Stradanje Hrvata Kruševa

U turskom razdoblju vlasti u BiH

U Prvom svjetskom ratu

U Drugom svjetskom ratu i poraću

U Obrambenom ratu

Sakupljanje podataka o poginulim i nestalim Kruševljanima

God. 1989. po dolasku u župu Kruševo pristupio sam sakupljanju podataka o poginulima i nestalima s područja župe Kruševo. Glavninu posla obavljao sam od početka veljače i do konca travnja 1990., a popunjavanje podataka trajalo je sve do mise za poginule i nestale 14. kolovoza 1990.

Podaci su sakupljani potiho, bez neke buke i velike javnosti. Zapravo, ni u kakvoj javnosti, osim kućne čeljadi gdje bih se našao. Bio sam tek nekoliko mjeseci u župi. Bila mi je to prilika da se brže upoznam sa župljanima. Kako je došlo «jugo na komunističku vladavinu», bilo je moguće sakupiti podatke o poginulim i nestalim iz Drugog svjetskog rata i poraća. Propitkivao sam se o osobama koje su bile sudionici Križnog puta i preživjele ga. Pitao sam za one koji bi htjeli i smjeli reći podatke koji su me zanimali. Bila je to avantura koja je trajala od prosinca 1989. do 14. kolovoza 1990. Podatke sam sakupljao najčešće u večernjim satima. Obično je to bio razgovor s preživjelima s Križnog puta rijetko kada kraći od tri do četiri sata.

Na Selištima sam razgovarao: s Jurom Pucom Ivanovim, Andrijom Ćorića Grginim, Stipicom Pucom Jozinim, Nikolom Mandića Ivanovim; u Podgorju sa Zlatom Hrstom Jozinim, Vesom Vidačkom Nikolinim, Perom – Percikom Tomića Ilijinim; na Sretnicama s Stjepanom Bevandom Martinovim, Franjom – Vranijom Rozića, s Franjom Rozića Matinim; na Krivodolu i u Čulama u navedenom vremenu nisam ni s kime razgovarao, smatrao sam da su mi već navedeni rekli sve tražene podatke.

Iskustvo sa sakupljanja podataka su vrlo zanimljiva. Teme razgovora su bile: o Drugom svjetskom ratu, o Križnom putu, križarima, pripadnicima hrvatske vojske (ustašama i domobranima). Navedenih godina na vlasti su bili još komunisti. Na vlasti su bili još oni koji su imali sve privilegije «ratnih zasluga iz Drugog svjetskog rata». I svoje privilegije su dobro znali čuvati. Komunističke vlasti su govorile nemoguće negativnosti na Hrvate, na ustaše, domobrane. Sve što je bilo vezano uz Nezavisnu Državu Hrvatsku, bilo je ovijeno riječima osudi i spremnosti na linč. Zbog toga, sada govoriti o Drugom svjetskom ratu i o svemu vezanom uz njega u pozitivnijem, realnom svjetlu bilo je mnogima veliki strah. Strah kod naroda je bio izražen. Bojao se narod bilo što govoriti o Drugom svjetskom ratu i događanjima u ratu i poraću. Tako je bilo i podatke o poginulim i nestalim teško sakupljati. Mnogi od pitanih bojali su se govoriti o onome što su doživjeli i proživjeli u Drugom svjetskom ratu. Pitali bi: «smije li se o tome pisati». Uvidio sam da zapravo članovi obitelji iz kojih su bili poginuli i nestali vrlo malo ili nimalo podataka o njima znaju. Zaključio sam da se o stradalima u Drugom svjetskom ratu u obiteljima i ne priča. Mala ili nikakva se usmena predaja o njima u obiteljima prenosila.

Pojedinci su se okuražili i govorili o svemu onako kako su doživljavali. Poneki su mi rekli: «Ne spominji moje ime, nemoj te to negdje zapisati, nemojte to negdje prepričavati». O Božiću 1989. bile su riječi Jure Puce Ivanova: «Velečasni, ovo što ću vam ja govoriti, bilo je onako kako sam vidio, ne čuo, nego vidio svojim očima. Ono što sam čuo izdvojit ću s naglaskom da su mi to drugi rekli. I ono što ću ti reći, slobodno piši gdje hoćeš, kad god hoćeš i govori gdje hoćeš.» Slične su riječi bile Zlate Hrste i Vese Vidačka iz Podgorja.

U tijeku 2002. pitali su me mnogi kad će se objavili podaci o poginulim i nestalim u Drugom svjetskom ratu. Odlučio sam se stupiti ponovo na posao. Otvorio sam župski pismohran i pronašao podatke sakupljene od prosinca 1989. do kolovoza 1990. Ti podaci su bili osnova daljnjega rada. Započeo sam raditi na pripremi knjige 6. 10. 2002. i radio sve do konca listopada kada sam rad prekinuo i nastavio 23. siječnja 2003. Tada sam odlučio da ne bih rad prekidao sve do izdanja knjige.

Osobno me je strah izići u javnost s ovakvom knjigom. U njoj se nalazi mnoštvo podataka, datuma, imena. Sve su to opasnosti da se u nekoj sitnici ili većem promašaju pogriješi. Taj strah i sada nosim. Da bi navedeni moj strah koji je kudikamo drugačiji od onoga represivnog straha koji je bio nametnut poslije Drugog svjetskog rata umanjio, stupao sam u mnoštvo telefonskih razgovora, susreta, prelistavanja matica, traženje različitih podataka s različitih izvora. U popunjavanju podataka nisam mogao sam djelovati. U tijeku 2002. i 2003. pomagali su mi: Ivan – Ićan Kordić. Andrija Smiljanić Markov, Marko Marijanović Ivkin, Željka Vidačak Zdravkova, Ilija Begić Perin, Ilija Čule Jurin, Franjo Čuli Stojkin, Tomislav Marijanović Franjin, Ivan Tomić Jurin, Marko Puce Šimunov….

Više puta sam javno pozivao u župskim oglasima članove obitelji stradalnika iz bilo kojeg dosadašnjeg rata da dostave slike poginulih i nestalih. Sakupljen je veći broj fotografija. Ne od njih su u vojnim uniformama, neke u civilnim odijelima. Sve jedno prikazuju lik stradalnika.

Najvrjednije, najljepše, najzahvalnije što bi se nekomu moglo u času smrti učiniti bilo bi obećanje da će se za pokoj njegove duše Boga moliti i rado ga se sjećati.  Sačuvati spomen na pokojne je hvale vrijedno djelo. Spominjanje predaka je poučno i za nove generacije koje se rađaju. Čuvajmo, usmenu, pismenu ili neku spomeničku predaju na svoje pokojne. Ovom spomen knjigom obraćam svoje poglede, molitve i želje na svu našu braću i sestre koja su u dosadašnjim ratovima nasilnički zemaljski život završavali, bilo da su  poginuli, ubijeni, strijeljani, zapaljeni, nestali, premlaćeni pa od posljedica premlaćivanja umrli, ili da su umrli od bolesti ili bilo kako na neki drugi neprirodan način umiranja.

Cilj ove knjige je sačuvati uspomenu na one koji su krv svoju prolili, živote svoje dali na oltar hrvatskoga naroda. Knjigom ne želim nikoga optuživati, na sud tjerati, nego konačno da i mi sa svoje strane kažemo tko su nam bili naši dragi poginuli i nestali, stradali u dosadašnjim ratovima. Oni su za nas bili i ostali, smjeli ih ili ne spominjati, mučenici. Čuvali smo njihovu uspomenu u svojim srcima i mislima.

O svima njima je do sada mnoštvo knjiga napisano ali niti jedna nije bila naklonjena njihovoj ideji za koju su i zbog koje su stradali. Pisali su mnogi knjige o njima kao fašistima, nacionalistima, genocidnima, pa i nas živuće tako nazivali. Sve su to pisali i činili oni koji su bili stvarni zločinci i koji su najprije uz prijetnju aviona razoružali pa onda pobili razoružanu vojsku od Bleiburga u različitim pravcima Križnih putova. Neka bude i ova knjiga poticaj da se povijest piše posve drugačije od onih dosadašnjih «istina» koje smo naučili čitati i slušati.

Zahvalan sam svima onima koji su pomagali s bilo kojim podatkom da su popunili bilo koji redak ili rubriku ove knjige. Svaki podatak je bio pomoć njima stradalima da ih prikažemo u što istinitijem i potpunijem svjetlu.