Povodom obljetnice don Vladine smrti organizirano je došlo pedesetak Cavtačana i Konavljana u don Vladino Kruševo. Oni nisu mogli stići na Misu u 7,30 pa je za njih organizirano Misno slavlje u 11,30. Poslije Mise su svi s buketima cvijeća i svijeća pošli na don Vladin grob pomoliti se za pokoj njegove duše.
Misno slavlje u 11,30 predvodio je don Željko Kovačević župnik u Blatu na otoku Korčuli, a koncelebrirali su župnik iz Cavtata don Mate Karamatić i umirovljeni dubrovački svećenik don Stjepan Kordić. Misna čitanja čitali su Stanislav i Marija Puce, ministrirali su Stanislav i Jure Puce. Pjevanje za vrijeme Mise u 11,30 sati animirali su Ivan Ćorić i pjevači iz Cavtat. Propovijedao je don Željko Kovačević. U propovijedi, prošavši kroz don Vladin život put don Željko je naglasio kako je don Vlado ostavio neizbrisivi trag u Cavtatu, Konavlima i cijeloj dubrovačkoj biskupiji.
Poslije Mise i povratka s groblja don Vladina braća s obiteljima su organizirali domjenak za sve goste iz Cavtat i Konavla. Druženje s gostima potrajalo je do 13,30.
Više od don Vladi čitajte ovdje
Moje prisjećanje na don Vladu: Don Vladina posljednja župna postaja bijaše župa Cavtat. Bilo je ratno vrijeme 1991., kada je s brodskim konvojem caritasove pomoći krenuo iz blokiranog Dubrovnika u zaposjednuti Cavtat i okolne župe u Konavlima. Cavtat i Konavle zaposjednule su okupatorske crnogorske jedinice. Župe Konavala u zaposjednuću ostale su bez ijednog svećenika. U trenutku kada je 1991. krenuo brodski konvoj iz blokiranog Dubrovnika u zaposjednuti Cavtat don Vlado je zatražio od biskupa Želimira Puljića dopuštenje da krene s konvojem u Cavtat i da tamo ostane. Biskup mu je dopustio. U Cavtatu je ostao sve do oslobođenja. Za vrijeme zaposjednuća doživljavao je muke i traume o kojima je nerado pričao. Rekao bi po koju sitnicu. Mnogi su mu govorili da zapiše ono što se događalo u Cavtatu i okolnim župama. Njegovo odgovor je bio: Ako bi o svemu onome što je vidio i doživio pisao tada bi morao spomenuti mnoga imena, a to bi htio izbjeći…
Moje prisjećanje na razgovore s don Vladom: Don Vlado je pričao kako je pohađao vjernike po Cavtatu i po okolnim župama. Izvan Cavtata je mogao ići samo na sprovod i podjeljivanje Bolesničkog pomazanja. U okolna mjesta i župe išao je bez vojničke pratnje. Pratio ga je netko od župljana iz Cavtata. Ili onaj koji je došao po njega u Cavtat. Naglašavao je kako nikada nije mogao sa sigurnošću utvrditi kome služi onaj koji ga prati. Morao je dobro paziti da njegove izlaske iz Cavtata ne bi okupator koristio za svoje potrebe. U okolna mjesta na sprovod i podjeljivanje Bolesničkog pomazanja išao je uvijek s dvije časne sestre iz samostana u Cavtatu. U traženju dozvole da ide na sprovod i podjeljivanje Bolesničkog pomazanja, u okupatorskom crnogorskom zapovjedništvu, naglasio je da ne može ići u podjeljivanje obreda i sakramenata bez časnih sestara. Dopustili su mu misleći da se bez njih ne mogu imati rečeni obredi. Bila mu je ideja da isposluje i polazak časnih sestara da bi one obišle selo dok bi on podjeljivao Bolesničko pomazanje ili podjeljivao sakrament Bolesničkog pomazanja. Njihova zadaća je bila ispitati stanje u selu i prenijeti poruke.
S velikim oprezom izlaske u okolna sela i župe i sam je koristio da bi stupio u kontakt i s drugim osobama, ne samo s onima kojima je pošao podijeliti Bolesničko pomazanje. Opisivao je nemogući strah u kojemu su zatočeni žitelji okolnih sela živjeli.
S posebnim ushićenjem i pozornošću pripovijedao je o susretu s hrvatskim vojnicima koji su se našli zatočeni u brdskim selima oko Cavtata. Hrabrio ih je da ustraju u strpljivosti do oslobođenja. Bilo mu je vrlo bitno prenijeti poruku vojnicima da je dobio informaciju u Cavtatu kako okupatori pripremaju „čišćenje“ konavoski brda. Pripremao ih na oprez i da se dobro prikriju.
Naglašavao je kako je u svaki pohod sklonjenim vojnicima u brdima išao s paprom (biberom) u ruci kojega je posipao iza sebe. Računao je na mogućnost da ga crnogorski okupatori mogu pratiti sa psima da bi otkrili mjesta gdje se vojnici sklanjaju. Kako bi psima spriječio da ga prate i otkriju mjesta skrivanja vojnika, put je posipao paprom. Naime, psi koji su pratili neki trag, ako bi naišli na papar, trag su gubili.
Ispitivanja u zapovjedništvu: Zapovjedništvo crnogorskih okupatora nalazilo se u blizini župne kuće. Don Vlado je pričao kako je tri puta iz župne kuće odvođen na ispitivanja u zapovjedništvo i tri puta „stavljan“ uza zid s uperenim cijevima. Da bi se od njega postiglo ono što je traženo prijetilo mu se i zastrašivalo smrću. Normalno da nisu postigli ono što su tražili. Razgovor o tim ispitivanjima o kojima nikada nije govorio otvoreno, uvijek u sitnicama zaključivao bi riječima da je bio u susretu sa smrću. U trenucima kada bi ispitivanja i maltretiranja došli do „usijanja“ našao bi se netko od zapovjednika, razgovor prekinuo, smirio napetost, don Vladu bi pustili kući da očekuje slijedeći poziv.
Na pitanje, jesu li ga tukli, odgovor bi prešutio i prebacivao razgovor u drugom pravcu. Iz konteksta razgovora moglo se zaključiti da je bilo i toga….
U deset godina, koliko sam bio župnik u Kruševu, a don Vlado navraćao svojima iz Dubrovnika i Cavtata, rado sam se s njime nalazio u razgovoru u šetnji po crkvenom dvorištu. Bili su to razgovoru na koje se rado mislima vratim….