Stradanje hrvatskog naroda, pa tako i naših kruševljana za vrijeme i nakon Drugog svjetskoga rata od 1941. do 1945. imalo je svoje korijene u nepravednom uređenju državno-pravnog položaja Hrvata u jugoslavenskoj državi. Korijenje stradanja možemo tražiti u velikosrpskoj ideji prikrivenoj u «staroj» i «komunističkoj» Jugoslaviji.

Bosna i Hercegovina oslobođena je 1878. ispod četiristotina godina turske okupacije i od te godine pa do 1918. bila je pod Austro-ugarskom upravom. Padom Austrije, stvorena je 1. 12. 1918. jugoslavenska državna zajednica, koja se u početku zvala Država Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) s glavnim gradom Beogradom. Tim je činom Hrvatska izgubila svoj povijesni identitet i svoju državnost koju je imala kroz dugi niz stoljeća, dok su Srbi i Muslimani s veseljem prihvatili novu državu očekujući da će im ona pružiti više i bolje nego što su imali pod Austrijom. Hrvati Bosne i Hercegovine, kao i oni u Hrvatskoj nisu bili zadovoljni s novom državnom tvorevinom, ali im je ona nametnuta pa su je morali prihvatiti i s strepnjom očekivati kako će se ona razvijati. Tu strepnju potvrđivali su jedan za drugim događaji koji su se redali bez izuzetka nepovoljno po hrvatski narod. Tako na primjer:

Zamjena austrijske novčanice za srpski dinar provedena je vrlo nepovoljno tako što je zamjena učinjena 4 forinte za 1 dinar, iako je taj tečaj bio prije zamjene 1 : 1, pa je tak osiromašeno stanovništvo Hrvatske, Bosne i Hercegovine kao i Slovenije, a u korist srpskog stanovništva, što je bila velika gospodarska pljačka nesrpskog stanovništva.

Ustav nove države proglašen je na Vidovdan 28. 6. 1928. dakle na nacionalni praznik srpskog naroda, pa je taj ustav nosio naziv «Vidovdanski» u čemu se ogledao smjer nove državne tvorevine.

Srbi su prigrabili u svoje ruke sve najvažnije resore, kako u zakonodavnoj, izvršnoj, sudskoj, policijskoj i vojnoj vlasti na svim razinama, pa i gospodarskoj i financijskom sektoru i tako ubrzavali razvitak zaostale Srbije na štetu drugih dijelova, poglavito Hrvatske i Slovenije koji su do tada bili daleko ispred Srbije i Bosne i Hercegovine, kao i drugih dijelova nove države. Kolika je velikosrpska grabežljivost bila pokazuje podataka da je 1941 pred početak rata od 85 generala vojske Jugoslavije bilo samo jedan Hrvat, jedan Slovenac i dva Makedonca, a svi ostali Srbi i nekoliko Crnogoraca.

U Narodnoj skupštini u Beogradu izvršen je atentat dana 20. 6. 1928. na hrvatske narodne zastupnike: Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka koji su smrtno stradali, te Ivana Pernara i Ivan Granca koji su ranjeni. Svi ostali hrvatski zastupnici povukli su se iz sudjelovanja u radu Narodne skupštine u Beogradu i došli u Zagreb gdje su 1. 8. 1928. u zgradi Hrvatskog sabora prihvatili rezoluciju kojom traže preuređenje države na osnovama jednakosti i ravnopravnosti tri naroda koji tvore državu SHS.

Dana 6. 1. 1929. kralj Aleksandar Karađorđević ukinuo je parlamentarni sustav i time uveo svoju diktaturu, poznatu kao «šestojanuarsku diktaturu». Ubijenog Stjepana Radića naslijedio je na čelu Hrvatske seljačke stranke dr. Vlatko Maček koji je s nekoliko istaknutijih hrvatskih političara nastavio borbu protiv Šestojanuarske diktature, pa su tako u studenom 1932. potpisali rezoluciju poznatu pod nazivom «Zagrebačke punktacije2. Tom se rezolucijom odlučno traći ukidanje diktature i vraćanje države u parlamentarni sustav u kojem treba odlučno nastaviti borbu za ravnopravnost svih naroda u državi, što kralj i srpski političari nisu htjeli niti čuti.

Nakon atentat na hrvatske narodne zastupnike i uvođenje šestojanuarske diktature, hrvatski rodoljubivi intelektualci okupljeni u Hrvatskoj pravaškoj stranci na čelu s dr Antom Pavelićem odlaze u emigraciju s nakanom da se iz tuđine bore za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku državu prema nauci dr. Ante Starčevića.

Kada je kralj Aleksandar Karađorđević prvi put izišao iz Jugoslavije i došao u posjet Francuskoj na njega su ustaše izvršile atentat 8. 10. 1934 i tako osvetili ubijene hrvatske narodne zastupnike na čelu s Stjepanom Radićem.

Nastavljajući borbu protiv velikosrpske politike, dr. Vlatko Maček je uspio postići sporazum sa predsjednikom vlade o rješavanju hrvatskoga pitanja što je rezultiralo stvaranjem Banovine Hrvatske 26. 8. 1939. Dragiša Cvetković postao je u novoj vladi predsjednikom a dr. Vlatko Maček njenim potpredsjednikom. Kako je sporazum Cvetković – Maček bio samo običan politički dogovor čiju primjenu u praksi nije bilo moguće ostvariti zbog izbijanja Drugog svjetskog rata.

Ustaški pokret prema sporazumu Cvetković – Maček, odnosno prema Hrvatskoj seljačkoj stranci i njezinom vodstvu, zauzeo je krajnje negativan stav. Ustaški tisak koji je izlazio u inozemstvu vodio je kampanju protiv Hrvatske seljačke stranke, koja je potpisala takav sraman sporazum s gramzljivim Srbima. Ustaše su u kritici sporazuma kao jedan od glavnih argumenata isticali gubitak velikoga dijela Bosne i Hercegovine koja je u povijesti pripadala  srednjovjekovnom Hrvatskom kraljevstvu i na čijem je cjelokupnom teritoriju  prije turske okupacije prebivalo isključivo hrvatsko stanovništvo. Po mišljenju ustaškog pokreta, Maček je izdao ideju nezavisne Hrvatske države, koja je bila zajedničko stajalište Pravaša okupljenih u Ustaškom pokretu i Hrvatske seljačke stranke. Ustaška djelatnost u to vrijeme ispoljavala se u različitim oblicima kao: usmenom promidžbom, letcima, preko ustaškog tiska, prosvjedima, pa i raznim drugim oblicima i raspoloživim sredstvima.

Pravaško ustaške ideje snažno su prodirale među nacionalno svjesne državotvorne Hrvate, naročito u Hercegovini, odmah nakon stvaranja ustaškog pokreta i atentata na kralja Aleksandra 1934. Ubojstvo hrvatskih narodnih zastupnika na čelu sa Stjepanom Radićem u Narodnoj skupštini u Beogradu 1928. uvođenjem šestojanuarske diktature, nepravde koje su vlasti ispoljavale prema Hrvatima na svakom mjestu, utjecali su da se Hrvati u Hercegovini mahom opredjele za politiku ustaškog pokreta, koji je jedini ispravno tumačio težnje hrvatskoga naroda da se oslobodi srpske tiranije i osnuje svoju vlastitu i nezavisnu hrvatsku državu.

Konačno, taj trenutak je došao izbijanjem rata između Jugoslavije i Njemačke u travnju 1941. u kojem je njemačka vojska za deset dana porazila i pregazila trulu državu. Brzom slomu Jugoslavije pridonijela je ne samo vojna snaga Njemačke, nego i slab i neorganiziran otpor prouzročen neslogom među narodima u Jugoslaviji, gdje su Hrvati odigrali ključnu ulogu, time što su napustili jugoslavenske vojne postrojbe i razišli se svojim kućama, znajući da je došlo vrijeme da se hrvatski narod konačno isčupa iz srpskih kandži u Jugoslaviji.

Dana 10. 4. 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Čitav hrvatski narod s oduševljenjem je dočekao propast Jugoslavije i osnivanje vlastite države, osim malobrojnih komunista i nacionalno nesvjesnih pojedinaca zadojenih jugoslavenštinom.

Nesreća je bila u tome, što je povijesni trenutak bio neprikladan, jer se novostvorena Hrvatska država našla u zajednici s Njemačkom koja je, kako znamo, izgubila rat, pa je tako i Nezavisna Država Hrvatska  doživjela svoj nesretan završetak. Treba ipak znati da hrvatsko državno i političko vodstvo u to burno vrijeme nije imalo mogućnosti birati saveznike, a pogotovo među velikim zapadnim državama koje su 1918. i stvorile Jugoslaviju, nego je u danoj ratnoj situaciji iskoristilo napad Njemačke i brzi slom Jugoslavije, te proglasilo Nezavisnu Državu Hrvatsku. Također treba znati da je u to vrijeme, pri slomu Jugoslavije, već Njemačka bila porazila mnoge države u Europi, kao što su: Francuska, Belgija, Nizozemska, Čehoslovačka, Poljska i Norveška.

Pošto se približavao kraj rata i poraz Njemačke i njezinih saveznika, hrvatsko državno vodstvo odlučilo je da sa svojom vojskom i velikim brojem državnih djelatnika i naroda, krene ispred partizansko – ruskog nadiranja s istoka, krene u susret armijama zapadnih saveznika i od njih zatražiti političku zaštitu. Međutim, Englezi i Amerikanci nisu htjeli Hrvate prihvatiti pod svoju zaštitu nego su svim silama radili na tome da se hrvatska vojska, zajedno s narodom koji se s njome povlačio iz Hrvatske, mora vratiti nazad, jer je navodno svima zajamčena sigurnost, koju su pred zapadnim saveznicima obećale partizansko – komunističke vojne i političke vlasti.

Ne imajući drugoga izlaza, zapovjedništvo hrvatske vojske naredilo je svojim postrojbama da odlože oružje i da se tako razoružani poredaju u kolone te zajedno sa civilima krenu nazad u Hrvatsku. Čim je to učinjeno, partizani i njihovi komunistički saveznici počeli su zlostavljati razoružane hrvatske vojnike i civile na najokrutniji način: ubojstvima u kolonama, odvođenjem na stratišta, gdje su masovno ubijani, ubacivani u jame gdje su postojale ili pak zatrpavani u masovne grobnice, koje su se  tek nakon oslobođenja ispod komunističke vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj počele otkopavati i obilježavati.

Kakve je to tragične razmjere imalo za hrvatski narod, pokazuje podatak, da je u kolonama smrti na Križnim putovima na najokrutniji način pobijeno oko 300 000 zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Srećom je dio naše vojske i civila, njih oko 50 000 izbjeglo zarobljavanje uspjevši pobjeći u Austriju i Italiju i tamo su se predati savezničkim vojnim vlastima. Ostali su na životu, i u tuđini su osnovali emigrantske skupine koje su uporno radile u novim uvjetima na oslobađanju Hrvatske od srpsko – komunističke vlasti.

U prevratu 1945. stvorena je Jugoslavenska komunistička država koja je vladala sljedećih četrdeset i pet godina. U političkom pogledu ništa drugačija nego gora od one prve koju smo zvali «stara». Ovaj je progutala hrvtsku vojsku i mnoge civile i njihovu prolivenu krv ugradila u svoje temelje. Kao što je u krvi započela stvarati i organizirati svoju vlast tako je i u krvi devedesetih godina XX stoljeća poslije prvih demokratskih izbora propala i konačno nestala s pozornice hrvatskih prostora.

Od prvih dana u grobnicu svojega komunističkog mraka zakopala je Jugoslavije 168 kruševljana  stradalih u sukobima s komunistima bilo u tijeku Drugog svjetskog rata bilo poraću na Križnom putu ili u poslijeratnim UDB-aškom «utvrđivanju» temelja komunističke Jugoslavije.

Dogodila nam se u poslijeratnom razdoblju ono što se događalo. Što nije bilo ni malo lako podnositi. Ali osnivanje Nezavisne Države Hrvatske i formiranje hrvatske vlasti na hravatskoj zemlji bio je logičan slijed događanja kao posljedica propale «stare» Jugoslavije. Ti isti zahtjevi hrvatskog naroda su se čuli u prvim demokratski izborima 1990. i dogodili se u želji i zahtjevu da se osamostale i oslobode srpske nadmoći i vlasti u komunističkoj Jugoslaviji. I zašto se ne bi moglo zaključiti da nije bilo obnove Jugoslavije 1945. ne bi trebalo biti niti srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pa tako niti krvavoga obrambenoga domovinskoga rata od 1991. do 1995. u kojima je hrvatski narod pretrpio velike i teške žrtve, kako u stradanju naroda, tako i uništavanju njegova gospodarstva.

Završilo je krvavo XX stoljeće koje je prolilo krv u dva rata 217. Kruševljana. Da li se konačno u svim narodima na prostorima ovim smirila svijest da je dosta ratova. Da je dosta prolijevanja krvi. Da li su svi narodi i nakon Obrambenog rata na ovim prostorima zadovoljni Ostaje nam bojazan da ne bi ponovo započeo neki novi rat.

U pisanju sadržaja koji slijedi iza navedenog naslova u svjedočenju je sudjelovao gospodin Nikola Mandić. Nikola je rođen u Kruševu, na Selištima, 22. 6. 1923. Bio je dragovoljac u vojsci Nezavisne Države Hrvatske. Preživio je Križni put 1945. od Bleiburga do Mostara. (Usporedi: don Ljubo Planinić, Stradanje Hrvata Kruševa, Kruševo – Mostar 2004., str. 85 – 89).