Žalosno je danas proći mnogim selima u Hercegovini. Ovog ljeta uđoh u jedan dragi zaselak, htio sam u kuću, ali sam najprije morao naći neku granu razmaknuti kupinu, obratiti pozornost na zmije i nekako dođoh do vrata. Uđoh, gledao sam okolo s bolom u duši, sve što je bilo posloženo sada je razbacano, puno prašine, paučine, klačarda opala, prljavština i nečist svuda uokolo. U tu kuću već dugo nitko nije ušao osim lopova koji su pokrali što se pokrasti moglo, a drugo razbacali. Stao sam i razmišljao, razmišljam i ovog časa i pišem.

         Možda je i u našem srcu sve razbacano i ne složeno kao u ovoj nekada dragoj kući. Naše nenastanjeno i devastirano srce lako postaje plijen nečistih misli, loših stavova, grješnog ponašanja,  stvarajući probleme i sebi i drugome. Mjesto zla i zmija, za koje trebamo božansku granu da sve razmaknemo, očistimo i oprezno krenemo dalje.

         Koji je to nered ušao u tvoje srce, pokrao sve ono što je bilo u njemu vrijedno, a tebe devastirao do neprepoznatljivosti. I nakon takvog uljeza, uzmi metlu isto kao što sam i ja u onoj dragoj kući, očisti, očisti srce svoje, u njega ponovo vrati red, povrati u njega djelujući mir, pohrani u njega Riječ Božju. Vrati u srce svoje prirodno stanište, sebi, svim ljudima, svojem Bogu.