U Hercegovini je ljeto nevoljko odlazilo i uvijek se teško opraštalo od milovanja kamena koji bi pod suncem pucao od miline dodira. No, tog rujana1991. taj isti kamen poželjeli su dotaći i oni koji ga ne bijahu dostojni, pa ih dočeka sa svojom krutom i oštrom otpornošću želeći im reći da ovdje ne mogu pustiti korjene, ovo je Hrvat stoljećima pružao otpor i taj isti kamen bio mu je i otac i majka, bio mu je i utočište i zaštita, i postelja i spokoj. Škrta je ovo zemlja, ali je zato čovjek snažan i otporan, ovdje se klešu ratnici i vojnici, ovdje se ljubav u zvizdanu rađa i nastaje stih u zagrljaju bure. Ovo je Hercegovina sine, tako su govorili i njima, ovim mladim ljudima koji su provirivali iza suhozida baš od takvog kamena izidana.

„Koji ono datum bi kad su se rezervisti došli u Mostar?“ preupitao je Nikola.

„18. rujna, ta kako ću to zaboraviti“ uzvrati Berto, a onda nastavi „I odmah zapikirali da izlaze na Kruševo. Evo već treći put se isto ponavlja. Prvo 22.listopada, pa 24-tog i sad 26-tog ali ovaj put su nešto dugo ostali“

„Ima već petnest minuta su tu. Dvanest ih je“ dodao je Mican i dalje nadvirujući se preko suhozida.

„Ej, pa diže se helikopter“ uzviknu Goran koji je do tada samo šutio.

„Hoćeš reći zrakomlat“ pokušao je da bude važan Berto.

„Ma ako ih mlatnem bit će onda. Ma vidiš ti njih što su se razbaškarili kod Tomuša ograde. Izgleda da će ostati“ rekao je Goran.

„Dobar su položaj uzeli vide i nazad i naprid. A dole im ispod Jasenica“ zaključioje Berto.

„Ovo treba odmah javiti dole u Mostar“ reče jedan od njih.

Tako su i učinili. Tražili su pomoć od Općinskih vlasti iz Mostara da se stane u kraj srpskim i crnogorskim rezervistima i vojski JNA koji su tako napadno zauzimali kotu pokotu oko Kruševa. A odgovor koji su dobili bio je šokantan.

„Vele ovi dole iz Općine da se ne mješamo u posao vojske ali ja mislim da moramo nešto poduzeti“ ozbiljno je govorio Stanko.

„Na Slipčićima su se povezli sa slipčičkim Srbima jos od 4. Studenog a od 16-tog su se spustili i zauzeli kotu iznad Čula. Od 6.prosinca su na Vardi iznad kuće Joze Glamuzine a 8-oga su pokušali proći kroz Miljkoviće, vjerojatno prema Orlovcu ali im tamo nisu dale seoske straže.Nimalo mi se ovo ne sviđa“ rekao je Nikola Vidačak.

„Šta misliš da malo odemo ponad Tomuše i vidimo što se tamo događa“ predložio je Berto Opančar koji je bio u rezervnom sastavu policije isto kao i Nikola, te Mican i Goran Šunjić. Sa njima je pošao u civilu Stanko Marijanović Slavkov i oni ne već odviše oprezni, niti svjesni opasnosti, pošli su prema malom logoru rezervista iz kojeg je uskoro bez znakova upozorenja odjednom raspaljena pucnjava. Mala skupina je zalegla pod fijucima metaka i ne uspjevši se snaći tako su uskoro i zarobljeni, svi osim Stanka koji se uspio povući natrag i dojaviti na Krivodol što se dogodilo.

Što poduzeti? Štoje pametno u ovom trenutku.

„Idemo izvidjeti nema se što čekati“ izgovorio je Marinko Marijanović Menđuša. Taj kao da za riječ strah nikada nije čuo. Prvi se skočio da idu provjeriti što je sa zarobljenicima a s njim zajedno krenuli su Ivica Džeba Milin, Marin Tomić i Stanko Marijanović Slavkov.

Ali ovaj put rezervisti su postavili zasjedu u koju su ovi Kruševljani upali, tako da su još zarobljeni Ivica i Martin a  Menđuša i Stanko uspjeli su se izvući i vratiti do prvih kuća.

Situacija se zakoplicirala jer se uskoro spustio helikopter i odeo svih šest zarobljenika u nepoznatom pravcu. Poslije se tek doznalo da su prebačeni u Nevesinje, a da tada Viktor Stojkić , načelnik policije u Mostaru, nije prejetećim tonom dao ultimatum jugovojsci da će biti napadnuta ukoliko ne vrati zarobljenike tko zna kakve bi ih sudbine snašle. Da li je zbog tog ultimatuma ili zbog kupovanja vremena uviđajući da još nije pravo vrijeme za sukob na ovim prostorima, policajci su pušteni.

Toga dana, 26. listopada otpočeo je rat na Kruševu kod Mostara. Nakon toga svi su postali svjesni koliko je situacija ozbiljna i oni koji su nijekali da nemože doći do sukoba sada su mogli osjetiti opasnost koja se polako uvlačila među njih. Stanovništvo je bilo uznemireno i počeli su napuštali svoje domove. Sklanjali su se djeca, žene i starci, a muževi su se organizirali u straže. No one žene koje su ostale vodile su računa da se dostavi sve potrebno muževima na straži. Naoružanja nije bilo mnogo ali se zato smjenjivala ruka koja ga je držala. Iako je zrak  mirisao na strah nekako je snaga i volja bujala u srcima.

Od prosinca cesta Čitluk Mostar postala je opasna za promet i koristila se samo u nuždi. Česte provokacije rezervista bilo povremenim pucnjima ili pokušajima da uđu u neko od sela nisu pokolebali rezervni sastav policije nego su kontrolnu točku koji je bio kod Doma premjestili na Vardu kod kuće Joze Glamuzine, samo pedesetak metara od srpskih i crnogorskih rezervista i vojske JNA. Tu su ih 16.prosinca i napali iz helikoptera gdje su policajci pružili otpor, pri čemu  je važnu ulogu odigrao Ivan Rozić Grgin. Kako rezervisti i vojnici su uvidjeli da preko Miljkovića nemogu na Orlovac, nakon tih pokušaja 26.prosinca helikopterom su se spustili na Orlovac i zauzeli dominantan položaj. Na svu sreću s drugu stranu Ilićani su bili pripravni pa su očuvali Gornju Kozicu i Žovnicu i nisu dopustili potpunu blokadu Mostara. Sasvim logično postupili su i Širokobriježani koji su još od rujna na Galcu i Mikuljači imali svoju posadu. Kao i Cimljani i Gorančani koji rezervistima JNA nisu dozvoljavali da se probiju do Planinice. Tako je hrvatski narod u svojevrsnoj igri naoružanjem zaustavio oružanu jugoslavensku silu, ne dozvolivši joj da Mostaru učini ono što je učinila Ravnom, Vukovaru, Škabrnji, Dubrovniku, Petrinji, Vrlici, Kijevu, Sarajevu  i mnogim drugim mjestima.

Tko zna što bi učinila jugovojskada su bili svjesni kako sus onu stranu suhozida uglavnom bili hrvatski mladići s lovačkim puškama i tek ponekim kalašnjikovom, te kako su znali čak i pucati kroz sulunar ne bili bio jači odjek pucnja i kako bi se strašnijim učinili. Htjeli su grmjetikao topovi kojih nisu imali. Zato su i gangali pokazujući svoju snagu u srcu kad već naoružanja dovoljno nisu imali.

Do otvorenog izbijanja rata  koji se veže uz veliku eksploziju u Mostaru  03. travnja 1992. još je jedan datum za Kruševo značajno spomenuti. Bio je to 1. veljače kako su predstavnici Kruševa išli na pregovore sa vojskom JNA i Europskim promatračima u Mostaru u Titinu vilu. Na tom sastanku dva puta je napuštao dvoranu za sastanak potpukovnik Pudar a tek su poslije doznali zašto. istovremeno dok su oni pregovarali zapovjeđeno je rezervistima i vojnicima JNA da krenu na Krividol prema kući Marka Vidačka Dundića. Uzalud su bila i upozorenja pucnjevima u zrak seoske straže, nastala je obostrana razmjena puščane paljbe. Rezervistima je stigla i pomoć helikopterom.  Ranjene rezerviste odveli su prema Nevesinju a od te večeri su na straže u Kruševu pristigli i pripadnici Pukovnije kralj Tomislav i pojedinci i skupine iz okolnih mjesta, prvenstveno Širokog Brijega a nakon toga i postrojbe i iz daljega jer ovdje se nije branilo samo Kruševo, branila se Herceg Bosna ali i cijeli prostor priobalja od Stona do Maslenice, branila se Hrvatska utroba.

Drugi žešći napad bio je 6. veljače.  Ponovno bez uspjeha za JNA. A treći, 14. ožujka, teškoje bilo zadržati jer su svaki put s više snaga bojevo djelovali te se tada kontrolna točka od kuće Joze Glamuzine, koju je držao rezervni sastav policije, povukao prema Čulama gdje je uskoro i organizirano prvo zapovjedno mjesto Šeste bojne – u kući Žarka Marijanovića. No brzo je otkriven položaj pa se zbog sigurnosti zapovjedništvo premjestilo u kuću  Stole Ćorića, gdje također nije bila dugo smještena. Konačno odredište bila je kuća Stipe Gabrića gdje su se zadržali do prestanka ratnog djelovanja na bojišnici u Kruševu – do 11.lipnja 1992.

„Sutra mi dolaze žena i dica“ pohvalio se jedan bojovnik drugome.

„A jel to pametno“ upita ovaj i nastavi „Vliko minskih polja, a situacija još nije sigurna niti se zna šta će biti“

„Ma ja govorio neka vas do kraja lita, kupajte se na moru i neka da vidimo oće li biti škole“ rekao je onaj prvi i nastavio je „a veli moj mali meni, ćaća ja ću kući pa makar ne išo ni u školu, niti se ikad više zapliva. Neću više da me druga djeca zovu izbjeglicom u mojoj Domovini.“

Priča „Početak rata na Kruševu“, Anite Martinac,  napisana prema arhivskom dnevniku iz ratnog vremena u Kruševu.