Pogled iz sadašnjosti u prošlost i u budućnost
Kruševo – civilna zajednica

Naziv i smještaj Kruševa mjesta i naselja u hrvatskom narodu ima više. Da bi se razlikovali označavaju se bližim većim mjestom: kod Mostara, kod Stoca, kod Obrovca. Kruševo kod Mostara je područje, a ne mjesto, ni selo, smješteno s desne strane rijeke Neretve, jugozapadno od Mostara, na južnom dijelu Mostarskog blata. Sačinjavaju ga pet sela: Sretnice, Podgorje, Selišta, Krivodol, Čula. Tri sela se savijaju oko južnog dijela Mostarskog blata: Podgorje, Selišta i Čula. Dva sela su smještena u unutrašnjosti iza rečenih sela; Sretnice prema Brotnju i Krivodol prema brdskom dijelu Kruševske zaravni. Brdska je i kamenita to zaravan, s malim poljima unutar kamenitih zaravni. Oko malenih polja, smjestilo se svako od rečenih sela. Podgorje i Čula se nastavljaju s njivama, oranicama, na Mostarsko blato. Krivodol, Sretnice i Selišta imaju nešto njiva i oranica ispod kuća i odvojeni su od Mostarskog blata brdskim kamenitim prostorom.

Kamenita zaravan išarana je vrtačama, vrtlova i ograđenim ograda s malenim obradivim lazinama unutar ograda. Malo koja od lazina se može obrađivati traktorom ili bilo kojim drugim većim strojem. To su male parcele s plitkom, tankom, zemljom. U malo njih se isplati ulaziti na rad s traktorom ili kojim drugim većim strojem. Obrađuju se ručno ili s manjim strojevima. Do sada su se obrađivale konjskom zapregom, a sada kultivatorom (frezom).

Stambene i gospodarske kuće u rečenim selima su građene na kamenitim dijelovima poviše obradivih njiva. Nikada do početka osamdesetih godina XX stoljeća nisu građene na oranicama. Svaka oranica se čuvala i koristila za poljoprivrednu proizvodnju. U svakom selu kuće su okupljene u više zaseoka po prezimenima. Tu i tamo među glavno prezime zaseoka se umiješalo po koje i drugo prezime. Rijetko kada je to prezime ostajalo u zaseoku u više generacija. Najčešće je bilo da se neko prezime našlo u zaseoku dominirajućeg prezimena preko ženidaba i udaja. U različitim manirama dominirajućeg prezimena, malo po malo je novo prezime prije nego li se razvilo u više domaćinstava istiskivano.

Često sam doživljavao kako se tumači da je Kruševo područje u kojem živi veći broj žitelja. Kako je to veće zemljopisno područje, za one koji ne poznaju naseljenost u pojedinim selima, stvori se slika: «velik prostor, veći broj i žitelja». Nije to tako. Na škrtom kamenjaru je bilo nemoguće organizirati život, nego tek uz malena poljica ili kako sam rekao veće njive i ledine oko kuća.

Starine i znamenitosti:  Kruševo kao i mnogi drugi krajevi po Hercegovini su još arheološki neispitani i neistraženi. Ono što se zna, i može činjenicama pokrijepiti, utemeljeno je na vidljivim vanjskim pokazateljima:: u kamenu, opeki, cigli, nadgrobnim spomenicima, stećcima, grudinama. Svaki od nabrojenih pokazatelja znanstveno neispitano, govori o pojedinom vremenskom razdoblju povijesti Kruševa. Govori o životu čovjeka u Kruševu od rimskih vremena do danas.

Najvrjednije što Kruševo ima iz povijesnih ostavština je nekropola stećaka. Glavnina stećaka se nalazi u crkvenom dvorištu, dio u groblju Sajmište i dio prema Orlinama u Čulama. Nekropola je djelomično ispitana i pročitana.

Od neistraženih dijelova u Kruševu bilo vrijedno arheološki zakopati i ispitati prostor ispod kapelice na groblju Sajmište. Ispod kapelice do metar kopanja nalazi se ciglani pod, s podnom ciglom desetak centimetra debelom. U narodu postoji priča da se tu nalazila crkva koja je vremenom, kaže narod, «potonula».

Drugo što bi valjalo ispitati i arheološki istražiti bile bi «crkvine» u Podgorju. To je moguća lokacija srednjovjekovnog utvrđenog grada Kruševca.

Kruševo je dobilo naziv po gradu Kruševcu, a gdje je on bio lociran do danas se ne zna sa sigurnošću. Postoje različita nagađanja i pretpostavke gdje bi se to utvrđeno mjesto moglo nalaziti. Za moguću lokaciju Kruševca moglo bi se uprti prstom na prostor ispod Vidačkovih kuća u Podgorju, na prostor između kuće Vinke Vidačak ud. Drage i Drage Vidačka – Šestina.

Poviše rečen lokacije i Turci su imali svoju kulu i naselje sve do dolaska Austrougarske. Vjerojatno je gradnja turske kule i naselja  nasljedno povezano sa srednjovjekovnim Kruševcem. Bila je česta turska praksa da zauzimanjem prostora ruše i pale zatečene gradove i crkve i od kamena zatečenih utvrda grade svoje kule i utvrde. Moguće je da je rečena praksa primijenjena i u Podgorju. Rečeni prostor Podgorčani nazivaju «crkvine».

Promatrajući groblje Sajmište i nekropolu stećaka u crkvenom dvorištu moglo bi se ustvrditi da je Kruševac bio blizu nekropole stećaka.

Područje Kruševa bilo od rimskih i ilirskih vremena naseljeno. Razvijeni život se može pratiti od rimskog vremena do današnjih dana.

Sretnička tragedija: Pred Drugi svjetski rat 8. 2. 1938. iz nejasni razloga dogodila se tragedija na Sretnicama u kojoj je izgorjelo 29 svatova. U narodu je ostala nedokazana sumnja podmetnutog požara. Događaj je poznat u cijeloj Hercegovini pod nazivom «sretnička tragedija».

Utjecaj ratova: Kruševo je smješteno na desnim visoravnima iznad Neretve i Mostara. Jedan od prilaza Mostaru sa zapada vodio preko Kruševa. Na prostoru Kruševa odigravale su se mnoge bitke za Mostar. U Drugom svjetskom ratu izmijenile su se sve tadašnje vojske (hrvatske, partizani, njemačka,  talijanska, prošli su i četnici). Narod se morao više puta iz svojih domova povlačiti prema Brotnju, ili bilo gdje pred najezdom neprijateljskih vojska. Svaka vojska koja je prošla kroz sela Kruševa ostavila je za sobom trag: paljenja kuća, uništavanje svega što je koristilo za život domaćeg stanovništva.

Obrambeni rat hrvatskog naroda na prostorima Hercegovine odigravao se u Kruševu. U Obrambenom ratu sve od dolaska srbo – crnogorskih rezervista na brda Kruševa (26. 10. 1991.) pa sve do oslobođenja brda Kruševa (11. 6. 1992) u Kruševu je bilo nesigurno živjeti. Od početka ožujka 1992 pa do konca lipnja iste godine u Kruševu su bili samo oni koji su bili sposobni braniti rodni kraj. Svi oni koji nisu mogli pomoći u obrani povukli su se u izgnanstvo i progonstvo prema Hrvatskom primorju. Jedna od prvih oslobođenih crta bojišta, uopće na svim ratištima, dogodila se upravo na bojišnici u Kruševu. 11. 6. 1992. Tada su brda Kruševa bila oslobođena od neprijateljskih snaga. Oslobađanjem brda Kruševa, oslobođen je i Mostar i cijela dolina Neretve s jugozapadne strane.

Život Kruševljana u zadnjih deset godina obilježen je prvim demokratskim izbor 1990, izlazak srpskih jedinica na brda Kruševa 1991., obrambenim ratom  od 1992. do 1996. i  poslijeratnim razdobljem i ne snalaženjem u poslijeratnom razdoblju.

U svemu navedenom što nas je opterećivalo i što nas opterećuje, duhovni i pastoralni život nismo zapuštali. Progonstvo Kruševljana, bolno i neizvjesno, trajalo je od ožujka 1992., pa sve do Božića 1992. Od lipnja 1992. u Kruševu se moglo slobodnije živjeti glede pješačkih neprijateljskih napada ali mnoge granate, osvetnički bačene na Kruševo, su sprječavale mnoge Kruševljane da se vrate iz Hrvatskog primorja kućama. Također i mnoge oštećene kuće trebale su biti popravljene, i to je bio razlog da su mnogi otezali povratak. Za Božić 1992. većina Kruševljana se našla u Kruševu.

Netom smo se počeli smirivati od rata sa srbo – crnogorskim jedinicama i dok smo se još uvijek prehranjivali hranom iz Caritasa, bili smo uvučeni početkom svibnja 1993. u rat s muslimanima. Trajao i taj rat sve do potpisanog primirja u Daytonu (23. 12. 1995.) Od Daytona pa do danas traje poslijeratno razdoblje, smirivanje, snalaženje u kojem se vrlo sporo snalazimo i započinjemo smireni život na pradjedovskim ognjištima. U mnogu nas je Obrambeni rat prevario. U opterećenju i iskušenju iščekujemo kako će se konačno odraziti na život Hrvata na našim pradjedovskim ognjištima.

Rad i zanimanje Kruševljana: Do 1961. glavno zanimanje Kruševljana je bilo poljoprivredom i stočarstvom. Rjeđi su zarađivali mjesečnu plaću na nekom radnom mjestu. Rijetki su se privatno bavili kakvim unosnijim poslom.

Privatni posao se odnosio na autoprijevoznike. Prva auta – kamione, u Kruševu, između dva rata su imali: Andrija Čule pokojnog Marka i Šćepo Martinović – Bilušić. Luksuzna auto između dva rata su imali: Bevande – Pešići i Bevande – Cvitići sa Sretnica. Auta su im bila s osam sjedišta, marke Ševrolet. U Čulama luksuzna auta između dva rata imali su Andrija Čule – Markov marke – Ševrolet i Mirko Begić marke – Fiat.

Privatni zanimanje mimo poljoprivrede i stočarstva odnosio se u više domaćinstava od početka XIX stoljeća do danas na bavljenje trgovinom i ugostiteljstvom (restorani, svatovska dvorana, gostionice, kavane i kafići). Bilo je više različitih pokušaja i avantura kod pojedinaca da se bave razvijenom trgovinom ili ugostiteljstvom. Nitko do danas nije uspio da se bavi rečenim izvorima životne egzistencije u dužem vremenskom periodu. Teže je uspjeti jer se Kruševo nalazi na prolaznom prostoru iz Brotnja ili Blatskog kraja prema Mostaru. Premalo se ljudi u prometu zadržavaju u Kruševu. Kroz Kruševo mnogi prolaze u Mostar obavljati različite vidove poslova i vraćaju se nazad. Malo tko se zadržava u Kruševu. Do sada se nikada nije uspjelo razviti trgovinu i ugostiteljstvo u Kruševu. Sami Kruševljani su rado zalazili u Mostar u trgovine. U Kruševu su se najčešće nalazile trgovine s manjim izborom robe i s trgovanjem lokalnog stanovništva. Baveći se prebrojavanjem i zapisivanjem trgovina u različitim vremenima u posljednjih sto godina, s kraćim ili dužim djelovanjem u Kruševu je bilo 30 trgovina (prehrambene robe, građevinskog materijala i poljoprivrede materijala). Od navedenog broja u Čulama je bilo pet trgovina, na Krivodolu (5), u Podgorju (2), na Selištima (13) i na Sretnicama (5). Ugostiteljskih objekata (gostionica, kavana, restorana, kafića i svatovska dvorana) je bilo 18: u Čulama (7), na Krivodolu (2), u Podgorju (1), na Selištima (4) i na Sretnicama (4).

Rudnici u Kruševu: Između dva rata oformljene su rudarske jame boksita na Krivodolu. Mnogim Kruševljanima, pogotovo Krivodoljanima rad na rudniku bijaše izvor zarade. Rudnici su djelovali sve do 1943. Radove na boksitu između dva rata je vodilo poduzeće Kontinental. U tijeku Drugog svjetskog rata radove na boksitu je vodilo poduzeće TOT. Početkom četrdesetih godina XX stoljeća, rude je na rudarskim jamama ponestajalo. Rudnik je 1943. zatvoren. Dio radnika je s Krivodola prešao raditi na rudnik boksita u Blatnicu, drugi dio je prešao raditi na probijanje tunela s Mostarskog blata u Jasenicu.

Pojari i pojarenje: Uz bavljenje poljoprivredom i stočarstvom bilo je kod domaćinstava s manjim imanjima, manjom obradivom zemljom dodatno zanimanje – bavljenje pojarenjem. Pojar je bila osoba koja se svake godine birala u selu i zaseoku i postavljala se u polja da čuva imanja (vinograde, duvanjišta, kukuruzišta, sirak, ledine  i sve drugo što se nalazilo na poljima. Čuvali su imanja od stoke i bilo kakva uništenja. Pojare se plaćalo sijenom, kukuruzom i sirkom. U vremenu kada se kosilo Polje, pojaru se ostavljalo nekoliko koraka sijena na kraju ledine ili hrpica sijena. U vremenima berbe kukuruza ili sirka pojarima se ostavljala određena količina kukuruza i sirka na Orlinama. Na Orlinama su pojari po završetku sakupljanja ono što su dobili između sebe dijelili. Svake godine je bilo više pojara na Polju i po imanjima. Ne baš ustaljeno ali je bilo često da je svako selo postavljalo jednoga ili više pojara. Pojari su imali svoje dionice, tko je što čuvao. Mjesto sabiranja im je bilo na Kamenjku.

Bavljenje poljoprivredom i stočarstvom se i poslije 1961. nastavilo sve do 1990. Od 1961. do 1990. iz mnogih domaćinstava barem po koji član domaćinstva se nalazio na nekoj mjesečnoj plaći mimo rada na poljoprivredi i stočarstvu.

U poljoprivredi glavno zanimanje je bilo uzgoj duhan, sve vrste žitarica (za potrebe domaćinstva), uzgoj vinove loze i proizvodnja vina. Bavljenje stočarstvom je bilo za potrebe domaćinstva. Rijetki su imali malu zaradu od prodane stoke. Srednje domaćinstvo je imalo tridesetak ovaca, dvije ili više krava, konja ili magarca.

Rat 1992. i ratna događanja su učinili promjene glede bavljenja stanovništva. Većina je poljoprivredu i stočarstvo napustila. U bavljenju poljoprivredom zadržalo se samo bavljenjem vinogradarstvom i proizvodnjom vina.

Zadnja sadnja duhana obavljena je 1993. Tada su 33 domaćinstva zasadila duhan. Pojedinci su se i dalje htjeli baviti tom granom poljoprivrede, ali kako isplate predanog duhana u duhanske stanice nije bilo već 1994. nitko se nije bavio sadnjom duhana.  Proizvodnja žitarica je zapuštena u velikim postocima. Poneko posije još uvijek pšenicu ili ječam, rijetko tko kukuruz.

Veći dio stoke u posljednjih desetak godina je nestao. Običaj je bio u svim selima da se poslije kosidbe sijena do u kasnu jesen zgone krave na ispašu na Mostarsko blato. Zadnje zgonjenje seliških krava je bilo 1996. Poslije te godine više se kave na Polje ne zgone. Na Selištima je sve do 1996. bio prosjek po staji dvije krave, a sada nema i pola krave. Do 1996. više domaćinstava je imalo ovce. Danas se svakom selu mogu nabrojati domaćinstva na prste jedne ruke koja imaju ovce.

Zadnjeg konja u Kruševu je imao Mile Marijanović – Ivkin. Mile je konja prodao 25. 3. 2002. Zadnja tri imaoca konja na Krivodolu su bili: Vinko Marijanović – Martinov, Martin Tomić i Mile Marijanović.

Zadnje magare u Kruševu je imao Stipe Mandić – Nikolin. No i to magare je rijetko tko viđao stalno je bilo u štali. Stipe ga je koristio samo za tovarenje šume iz ograde. Magare je uginulo …

Nameće se pitanje pa čime se bave Kruševljani danas. Starije osobe žive od niske mirovine, a mlađi od zarađene mjesečne plaće, najčešće u radu na dnevnice, odnosno u radu na crno. Mnogi rade bez socijalnog i mirovinskog osiguranja. Oni koji izlaze iz škole teže nalaze i teže će naći zaposlenje.

Školstvo u Kruševu: Školska zagrada u Kruševu je građena od 1939. do 1941. Prva školska godina je započela 1941. i s njom je nastao prekid s školovanjem djece u novosagrađenoj školskoj zgradi. Od 1941. do 1945. školu su naselile njemačke jedinice i pretvorile školsku zgradu u vojno zapovjedništvo za cijeli prostora oko Mostarskog blata. U rečenom razdoblju djeca su išla u školu u Mandića kuću na Selištima kod «vladinske čatrnje». Školska zgrada je odmah u početku bila tijesna za izvođenje nastave u više razreda. U početku je bila osnovna škola za četiri razreda, potom šestogodišnja, poslije proširivanja osmogodišnja.

Do 1939. djeca iz Kruševa su išla u školu bilo u Jasenicu, Dobro Selo, Ljuti Dolac, Gradniće i Čitluk. Neka djeca s Krivodola su išla u školu u Jasenicu, druga na Dobro selo ili u Ljuti Dolac. U Ljuti Dolac su išla djeca i iz drugi sela Kruševa. U Čitluk i Gradniće su išla djeca sa Sretnica.

Školska zgrada u Kruševu je jedanput dograđivanja i koncem XX stoljeća temeljito renovirana. Uz glavnu školsku zgradu su vremenom sagrađene i dvije dodatne zgrade: «mala škola» i «kuhinja».

U kruševsku školu su od prvog do osmog razreda išla djeca iz Kruševa. Od četvrto ili od petog razreda školovanja pa do osmog dolazila su djeca sa Dobrog Sela, Slipčića, Smrduše, Miljkovića, Kozice i Mikulića. U postocima bila su to 96 % hrvatska djeca i 4 % muslimanska (iz Miljkovića i Kozice).

Nastavnički kadar u školi od Drugog svjetskog rata pa sve do samog početka Obrambenog rata su bili često uz Hrvate, Srbi i Muslimani. Hrvati učitelji i nastavnici su bili u manjini. Školstvo je u školama bilo organizirano u stilu «bratstva i jedinstva». Događalo se da su učenicima hrvatski jezik predavale Srpkinje kao «materinji jezik ili «HS» ili «SH».

Veći dio razdoblja od Drugog svjetskog rata škola u Kruševu je bila područna škola neke škole iz Mostara.

Princip po kojem su nas priključivali sa školom kao područnom bio je na nacionalnoj osnovi. Činilo se to na sljedeći način: škole u Mostaru su bile neke većinske s muslimanskom ili sa srpskom djecom. U tom slučaju da bi se izbjeglo da škola bude jednonacionalna priključivale su se manje škole iz susjednih mjesta i tako postizalo «bratstva i jedinstva» škole na papiru, a u stvarnosti su škole i djeca koja su pohađala nastavu činila jednonacionalni sastav.

Odnos uprave škole iz Mostara prema školi i školovanju u Kruševu je uvijek bio maćehinski. Očitovao se taj odnos kroz održavanje školske zgrade i do dodjeljivanja potrepština za održavanje nastave u školi. Princip je bio da se osigura svim potrebnim matična škola u Mostaru a područna škola je dobivala ono što joj ostane od onoga što nije bilo potrebno i korisno matičnoj školi. Takav odnos je bilo nemoguće promijeniti, zadržao se i do danas.

Odnos uprave škole prema župskoj zajednici i svećenicima u župi: Tridesetih godina prošlog stoljeća motiviranje državnih vlasti s banskom upravom u Splitu za izgradnjom školske zgrade u Kruševu predvodio je don Ante Romića župnik župe Kruševo. Zgrada je izgrađena don Antinim nastojanjem. Don Ante je u toj školi predavao vjeronauk u prvoj školskoj godini pa u Mandića kući kod «vladinske čatrnje» i poslije Drugog svjetskog rata sve do 1950. kada mu više nije bilo dopušteno da ulazi u školsku zgradu s nastavom vjeronauka. Od 1948. don Ante je imao vjeronauk u školi ali nije imao pravo na bilo kakvu nadoknadu za nastavu. Od 1945. komunističke vlasti su postepeno uvodile komunistički i ateistički svjetonazor u škole. Pedesetih godina se uvodi stroga odijeljenost Crkve i školstva. Više Crkva nije imala nikakva pristupa u školske zgrade glede vjeronauka. Naprotiv školstvo je bilo zasnovano ateističkom ideologijom i protivljenjem Crkvi. Ne samo, da se nije dopuštala održavati nastava u školskim učionicama, nego su i učenici koji su u izvannastavnim aktivnostima pohađali vjeronauk bili na različite načine kažnjavani i šikanirani od nastavničkog kadra. Učenicima, učiteljima i nastavnicima bilo je zabranjeno i strogo kažnjavano isticanje bilo kakva religioznog znaka i obilježja. Takvo negativno raspoloženje prema Crkvi je bilo isticano sve do 1990. Od 1990. postepeno i polagano se uvodi redovita nastava vjeronauka u škole. Svećenicima, časnim sestrama i laicima sa završenim Teološkim institutima 1990. otvorena su vrata škole i školskih učionica.

Infrastruktura u Kruševu: Kroz Kruševo su uvijek vodili putovi iz Brotnja prema Mostaru. Bilo da se put prema Mostaru spuštao s Varde u Ulog i na Brod ili da se preko Kobilovače i Bilih Rivina spuštao u Mostar. Kroz Kruševo je prolazio i turski put kojega se dijelovi i sada vide. To je bio konjski put, protršen smo od drače i upravčen prema pravcu Mostara i unutrašnjosti, prema Brotnju. Sadašnji put koji vodi od Mostara, uz Kobilovaču prema Brotnju (Čitluku) probijen je između dva rata. Put je sve do 1978.  bio bijeli put. Bila je to glavna komunikacija, i danas je, prostora Brotnja i Ljubuškog kraja prema Mostaru.

U političkim igrama Srbi iz Žitomislića su sedamdesetih godina XX stoljeća povezali Brotnjo mostom preko Neretve s Mostarom. Kruševo i put preko Kruševa je ostao u tom trenutku u drugom planu, neasfaltiran, neproširivan, neuređen.  Onog trenutka kad je uvidjela općina Mostar da treba i taj put asfaltirati odučila je da se put asfaltira s minimalnim proširenjima u Kobilovači i Osoju, ali da u svim radovima i samodoprinosima sudjeluju i Kruševljani, jer taj put kao da nije regionalni nego općinski, a općina kao da nema novca pa Kruševljani ako hoće asfalt neka ga i plate. Za put i asfaltiranje puta od graničnog prostora između Brotnja i Mostarske općine, Općinske vlasti u Mostaru su od svih Kruševljana u radnom odnosu odbijali od plaće. Od Kruševljana koji su bili na radu u inozemstvu su uzimali novac bez neke određene sume, nego «kako kome». Svatko je od Kruševljana u inozemstvu pri dolasku na godišnje odmore morao otići u Općinu ili u Mjesnu zajednicu i isplatiti određenu sumu novca za asfaltiranje ili bi mu se oduzimala putovnica (pasoš). Da bi se ostalo s putovnicom, davao se novac koliko se i tražilo.

Postavljanje telefona i telefonizacije u Kruševu je također zasebna priča. Stavljeno je pred Kruševljane uvjet, ako hoće telefone treba se tako učiniti da svatko plati istu svotu doprinosa i to je nazvano kao «pošteno». Tako je to politički pošteno raspoređeno, da je morao istu svotu platiti i Kozičanin i onaj kod Doma. Narod je s različitim doprinosima bio često izigravan.

Elektrifikacija i razvoj električne lokalne mreže po Kruševu za elektroprivredu i Općinu  nisu uopće bili bitni. Od sedamdesetih godina XX stoljeća pa sve do početka XXI stoljeća bilo je zaseoka u Kruševu u kojima sijalica nije mogla svijetliti bez naglih padova elektronapona. Da električnog napona nije bilo po više dana u cijelom Kruševu, bila je normalna pojava i normalna vijest za radio Mostar, za koju i nisu trebali pitati u Elektroprivredi. Bila je poslovica u Kruševu «ako zapuše vjetar na Veleži, struja se u Kruševu prestraši». Početkom XXI stoljeća ponešto se na tom planu počelo popravljati.

Vodovod i razvođenje vode po Kruševu: Kruševo se nalazi uz Mostarsko blato gdje postoje određene količine vode…. Uvođenje vode za ovaj sušni kraj puno bi značilo. Teško nas je uvjeriti da i to nije smišljeno da se izbjegava razvesti voda po Kruševu. Naime, postoje planovi meliorizacije, na razvođenje vodovoda uzduž Mostarskog Blata još od 1910. godine. Da se nikada do sada nije uspjelo te planove i projekte izvesti teško je vjerovati.

Sve do iza Drugog svjetskog rata na Polju je bio veliki dio blatskog pijeska. Pijesak je skoro sav prevezen u Mostar. Zauzvrat Kruševo ne dobi ništa osim što osta bez pijeska za svoje potrebe.

Raseljavanje Kruševa: Promatrajući razvoj Kruševa po Matici krštenih pronašli smo da su mnogi Kruševljani odselila iz Kruševa u zemlje Zapadne Evrope, prekooceanske zemlje, te po različitim mjestima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije. Pretpostaviti je da su većina od njih osnovali svoje obitelji izvan Kruševa. Od Drugog svjetskog rata prateći raseljavanje Kruševljana uviđamo da je po broju žitelja «jedno Kruševo sa stalnim boravkom u Kruševu i drugo izvan Kruševa».

Raseljavanje Kruševa je započelo 1920. u prekooceanske zemlje. Nastavljeno je poslije Drugog svjetskog rata od 1945. do 1961. U ovom razdoblju dio Kruševljana je prebjegao u inozemstvo iz političkih razloga. Od 1961. nakon poznate, u ovim krajevima, «crkavice duhana» (plamenjače) raseljavanje Kruševa je započelo i iz ekonomskih povoda.

U zadnjem desetljeću se smanji trend raseljavanja ali nije prestao. Još uvijek postoji tendencija seljenja iz Kruševa u Mostar i okolna veća mjesta. Manji broj seljenja u posljednjem desetljeću je zabilježen u prekogranične zemlje.

U popisu župljana Kruševa koji je činjen 1991. načinjen je i popis raseljenih Kruševljana. U popisu se pratilo raseljavanje Kruševljana od 1945. do 1991. Prema tom popisu Kruševljani su se selili u različite kontinente, države i mjesta. Odseljeni se nalaze u 466 obitelji. U obiteljima se nalazi 1691 osoba. Uspoređujući brojke domicilnih Kruševljana s brojem iseljenih tada možemo uvidjeti da se od 1945. do 1991. našlo jedno Kruševo izvan Kruševa – iseljeno i drugo Kruševo ostalo na matičnim ognjištima u Kruševu. Seljenje prema selima i mjestima:

• Iz Čula su se selili: Amerika (5/16)[i], Argentina (1/4), Francuska (2/7), Njemačka (11/31), Švedska (1/4), Biograd (1/3), Bugojno (1/4), Čitluk (1/4), Dubrovnik (2/5), Mostar (35/151), Rijeka (1/3), Rodoč (2/9), Sarajevo (3/7), Split (8/8), Subotica (1/6), Tribovlje (1/3), Vinkovci (1/4), Zagreb (10/36).
• Iz Podgorja: Australija (1/3), Francuska (1/4), Njemačka (13/44), B. Palanka (1/10), Beograd (1/8), Dubrovnik (2/9), Karlovac (1/4), Lipik (1/4), Ljubuški (1/4), Mostar (43/181), Otok kod Vinkovaca (1/8), Rijeka (1/4), Rodoč (3/15), Ruma (1/2), Vinkovci (1/6), Vitina (1/4), Zadar (1/1), Zagreb (3/9),
•  Sa Krivodola: Amerika (8/22), Njemačka (34/106), Švedska (1/1), Urugvaj (1/1), Beograd (2/10), Brčko (1/2), Čapljina (1/3), Đakovo (1/4), Ilok (3/15), Jasenica (4/19), Konjic (1/9), Mostar (45/176), Osijek (2/10), Rodoč (9/37), Sarajevo (9/9), Split (2/9), Široki Brijeg (1/3), Ulog (1/6), Zagreb (6/19).
• Sa Selišta: Amerika (4/10), Australija (7/18), Njemačka (15/37), Banja Luka (1/3), Bijelo Polje (1/7), Gnojnice (1/5), Gradiška (1/5), Jablanica (1/3), Ljubuški (1/4), Makarska (1/1), Međugorje (1/1), Mostar (15/53), Rodoč (3/13), Sarajevo (2/2), Split (1/6), Široki Brijeg (1/4), Valjevo (1/6), Zagreb (2/5), Zrenjanin (1/2).
• Sa Sretnica: Amerika (1/7), Australija (1/3), Njemačka (21/73), Švicarska (1/1), Baška Palanka (1/3), Beograd (1/6), Čitluk (4/17), Doboj (1/1), Dubrovnik (2/5), Duvno (1/1), Ivankovo (1/3), Jasenica (2/8), Kutina (1/2), Ljubljana (1/1), Ljubuški (1/4), Mostar (51/236), Osijek (2/11), Sarajevo (1/1), Split (1/4), Travnik (1/4), Vela Luka (1/1), Zagreb (5/20), Žepče (1/4),

Popis Domaćinstava i naroda u Kruševu: Popis domaćinstava u Kruševu i broj župljana 1924. u vremenu osnivanja župe, činjen je za cijelo Kruševo u cjelini. Kućni brojevi nisu stavljanje za svako selo s novim brojenjem nego nastavkom iz sela u selo. Postavljanje kućnih brojeva započeto je na Sretnicama, nastavljeno na Selištima od Gabrića, potom na Krivodolu od Delića; u Čulama od Begića, Zovka, Martinovića, Džeba i potom se s redoslijedom brojeva preko Vrebaca vratilo prema središnjem dijelu sela i prezimenu Čule. Iz Čula s postavljanjem kućnih brojeva je nastavljeno  u Podgorju od Marića. Prema postavljanju kućnih brojeva da se zaključiti kako je 1994. za Kruševo se smatralo da je to jedno selo s više zaselaka. Takvo tumačenje je imao i don Ante Romić 1958. kada piše: «župa je jedno selo i ima pet zaseoka ili mahala…». Danas je više prihvatljivija teorija po kojoj je Kruševo područje s pet sela.

Popis iz 1924.: Prvi popis župljana Kruševa načinio sam prema Stanju Duša koje je pisano u trenutku osnivanja župe 1924. Prema Stanju Duša 1924 u župi je bilo 186   domaćinstava s 1576 osoba. Prosjek osoba po domaćinstvu je bio 8,4 osobe.

• u Čulama je bilo 43 domaćinstva s 365 članova
• u Podgorju 31 domaćinstvo s 223 osobe;
• na Krivodolu 59 domaćinstava s 487 osoba,
• na Selištima 27 domaćinstava s 206 osoba
• na Sretnicama 26 domaćinstava s 296 osoba.

Popis 1958. je učinio don Ante Romić. U Kruševu je bilo 284 domaćinstva s 1863 osobe (855 muških i 1008 ženskih osoba). Bračnih parova u župi je bilo 283.

• U Čulama je bilo 59 domaćinstava s 366 osoba (158 muških i 208 ženskih) s 60 bračnih parova.
• U Podgorju je bilo 48 domaćinstava s 280 osoba (143 muške i 137 ženskih osoba) s 52 bračna para.
• Na Krivodolu je bilo 83 domaćinstva s 543 osobe (231 muška i 312 ženskih osoba) s 57 bračnih parova.
• Na Selištima je bilo 36 domaćinstva s 230 osoba (110 muška i 120 ženskih osoba) s 43 bračna para.
• Na Sretnicama je bilo 58 domaćinstava s 444 osobe (213 muških i 231 ženska osoba) s 71 bračni par.

Popis iz 1991.: učinio je don Ljubo Planinić. U Kruševu početkom 1991. je bilo 294. domaćinstva s 1197 osoba. Pisane su stalna domaćinstva i osobe s stalnim boravkom u Kruševu.

• U čulama je bilo 67 domaćinstava s 292 osobe
• U Podgorju 51 domaćinstvo s 194 osobe
• Na Krivodolu 72 domaćinstva s 286 osoba
• Na Selištima 40 domaćinstava sa 160 osoba
• Na Sretnicama 63 domaćinstva s 265 osoba

Popis 1996.: Popis domaćinstava i župljana Kruševa početka 1996.; u popisu su pisane osobe samo sa stalnim boravkom u Kruševu. Bilo je1996. u Kruševu 347 domaćinstava s 1279 osoba. Primjećuje se velika razlika s brojem domaćinstava i manja razlika s brojem osoba u popisu iz 1991. i popisu iz 1996. Riječ je o mnogim domaćinstvima koja su 1992. protjerani zbog rata iz Mostara i smjestili se u roditeljske ili novosagrađene kuće u Kruševu. Prosjek članova obitelji po domaćinstvu 1996. je bio 3,6 osoba. Prema selima:

• u Čulima je bilo 74 domaćinstva s 303 osobe,
• u Podgorju je bilo 79 domaćinstava s 273 osobe,
• na Krivodolu je bilo 63 domaćinstva s 224 osobe,
• na Selištima je bilo 44 domaćinstva s 158 osoba,
• na Sretnicama je bilo 87 domaćinstva s 321 osobom.

Popis 2001.: Popis domaćinstava i župljana Kruševa početkom 2001., u župi je bilo 327 domaćinstava s 1200 osoba  i s 62 vikend obitelji. Ponovo se primjećuje razlika između popisa i popisa. Razlika je što vikend obitelji u jednom razdoblju budu sa stalnim boravkom u Kruševu, pa iz određenih razloga u drugom razdoblju odu iz Kruševa Nadalje mnoge obitelji se još uvijek nisu vratila na svoja prijeratna obitavališta, nego se deložiranjem i premještanjem sele iz stana u stan, iz kuće u kuću, iz Mostara u Kruševo, iz Kruševa u Mostar, tako se čine promjene sa stalnim boravištem u Kruševu. Treba imati u vidu da su mnogi iz Kruševa imali svoje kuće u Zaliku, a do danas se nije niti jedan vratio da bi nastavio život s obitelji i domaćinstvom u Zaliku. I oni što odu u Zalik brzo se iz njega vraćaju.

U popisu 2001. učinjen je popis domaćinstava s brojem osoba. Bilo je (50/1)[ii], (68/2), (57/3), (38/4), (53/5), (30/6), (21/7), (6/8), (2/9), (2/10).

• U Čulima je bilo 75 domaćinstava s 293 osobe. Od toga je bilo: (5/1), (18/2), (14/3), (7/4), (15/5), (7/6), (6/7), (2/8), (1/9). Bilo je devet vikend obitelji.
• U Podgorju je bilo 53 domaćinstva s 191 osobom i četrnaest vikend obitelji. Bilo je (9/1), (12/2), (7/3), (8/4), (10/5), (4/6), (3/7).
• Na Krivodolu je bilo 82 domaćinstva s 293 osobe i petnaest vikend obitelji. Bilo je (12/1), (19/2), (14/3), (10/4), (12/5), (8/6), (3/7), (3/8), (1/9).
• Na Selištima je bilo 42 domaćinstva s 127 osoba i deset vikend obitelji. Bilo je (12/1), (10/2), (6/3), (4/4), (3/5), (2/6), (4/7), (1/8).
• Na Sretnicama je bilo 75 domaćinstava s 296 osoba i četrnaest vikend obitelji. Bilo je (12/1), (9/2), (16/3), (9/4), (13/5), (9/6), (5/7), (2/10).

Rađenje djece u župi prvih deset godina i zadnjih deset godina: Prvih deset godina (od 1924. do 1933.) u Kruševu je kršteno 646 djece: u Čulama 147, u Podgorju 97, na Krivodolu 164, na Selištima 97 i na Sretnicama 141.

U posljednjih deset godina (od 1992. do 2001.) kršteno je 199 djece. Od njih 199, 60 ih je kršteno u Kruševu, ali nemaju stalni boravak u Kruševu, žive izvan Kruševa. Po selima: U Čulama je rođeno 60 djece, 12 ih nema stalni boravak u Čulama; u Podgorju je rođeno 26 djece, 11 ih ne živi u Podgorju; na Krivodolu je rođeno 45 djece, 15 ih živi izvan Krivodola; na Selištima je rođeno 19 djece, 8 ih živi izvan Selišta; na Sretnicama je rođeno 49 djece, 14 ih ne živi na Sretnicama.

Perspektiva u Kruševu: Kruševo je prostor na kojem život čovjeka ima budućnosti. Ovaj prostor se ne bi trebao napuštati i s njega raseljavati. Na žalost dolina Neretve je i dalje prostor s velikim previranjima i interesnim zonama. Politički i ekonomski se već više desetljeća pokušava raseliti Kruševo i umanjiti njegovo značenje u obrani Mostara od različitih interesa. Politički maniri su nam jasni. Kako i na koji način će se oni reflektirati u Kruševu ostaje nam vidjeti. Mi ćemo nastojati da nas se ne prevari i ne navuče na lažne političke mamce.

U Kruševu se uvijek teško živjelo, pa i danas. Ne zato što tu nema uvjeta nego zato što su tako htjele političke vlasti. Uvijek su se političke vlasti u Mostaru pobrinule da se Kruševljanin iz Mostara kući vrati umorniji, opterećeniji nego što je od kuće otišao u Mostar nešto poslovati, tražiti, trgovati….

Teško je bilo od struka duha živjeti. Teško je bilo zaraditi koji dinar od litre vina. Teško je bilo zarađivati na milosti mostarske gospode od litra mlijeka kojega su naše majke na leđima nosile, ili na magaretu gonile u Mostar. Za uzvrat su donosile koju paru i vreću otpadaka suhoga kruha što je određena gospođa ili drugarica sakupila za koke na selu, a za uzvrat suhom kruhu tražila «duzinu kokošji jaja».

Nikada, djeca sa sela nisu voljela te mostarske gospođe i drugarice, ni njihove muževe ni djecu. Sve što je bilo vrjednije po našim kućama bilo otac, bilo majka su odnijeli ili častili na različitim čašćenjima tu mostarsku gospodu, odnosno drugove i drugarice.  Sitnicu su od njih ćaća ili mater tražili, bilo lijek, bilo neku vezu da dijete dobije dvicu iz kojega predmeta u školi i slično, a ono što je bilo vrijedno u domaćinstvu otišlo je u različita mita…

Tko može razumjeti Kruševljanina u svim njegovim nastojanjima da bude tu gdje jest. Izgleda samo on sebe i nitko drugi. Morao je šutjeti i prešutjeti i ići dalje.

Nadam, se da nije ponestalo snage dragom čovjeku ovog kraja da nastoji biti tu gdje je rođen, gdje su ga njegovi preci ostavili, gdje i on sam svoje gnijezdo savija. U tom duhu smjelosti i hrabrosti posvećujem i sljedeće retke rodu i rodnom kraju – krutom hercegovačkom okruženju, okruženju prirode u kojoj je simbol kamen, drača i vrtača crvenice zemlje. U krutom okruženju u kojem je stvarnost  rat, borba za taj dragi krš i draču. Sve je u nekoj sili, naprasitosti, hrabrosti i smjelosti da kažeš da jesi, tu na kamenu i drači. Uz tu surovu stvarnost jedino što mi bijaše toplo i milo, jest majčin poljubac, zagrljaj, majčina riječ ona mi je bila smjelost, ulijevala nadu, u borbi za goli životni opstanak.

Što su naši pređi na tom «kamenu i drači» imali:, komad zemlje, kućerak od kamena u propuhu sa svih strana sazidan. Ništa više nego što su imali i svi drugi u ovom podneblju u kojem se vrijeme mjerilo po ratovima, od rata do rata, a prostor od kamena do kamena, od vrtače do vrtače.

Koliko puta do sada čuh kako mi netko reče da se:  «rodio pet godine prije rata», «oženio pet godina prije rata», «sa ženom djecu rađao u ratu», «doživjeh posljednje godine života u progonstvu i ratu».

Htjedoše da nama rat bude grob. Zahvaleći majci, dragoj majci, hrabroj i ponosnoj Hercegovki, s krša, okružena ljubavlju sa svojim mužem, koja bijaše i ostade najhrabriji branitelj dostojanstvenog stajališta križnoga puta i onda kad se ginulo i iz pepela podizalo, do slave uskrsnuća.

Mnogi silnici i onog i ovog vremena to vide, ali ne razumiju, jer čitaju našu napisanu knjigu sa svoje a ne s naše katedre: pogleda, prosudbi i ocjena. Mi vjerujemo u toj i takvoj stvarnosti jedini pravi čitatelj naše životne knjige jest Bog: I vidjeh mrtve, male i velike: stoje pred prijestoljem, a knjige se otvoriše. I otvori se druga jedna knjiga, knjiga života. I mrtvi biše suđeni prema onome što stoji napisano u knjigama, po djelima svojim.

U našim životnim okolnostima zasigurno pred Bogom je svako učinjeno dobro djelo kudikamo vrjednije od onoga koje je učinjeno tamo negdje gdje se vrijeme ne mjeri po ratovima. Svi oni tamo negdje na nekom «beskrajnom zapadu» čine djela ne zbog Boga i roda nego zbog užitka, nazovi civilizacije i demokracije. Na našim konkretnim prostorima učinjeno djelo bijaše djelo za goli opstanak, prehranu, egzistenciju, sebe i cijele obitelji. U takva djela, koja su borba za  goli život ugrađuje se cijeli čovjek: duša i tijelo. Ne zaboravljajmo vrijednost dragi pradjedova, baka, očeva i majki.