U tijeku Obrambenog rata, jedna od pet granata koje su pogodile kruševsku župnu crkvu, jedna je pogodila tridesetak cm lijevo od rozete na pročelju crkve. Na mjestu otvora za rozetu i oštećenog pročelja, 1992. stavili smo šperu izrezanu u krug. Promatrajući cjelovitost pročelja špera je izgledala kao „drvena rozeta“. Dugo, sve do 2008. stajala je „drvena“ rozeta na pročelju crkve
Mnogi su od 1992. do 2008. dolazili i ulazili u crkvu, pogledali prema „drvenoj“ rozeti, ušli u crkvu ružnog izgleda, i usrdno se molili dobrom i lijepom Bogu. A drugima, onim „mudrim“, koji vole na glas sve komentirati, „drvena rozeta“ bijaše poticaj i izazov za podrugivanje i podsmjeh.
Evo jedne podruge na račun „drvene rozete“. U proslavi Dana Kruševa, jedan, da mu ime ne spominjem, od visokopozicioniranih hrvatskih predstavnika, prilazeći i ulazeći u crkvu, gleda u pročelje i „drvenu rozetu“ glasno viče: „Do kad će ova daščurina ovdje stajati“. I gledao sam tamo gdje se „mudrac“ nalazio za vrijeme mise. Vidio sam kako se cijelo vrijeme smije i on i svi oko njega. Pitao sam što su pričali i zašto su se smijali? Smijali su se i rugali na račun oštećene, neobnovljene crkve, na račun „drvene rozete – daščurine“. Njihovi komentari za vrijeme mise završili su novom „mudricom“ izrečenoj u rečenici kako „majka treba sve okolo po Kruševu sagraditi i obnoviti, a ona će doći na red, kad dođe“.
Da, i zadnja crkva je došla na red. Ne zato što se čekalo da bude zadnja, nego zato što nitko nije ni prstom htio maknuti da se nešto na njoj uradi. Sve je bilo u prioritetu, i sve se obnovilo i tek tada se prišlo obnoviti „staru majku“.
Stajala je dugo „drvena rozete“, ne više rozeta nego „daščurina“. Zvala i pozivala da se staru, oronulu majku odjene novim ruhom ljepote. Znala je dobro „drvena rozeta – daščurina“, koliko je „stara majka“ porodila novokrštene djece. Čekala je da bi koje njezino dijete poraslo i odjenulo je haljinom ljepote. Da bi „staru majku“ ukrasilo najdragocjenijim biserom ne jednom nego dvjema bijelim, kamenim rozetama.
Više na pročelju crkve nije „drvena rozeta – daščurina“, od špere, u krug ispilana. Na pročelju crkve nalazi se rozeta u lijepom bračkom bijelom kamenu isklesana. A tebi prijatelju ovog časa poklanjam za uspomenu „drvenu rozetu – daščurinu“.
E moj dragi prijatelju, svi mi nosimo rane, teške ogrebotine od neke granate grijeha koje nam dušu i srce raniše.
Prekrivamo svoju rugobu i sramotu nekom krpom staleškog odijela, kravatom, bijelom ili crnom košuljom.
Prijatelju, oštećeni smo i odrpani, jadni i umorni. Skrivamo poglede prema sebi, gledamo prema drugome i vidimo na njemu zakrpe, neke daščurine, Biblija bi rekla, grede. Smijemo se nekome kako je ružan, a svoju rugobu saniramo i skrivamo prividnim ljepotama.
I evo, što bih htio: Kad god ulaziš u crkvu ne gledaj prema gore, da bi se nekome narugao. Gledaj dolje i razmišljaj o sebi, o čovjeku.
Javljam ti: Skinuta je „daščurina“ s kruševske „stare majke“. Kasno nije nikada, pa ni sada, da bi je okitili lijepom, prelijepom, bijelom rozetom. A jesmo li mi, poskidali „daščurine“ zla i grijeha sa rasparanog srca svoga?