Prisjećanja na Križni put: preživjeli hrvatski vojnika iz Drugog svjetskog rata sudionika Križnog puta od Bleiburga i Dravograda 1945.

Ivan je rođen u Podgorju 29. 6. 1926. Otac mu je Marko a majka Anica r. Božić. Služio je hrvatsku vojsku u Prvoj pukovniji, Trećoj bojni, Prvoj satniji.

Pravac Križnog puta: Bleiburg – Dravograd – Maribor – Ptuj – Varaždin – Osijek – Podravska Slatina – Đurđevac – Vinkovci – Šid – Ruma –  Stara Pazova – Pančevo – Vršac – Bijela Crkva – Kruševo

Razgovor s Ivanom bio je 29. 11. 2002.

Križni put Ivana Kordića

Ivan o Križnom putu pripovijeda: Ponajprije riječi o mojem vojničkom životu: Od kuće sam otišao u vojsku u Osijek u veljači 1944. U Osijeku sam se obukao. Iz Osijeka sam otišao kratko u Zagreb, sv. Klaru kod Zagreba, pa u sv. Ivana Zelinu, dalje u Varaždin i Varaždinske Toplice (oko tri mjeseca), iz Toplica u Bjelovar i Koprivnicu. U Koprivnici smo bili s jedne strane Drave mi s druge strane je bila «crvena armija». Crvena armija nas je često napadala. Iz Koprivnice sam se ponovo vratio u Bjelovar. Iz Bjelovara sam u ožujku 1945. prešao u Zagreb. Iz Zagreba sam se povlačio prema Bleiburgu.

Povlačenje prema Bleiburgu: Pred povlačenje nam je imao govor naš bojnik Ante Moškov. Govorio nam je da se moramo povući prema Sloveniji, iz Sloveniji ćemo ići u Austriju. Tamo će nas preuzeti Englezi i Amerikanci. Otuda ćemo skupa s Englezima i Amerikancima prebaciti se u Italiju, iz Italije u Dalmaciju i početi čistiti partizane sve po redu od Dalmacije i oslobađati cijelu  Hrvatsku.

Iz Zagreba smo krenuli početkom svibnja 1945. Cijeli put smo prešli pješke. Kolona je bila duga. Sticao se dojam da cijela Hrvatska ide u koloni. Kraj  koloni se nije nigdje vidio. U koloni su bili s nama i naši zapovjednici.

Od Zagreba smo krenuli prema Krapinskim Toplicama (tu smo noćili). Drugi dan smo išli prema Pregradi (tu smo noćili drugu večer). Iz Pregrade smo stalno išli do pred Celje. U Celju smo imali borbu s partizanima. Partizane smo razbili u Celju i krenuli prema Bleiburgu preko Zidanog Mosta.

Koliko se sjećam da smo došli u večernja doba u Bleiburg. Tu smo noćili. Sutra dan su bili pregovori Herenčića s Englezima. Nisu nas primili pod oružjem. Nego su naredili da se razoružamo pa će nas onda primiti. Pa su prijetili ukoliko se ne razoružamo da će nas sve avionima pobiti. Cijelo vrijeme engleski avioni su nas nadlijetali, s hrvatskim zastavama. Iz aviona su bacali letke u kojima su pozivali da se razoružamo i da ćemo svi kućama. Pregovori s Englezima su trajali taj dan negdje do između tri i četiri sata poslije podne. Oko tri i četiri sata je bilo naređenje da izvjesimo bijele zastave i da krenemo preko Drave na most. Bio je neki drveni most. Prije mosta smo odložili oružje. U predaji oružja Englezi su bili na lijevu stranu od nas, partizani na desnu. Šutke smo prilazili i bacali oružje na kamaru. Odatle od tog drvenog mosta su nas preuzeli partizani i krenuli smo pokraj Drave do Dravograda.

U Dravograd smo stigli u večernja doba. Sjećam se da smo došli negdje gdje se nalazilo puno tvorničkih dimnjaka (bilo ih je pet – šest). Bilo je to u nekoj dolini. Tu smo noćili. Nikada nisam mogao znati kako se to mjesto zove. Vjerojatno je bio to taj Dravograd.

U Dravograd smo došli poslije predaje oružja prvu večer. Noćili smo kod rečenih dimnjaka. Prvo što je u Dravogradu slijedilo bilo je odvajanja zapovjednika od vojske. Gdje su zapovjednici odvedeni i kamo su otišli nije mi poznato. Mi smo iz Dravograda  krenuli u Maribor. Svakog iznemoglog odmah od Dravograda prema Mariboru su ubijali. Od onoga drvenog mosta u Bleiburgu. su nas pratili partizani, i kako nam je rečeno da su bili Banaćani. Oficiri su im jašili na konjima a partizani su išli pješke.

Od Dravograda do Maribora: Svašta su od nas radili na tom putu, ali još nisu započele velike represije. Na putu između Dravograda i Maribora Stipe Puce pok. Joze i Mile Puce pok. Joze su me zvali da idemo bježati preko brda jer se vidjelo da neće biti dobro. Nisam htio. Oni su otišli preko brda.  Sa mnom su bili Ivko Mandžo, bio je iznemogao, na nogama nije mogao. Ivko i ja, skupa smo došli blizu Maribora. Pred Mariborom smo se odvojili. On je ostao, više za njega nisam čuo. Na putu od Dravograda do Maribora sam vidio iz Kruševa: Matu Mandića Ivanova sa Selišta, Franjo Rozić Šimunova – Vukovića sa Sretnica i Franjo Kordić Mijina sa Sretnica.

Dio Križnog puta sa mnom u koloni su bili uz rečene Vinko Kordić – Terkin i Jure Puce Ivanov – Brkin. Više puta se čula partizana naredba: «udri velikog». Naredba se odnosila na Juru Pucu Ivanova.

U Mariboru: Kad smo dolazili u Maribor, vodili su nas u logor. Na kapiji logora civile su vodili u jednu stranu (desno), domobrane (lijevo) ustaše (pravo). Mene je slijedio da krenem. Kad sam krenuo, čekalo je stotinjak  i više partizana. Zapalo me je da sam bio sa starijim godištima. Preda mnom se upisao Mirko, Slavko, Darinko Vidačak Filipovi sinovi iz Podgorja, Jure Petrina Jozin iz Podgorja, Mirko Džeba Božin iz Čula, Franjo i Andrija Vrebac Ilijini iz Čula, Luka Čule Jurin iz Čula, Andrija Vidačak Anušin sa Krivodola, Ivan Vidačak Đopušić sa Krivodola, Ante Vidačak Martinov s Krivodola, Franjo Puce Antin sa Selišta, Marko Mandić – Boto  Nikin sa Selišta. Pitanja koja su nam postavljali na razdvajanju su bila: 1) kad ste otišli u vojsku, 2) gdje ste služili, potom je slijedila rečenica: «vaše karakteristike će ići kući, ako ste ubijali biti ćete suđeni, a ako niste sve u redu, biti ćete pušteni. Sva ova i druga pitanja su bila samo tako postavljena.

U logoru u Mariboru smo ostali dva dana i dvije noći. Nigdje niko ništa nije davao za jesti ni piti. Logor je bio velik. Preda mnom su naređivali ljudima da se skinu, vezali su ih žicom za ruke, tovarili u kamione i odvozili. Nije se znalo gdje odvoze. Vraćali su se ponovo prazni kamioni i ponovo su u njih ljudi trpani. Kamion što sam ja u njemu bio dovezli su u neku šumu. Šuma je bila visoka. Izgurali su nas iz kamiona ispred iskopanih rovova i rupa. Jasno mi je bilo gdje se nalazim i što me slijedi. Strašan je to osjećaj, kojega i dan danas s grčom u grlu, bolju u srcu i duši mogu mislima obnoviti. Bio sam svezan s jednim vojnikom: moja desna a njegova lijeva ruka. Kako su nas privodili bliže rovovima tako su nas ubijali. Ubijali su puščanim mecima. Dogurali su mene i onoga što je bio svezan skupa sa mnom do rova. Zapucalo je u mene i u ovoga. Mene nije nikako pogodilo. Kako je pogodilo onog svezanog sa mnom u padu je i mene povukao a još k tome partizan je mene dobro udario kundakom u prsa i odgurnuo u rov tako da sam još brže padao s onim pogođenim i svezanim sa mnom. Vidjevši da sam živ, primirio sam se. Drugi mrtvi su padati po meni. Mirovao sam dok se nije smirilo i prestalo pucati i žamoriti. Tu i tamo čuo se šapat partizanskih stražara uz rov. Čulo se i mnoštvo jauka, krikova, zapomaganja iz rova, od ranjenih suboraca. Privukao sam ruku do svezane ruke, žicu sam motao tamo amo dok ju nisam prekinu. Kad sam ju prekinuo, i kad sam se uvjerio da više nema nikakva govora, izvukao sam se što sam mogao tiše iz rova i prokotrljao u žbunje i šumu. Izvukavši se u šumu, u žbunje, mirovao sam na kratko da bi osmotrio ima li stražara. Čuo sam u nekom trenutku da se još netko iz rova izvlači i da ga je stražar primijetio i zapucao je. Gledao sam gdje ovaj ponovo pade u rov. Ja sam se zahvaleći Bogu, nakon još malo mirovanja u žbunju i kad sam primijetio da su stražari odmakli ponovo potiho prebacivao dublje u šumu. Ta šuma je bila blizu Maribora. Nisu nas dugo vozili s onim kamionima iz logora do rova. Kad sam se dobro udaljio od rova čekao sam jutro. U jutro sam rano, krenuo prema nekom selu, sve šumom, pa krajevima šume. Došao sam blizu tog sela. Ušavši u selo, dugo sam osluškivao, sjedio, gledao… Primijetio sam jednu kuću, malo izdvojenu od sela, pred njom se sušilo nešto veša, robe, došao sam pred tu kuću, promatrao. Nitko se nije pojavljivao doli jedna žena. Javio sam se toj ženi a ona mi vidjevši me jadna i nikakva, na slovenskom reče «kud ti bogec». Rekao sam joj da sam pobjegao iz kolone. Ona mi reče «moj bogec sjedi tu». Donijela mi je neke hlače, i neku košulju. Rekla mi je da je ona sama, da joj je muž otišao negdje. Preporučila mi je da se ne zadržavam tu, nego da bježim što mogu dalje. Išao sam odatle što sam mogao dalje. Došao sam do Drave. Preko Drave sam prešao uz pomoć nekog drveta. Vidio sam da sam prošao i odmakao od Maribora. Išao sam više-manje u jutro rano i u večer. Došao sam tako blizu Ptuja. Tu su me partizani uhvatili, partizanska milicija. Jedan me je pitao na slovenskom od kuda tu? Odgovorio sam mu da sam «ostao iza kolone, nisam mogao ići». On mi je rekao «ajde dolje i pokazao mi prstom kuda». Doli je bio njihov komandant. Dodao mi je onaj partizan, nemoj bježat inače ćemo te ubiti. Otišao sam do komandanta. Znao je dobro hrvatski. Najprije me je dobro ispitao: tko sam, odakle, gdje sam bio, gdje mi je kolona i mnoga druga pitanja. Potom mi je rekao: «sad će jedna kolon naići iz Maribora. Nemoj da te vide, ali se ubaci u kolonu. Ako te mi uvedemo u kolonu ubiti će te. Ti se sam nekako u nju ubaci. Kolona je naišla. Gledao sam gdje ima manje stražara i ubacio sam se u kolonu do Ptuja i dalje: do Varaždina – Osijeka –  Podravske Slatine – Đurđevca – Vinkovaca – Šida – Rume – Stare Pazove – Pančeva – Vršaca – Bijele Crkve. Iz Bijele Crkve sam pušten kući.

Put od Bijele Crkve do kuće sam išao dugo i dugo. Ni sam više ne znam čime se nisam prebacivao. Dali su mi propusnicu iz logora do kuće. S propusnicom sam se probijao sve dalje i dalje od Bijele Crkve a bliže kući. Nisu me previše zaustavljali i kontrolirali osim u Jablanici kod Karlova hana. Bio je prekid pruge. Na prekidu pruge prebacio sam se u drugi vlak na drugu stranu prekida s nekim partizanima. Jedan me je partizan ispitivao, a ja mu rekao sve. Ovaj partizan mi je rekao sad ćeš doći u Kruševo, gore ti nema nigdje nikoga. Prešutio sam na njegove riječi. S vlakom sam došao do Mostara. Po izlazu iz vlaka neke suborce su odveli ne znam kuda. Zbog opreza izlazeći iz vlaka nisam išao na kapiju stanice nego, poznavajući Mostar i željezničku stanicu, otišao sam na drugu stranu, sporedno, preko željezničke stanice. Imam dojam da sam se tako u zadnji čas i spasio i krenuo preko Bili Rivina kući.

Iz Bijele Crkve sa mnom su kući krenuli: Franjo Kordić Mijin sa Sretnica (on mi je puno valjao, fala mu), Franjo Rozić Šimunov sa Sretnica. Na putu iz Bijele Crkve kući u Pančevu sam naišao na Šćepu Zubca iz Gradnića i on je iz logora bio pušten kući.

Dolazak kući: Od mojega odlaska iz Zagreba prema Bleiburgu sve do mojega povratka kući nitko ništa za mene nije znao ni gdje sam ni da li sam živ. Došao sam mršav, ispaćen, obolio sam od neke bolesti na oči, jedva sam hodao.

Neki detalji iz kolone:

• U Pančevu je Mile Čule Matin iz Čula obolio od tifusa i pred sam polazak kući je umro.
• U Osijeku smo bili kao strpani u žicu i ponašali su se prema nama kao prema krdu ovaca. Po noći su po nas dolazili i odvodili. Preskakali su preko žice i jednostavno upirali prstom i naređivali «izlazi ti».»izlazi ti». Preko žice je preskakao tko je htio i odvodio. Kasnije se čulo da su svi odvedeni ubijeni. Iz Osijeka smo krenuli u jutro. U slamu što je bila prostrta pod nama, poneki su se zavukli da bi se prikrili. Partizanska pratnja ih je otkrila i sve poubijala.
• U Vinkovcima i od Vinkovaca u koloni mnogi su poubijani. Noćili smo u Vinkovcima i tu je mnogima grob bio.
• Na dionici puta od Vinkovaca do Pančeva: što sve nisu od nas radili. Kroz ta sela u Jankovcima, Martincima, Šidu izišli seljani onaj motikom, onaj kocem, lugom u oči, onaj potetula, a ovaj ga upuca. U Šidu sam i ja pošao piti na bunar vodu samo što sam izišao doleti partizan i sve one što su se našli na vodi pobi. Od Osijeka do Stare Pazove ništa nam uz put od hrane nisu davali. Tek u Staroj Pazovi su nam dali prvi puta kruha.
• U Bijeloj Crkvi: U mojoj koloni od pošlih 15 tisuća došlo nas je 1500 živih. Drugi su svi uz put poubijani. Tu smo bili kao u nekom zatvoru. Odatle smo išli raditi: kosti, kopati, putove čistiti, ivičnjake praviti, ono što je trebalo to smo radili. Tu smo bili nekoliko mjeseci. U Bijeloj Crkvi bilo nam je rečeno da ćemo tu biti dok ne krenemo prema Rusiji. Međutim nekakva amnestija je proglašena i nismo otišli u Rusiju nego su nas pustili kući.