Marko Stjepan Krizin rođen je 1588. godine u Križevcima. Filozofiju je studirao u Grazu gdje je stupio u Marijinu kongregaciju. Profesor mu je bio Petar Pazmany, kasniji nadbiskup i kardinal. Nastavio je studij u Rimu u papinskom zavodu, gdje se u arhivu čuva dokument na kome je njegov vlastoručni potpis sa dodatkom – Hrvat. Nakon završenih studija bio je zaređen za svećenika i vratio se u svoju Zagrebačku biskupiju.
Uskoro mu je kardinal Pazmany povjerio službu ravnatelja sjemeništa u Tmavi (Slovačka) i ostrogonskog kanonika. Kasnije mu je povjerio i upravu benediktanske opatije kod Košića koje su u ono vrijeme bile utvrda ugarskog kalvinizma. Da se pomogne malobrojnim katolicima koji su bili lišeni i svojih crkava, pozvana su dvojica isusovaca, otac Stjepan Pongracza i otac Melkior Grodzieckog. Kao misionar u Košicama radio je s njima i Hrvat Marko Križevčanin. Uskoro su se vidjeli plodovi njihovog rada, što je razbjesnilo kalvine, pa su optužili katolike da su namjerno izazvali požar u srpnju 1619. Zapovjednik kalvinske naoružane garde Juraj Rakoczy ušao je u grad s vojskom i strpao u tamnicu trojicu svećenika: o. Stjepana, o. Melkiora i don Marka Križevčanina. Zbog odbijanja da postanu kalvini podvrgnuti su mukama. Prisiljavali su ih da se odreknu vjere i Petrova nasljednika pape u Rimu, ali su oni ostali postojani. Marku su obećali dati crkveno imanje, samo da se odrekne katoličke vjeroispovijesti i rimskog pape. Mučili su ih raznim mukama sve dok ih nisu ubili. Marka su na kraju palili bakljom i odrubili mu glavu 7. rujna 1619. godine. Istog dana su ubili i isusovca Grodzieckog, a drugog dana i isusovca Pongracza. Vijest o njihovom mučeništvu proširila se munjevitom brzinom. Knez Bethlen nije nikako htio dopustiti da se mučenici dostojno pokopaju. Tek nakon šest mjeseci je popustio na nagovor grofice Katarine Palffy koja je pristala zaplesati sa njim na svečanom ručku u palači gdje su mučenici bili mučeni uz uvjet da se trojici katoličkih svećenika mogu iskazati najviše počasti. Kardinal Pazmany proveo je kanonsku istragu o mučeništvu, a zatim u ime cijelog episkopata kraljevstva zamolio papu Urbana VIII da ih se proglasi svetim. Lijes s posmrtnim ostacima mučenika premješten je 1635. godine u uršulinsku crkvu u Tmavi, gdje se razvilo njihovo štovanje. Postupak se oduljio, pa je tek papa Pio X svu trojicu mučenika proglasio blaženim 15. siječnja 1905. godine. Svetima ih je proglasio papa Ivan Pavao II 2. rujna 1995. godine u Košicama u tijeku svog pastoralnog pohoda Slovačkoj.
Sveti Marko Križevčanin je bio uzorno odgojen, sposoban i marljiv. Iako je bio svjestan svoje hrvatske nacionalnosti, to mu nije smetalo da pođe u Mađarsku i stavi se u službu Crkve i naroda u toj zemlji. Postoje mnoga svjedočanstva da je i sa kalvinistima bio u dobrim odnosima i da su se mnogi zgražavali nad njegovom mučeničkom smrću. Nije ljude dijelio po nacijama pa ni po vjerskom uvjerenju. Crkva slavi sv. Marka 7. rujna. Poruke njegova mučeništva su: Ljubav i dijalog među svim narodima svijeta. Za što veće štovanje sv. Marka Križevčaina silno se zauzimao zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac koji je kao zagrebački nadbiskup novoosnovanu župnu crkvu u Zagrebu na Selskoj cesti 1937. posvetio tada blaženom a danas svetom Marku Križevčaninu.
Tekst o sv. Marku Križevčaninu na temelju više izvora sastavila i za portal pripremila Blaženka Marijanović.