Kruševo je jedina Mjesna zajednica koja gravitira Mostaru u kojoj žive samo Hrvati. Jedina župa oko Mostara na čijem se teritoriju nalaze samo katolici. Proučavajući i promatrajući protekla vremena u kojima su se Hrvati na ovim prostorima borili da opstanu tada možemo slikovito reći da je bilo vremena u kojima su dolazili do istrebljenja. Koncem XVII stoljeća (Biskupa Marijana Lišnjića 1672.). Kruševo je bilo skoro prazno, bez svojih žitelja. Jedan dio Kruševljana je izginuo drugi dio se povukao u Vrgorački i Imotski kraj. Opisati svaki detalj o stradalim Hrvatima iz Kruševa je vrlo teško. Time bi se trebalo pozabaviti više povjesničara, zbog socijalnog okruženja i više sociologa, zbog psiholoških trenutaka i poremećenosti onih koji su činili zločine nad njima, i više psihologa. Cijela plejada stručnih osoba trebala bi se tim pitanjem pozabaviti pa popuniti različite rubrike o poginulim i nestalim Hrvatima iz Kruševa.

Stradavali su naši pređi na ovim životnim prostorima za vrijeme turske vladavine, za vrijeme austrougarske, za vrijeme «stare Jugoslavije», za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske za vrijeme «Avnojevske Jugoslavije». U većini rečenih država i državnih vlasti pređi naši na ovim prostorima stradavali su u vidu represije samo zato što su bili Hrvati i katolici. Većina rečenih država nisu bile naklonjene Hrvatima, ni katolicima. Olako su nas proglašavali unutarnjim neprijateljskim «elementima». Protjerane Hrvate u inozemstvo, protjerane bilo zbog ekonomskih ili političkih razloga, proglašavali su «ekstremnim emigrantima» i «vanjskim državnim neprijateljskim elementima». Neke od rečenih država i državnih vlati su provodili teror nad naši pređima.

Represivne mjere nad Hrvatima su se očitovale i u ratnim okršajima. Morali su Hrvati silom nenaklonjenih državnih vlasti i njihovih nenaklonjenih zakonima ići u rat za tuđe nacionalne interese.

O stradavanju Hrvata i katolika za vrijeme duge turske vladavine ostao je u usmenoj predaji kroz nekoliko slučajeva. Najčešće se to odnosi na silovanje djevojaka, pljačku imanja, otimanje stoke. Bilo je slučajeva da su nam djevojke nakon silovanja i smrtno stradale. Ostao je u usmenoj predaji viteški primjer Jele – krivodolske mučenice.

Prvi svjetski rat: U tijeku Prvog svjetskog rata ginuli su naši dragi za interese Austrije. Morali su u rat silom austrougarskog zakona. Braneći granice na različitim ratištima Austrougarske države ginuli su na Istočnom frontu na granici prema Italiji, na albanskom ratištu.

Iz Prvog svjetskog rata nije se vratio 31 naš župljanin. Svi su bili muškarci. Bilo je 30 hrvatskih vojnika u austrougarskim jedinicama i jedan redarstvenik. Od njih 31 bilo je 14 mladića i 17 oženjenih. Poslije završetka Prvog svjetskog rata bez oca je ostalo 42 djece. Iz 22 obitelji poginuo je po jedan član obitelji, iz tri obitelji po dva člana i iz jedne obitelji poginula su tri člana (brata). Posljedično Prvom svjetskom ratu bilo je ucviljeno 26 obitelji u našoj župskoj zajednici.

Drugi svjetski rat: Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske bilo je ostvarenje sna mnogih generacija Hrvata i Hrvatica od 1102. pa do 1941. Stradali su mnogi u tijeku rata braneći svojim životom granice proglašena nam države. Za vrijeme rata stradavanja su veza uz ratne okršaje u s četnicima i partizanima.

U hrvatsku vojsku nakon proglašenja NDH 1941. masovno se krenulo. Sve su to bili dragovoljci. Svi su oni pošli u obranu i čuvanje granica proglašene hrvatske države. O elanu i volji s kojima su krenuli u obranu pradjedovskih ognjišta i granica novoformirane hrvatske države, pričali su nam naši preživjeli očevi, majke i djedovi i bake. Poziv vlasti NDH na odaziv u vojsku je bilo nešto što se čekalo. To je bilo vrijeme opće hrvatskog pokreta. Radost i ostvarenje višestoljetne ideje da Hrvati imaju svoju domovinu. Izgubili smo državu 1102. i ponovo doživjeli njezino proglašenje 1941. Od 1102. pa sve do 1941. mnoge generacije Hrvata su se rodile s idejom da dožive hrvatsku samostalnost. Isto tako mnoge generacije su umrle ili u različitim vidovima stradale a da nisu doživjeli radost hrvatske samostalnosti. Radost hrvatske samostalnosti su doživjele generacije 1941., proglašena je Hrvatske država, i mnogi su joj pošli granice čuvati. Bio je to opće hrvatski zamah i polet duha i tijela.

Rat i ratna događanja u Drugom svjetskom ratu su se na koncu odvila kobnu za Hrvate. Izgubili smo skoru svu vojsku na Križnom putu 1945. Prostor hrvatske države priključen je komunističkoj – avnojevskoj Jugoslaviji nazvanoj NRJ (Narodna Republika Jugoslavija), kasnije SFRJ.

Vlast je 1945. predana partizanima i komunistima. Glavnu riječ u tom partizansko-komunističkom pokretu imali su Srbi. I unutarnje uređenje avnojevske Jugoslavije i formiranje republika bilo je opet na štetu Hrvata. Dijelovi hrvatskih pradjedovskih prostora po avnojevskoj rasporedbi priključeni su  nehrvatskim federalnim jedinicama novoformirane avnojevske Jugoslaviju. Hrvati su zatočeni bez pristanka i pitanja u zatvor «avnojevske Jugoslavije». Bio je to zatvor u pravom značenju riječi sve do 1960, kada se pomalo granice Jugoslavije otvaraju i poneko može izići van «jugoslavenskog avnojevskog zatvora».

O nestalim, streljanim, ubijenim, zapaljenim, premlaćenim pa umrlim, o osuđenim na višegodišnju robiju nitko nije smio ni pričati. Za njih se ni misa nije smjela govoriti. Prvu javnu misu za sve stradalnike Križnog puta od Blajburga imali smo tek prvi puta 14. kolovoza 1990. I tada s dozom straha i nesigurnosti. Odlučili smo se prisjetiti na sve one kojih više nema i za koje do tada ni spomenuti nismo smjeli. Tada, 14. kolovoza 1990. na misi, u pozdravnom nastupnom govoru za stradalnike Drugog svjetskog rata i poraća sam  rekao: «Ožalošćeni i ponosni narode: Zahvaljujemo svemogućem i Trojednom Bogu koji nam je omogućio ovaj dan. Ovo je prvi puta da nakon punih 45 godina da možemo imati javno misu za poginule, ubijene, streljane i nestale naše župljane i župljanke, Hrvate i Hrvatice iz Drugog svjetskog rata i poraća.

Dok je zapadni «kulturni» svijet pa i onaj koji je Drugi svjetski rat otpočeo i na kraju ga izgubio u prisutnosti onih koji su ga dobili javno se sjećao svojih poginulih sunarodnjaka, sakupljali su njihova imena i njihove fotografije, nama je na ovim prostorima bilo zabranjeno, i bio je to veliki i teški grijeh imena njihovih se spomenuti. Na žalost čak nismo smjeli reći da nam je netko iz obitelji poginuo i nestao. Ne samo da nam nisu dali prisjećati se na njih, nego su nas kroz razdoblje komunističke vladavine javno ili pritajeno nazivali zločincima, genocidnim narodom, fašistima, nacistima, ustašama, koljačima i slično. Nazivali su nas ovakvim imenima, a znali su da nismo mi nego oni poubijali naših 169 Kruševljana. I sada nakon 45 godina nam kažu da nisu naša subraća pobijana, nego da samo mi to pričamo, izmišljamo. A njih nema, oni su već 45 godina pod crnom zemljom. Ako su živi neka nam kažu gdje su mi ćemo ih tražiti.

U tijeku Drugog svjetskog rata i u poraću od posljedica rata na različite načine smrtno su završili zemaljski život 169. Kruševljana. Od početka rata pa do prevrata u svibnju 1945. poginulo je i 35 vojnika i 9 civila, skupa 44. Poslije prevrata u svibnju 1945. i do povrataka preživjelih s Križnog puta nestalo, ubijeno, umro, poginulo ili zapaljeno je 92. sudionika Križnog puta. Poslije povratka s Križnog puta smrtno je stradalo 32 Kruševljana

Za mnoge od njih od svibnja 1945. čekali smo da nam se vrate, njihova povratka nije bilo. Deset godina nakon rata čekali smo da nam se vrate ili barem jave, ni glasa ni traga o našoj braći, sestrama, očevima i majkama. I opet nakon 45 godina neće da priznaju oni koji su ih pobili da su ih pobili nego kažu da su živi, da Blajburga, Dravograda i Križnih putova u različitim pravcima nije ni bilo, nego da to izmišljaju oni «vanjski neprijatelji» avnojevske Jugoslavije. Avnojevska Jugoslavije je počela živjeti i nestala je na žrtvi Križnog puta od Blajburga do Pančeva,….  i svih drugih pravaca Križnim putova. I onda kad su nam govorili da su naši dragi živi, znali smo da jesu, vjerujemo da žive u vječnosti kod Oca nebeskog.

Bio je to sve mladi cvijet našega roda: 161 je bio muškarac, sedam ženskih. Mladića je bilo 106, djevojaka dvije, do četrnaest godina života petero. Oženjenih je bilo 50, udatih pet. Ostalo je 189 djece bez oca ili majke poslije Drugog svjetskog rata ili u njegovu poraću. Sve izreda su to bili mladi bračni parovi s tek po koju godinu braka, s jednim, dvoje ili troje djece.

Drugi svjetski rat i poraće je 124 obitelji iz Kruševa zavio u crno, iako crno nije nitko smio, ali niti htio nositi. Ipak se svatko nadao da će se njegov dragi od nekuda pojaviti. Iz 87 obitelji stradao je po jedan član, iz 31 obitelji po dva člana, iz 5 obitelji po tri i iz jedne obitelji četiri člana su stradala, četiri brata.

Molimo se Bogu za sve njih poginule i nestale. Molimo se Bogu za sve nas živuće njihove potomke».

Obrambeni rat: Braneći svoju samostalnost, da budemo tu gdje jesmo u tijeku obrambenog rata stradalo je 18. Kruševljana. Devet mladića, jedno dijete i osam oženjenih. U osam bračnih zajednica bilo je i ostalo bez oca 18 djece. Među njima je bilo sedamnaest muškaraca i jedna curica od 12 godina. Četrnaest je bilo vojnika HVO-a, dva vojna policajca i dvoje civila. Iz dvanaest obitelji stradao je po jedan član i iz tri obitelji stradalo je po dvoje članova.

Prateći statističke prikaze bilo je nekoliko obitelji iz koji su ginuli u direktnoj krvnoj lozi u Prvom, Drugom i Obrambenom ratu. Više obitelji je izumrlo po muškoj lozi. Nekoliko obitelji je izumrlo i po muškoj i po ženskoj lozi, sve zbog rata i ratnih stradanja.

Ako bi slikovito pogledali na stradanja i posljedice sva tri navedena rata, tada bi mogli i slikovito reći obazirući se na cjelokupni hrvatski narod u cijeloj BiH da je Prvi svjetski rat oštetio hrvatski narod, Drugi rat ga je zaustavio u razvoju, a Obrambeni ga je prepolovio, vratio stotinu godina unazad. Po broju Hrvata vraćeni smo na brojku od prije stotinu godina. Početkom XX stoljeća u popisima (1910.) Hrvata – katolika je bilo 442 197.

Već desetak godina ne smije nitko iznijeti pravu činjeničnu brojku Hrvata u BiH. U službenom popisu 1991. bilo je u BiH 760 852. Hrvata, iako se po crkvenim popisima 1991. brojka kretala do 850 000. Koliko bi nas sada nakon Obrambenog rata i više godina nakon potpisanog mira i primirja bilo u BiH? (Usporedi: don Ljubo Planinić, Stradanje Hrvata Kruševa, Kruševo – Mostar 2004., str. 15 – 19).