Uz naslov: Nije svrha ovih redaka, kako bi u svojem jednostavnom i uvijek nastranom shvaćanju i kritizerstvu pojedini mogli shvatiti, naglašavanje imena i prezimena pojedine osobe. Cilj nam je naime, da sada kada znamo početke seljenja i raseljavanja Kruševljana u Australiju – zapisati ih. Pokušati ćemo tako isto, koliko nam bude dostupno, zapisati i seljenje Kruševljana i na druge kontinente i seljenja u Europske zemlje. Za opis tih raseljavanja trebali bi se i drugi uključiti. Pozivam svakoga tko ima osjećaja za navedenu temu i njezinu svrhovitost da se uključi u rad.
Kruševljani koji su otišli u Australiju
- Arapović Gojko Markov
- Božić Drago Perin
- Ćorić Andrija Nikolin
- Ćorić Dragica r. Pušić Nikolina
- Ćorić Drago Ivanov
- Ćorić Ilija Ićanov
- Ćorić Iva Mirkova udata Mihalj
- Ćorić Ivan Mirkov.
- Ćorić Martin Nikolin
- Ćorić Matija Markova
- Ćorić Neda Nikolina
- Ćorić Ruža Markova
- Ćorić Ruža ud. Nikole
- Kordić Jure Boškov
- Mandić Ante Ivanov
- Puce Ivo Stankov
- Senkić Ivan Jelin
- Sušac Mato Šimunov
- Vidačak Stjepan (Šćepo) Andrijin
- Vranić Ivan Ivanov
Pedesetih godina XX stoljeća s Hrvatima iz Hercegovine u dalekoj Australiji našli su se i brojni Kruševljani. Prvi je iz Kruševa u Australiju otišao Ivan Senkić Jelin, rodom s Krivodola.
Ivan Senkić Jelin, rođen je 1925. Sa šesnaest godina otišao je u hrvatsku vojsku u drugom svjetskom ratu. Bio je ustaša. Imao je čin ustaškog satnika.
U Čitluku 1945. godine prepoznale su ga kao ustaškog časnika neke partizanke (Dalmatinke), zarobljen je i odveden u zatvor Čelovinu u Mostar. Iz Mostara je premješten u centralni zatvor u Sarajevo. Nakon komunističke presude bio je po zatvorima u Zenici, Foči, Kaknju i Mostaru. Osuđen je najprije na smrtnu kaznu, pomilovan je na zagovor prijatelja na dvadeset godina robije. Robija mu je smanjena na dvanaest godina. U zatvoru je izdržao devet godina. Pušten je iz zatvora 1954. Bio je kratko kod kuće i emigrirao u Australiju. U Australiji se smjestio u gradu Wodonga, sjeverno (oko tristo kilometara) od Melbourne-a. Oženio se i zasnovao obitelj.
U Wodongi je manja hrvatska zajednica s nekoliko desetaka hrvatskih obitelji. Imali su Hrvatski dom. Iz Melbourne-a u određeno vrijeme dolazio im je hrvatski svećenik da bi imao sv. Misu i sve druge potrebne i tražene (krštenje djece, krizme, sklapanje brakova….) liturgijske obrede. Hrvati su u Wodongi, kao i ostali, radili u nekoliko tvornica, na golemim farmama voća, duhana, vinograda. Neki su se bavili i stočarstvom. Svi su, kao i drugdje po Australiji imali svoje lijepo uređene kuće i domaćinstva, družili se, pomagali jedni drugima i kao nacionalno svjesni Hrvati stalno bili u dosluhu prema potrebama svoje Domovine i vjerni svojoj Katoličkoj vjeri.
Ilegalnim prelaskom slovensko – talijanske granice 1960. u Italiji se našao Gojko Arapović Markov sa Selišta. U Italiji je proveo nekoliko mjeseci da bi potom – početkom 1961. došao u Melbourne kod nekih poznatih Hrvata iz Hercegovine. Zaposlio se, radio u tvornicama i novčano pomagao svoje u Domovini. Tri godine iza njegova odlaska iz Kruševa u Melbourne je otišla Gojku njegova djevojka, buduća supruga Neda Ćorić Nikolina sa Selišta. Vjenčali su se u Australiji i u kršćanskom braku imali troje djece: Dijanu, Marka i Antu. Gojko i Neda s obitelji su se skućili i oškolali djecu. Dijana je fakultetski obrazovana, a sinovi su im izučili dobre zanate. Sin Marko je umro, a Ante se oženio i ima dvoje djece.
U Australiju – Melbournu je 1966. sa Selišta otišla Ruža Ćorić Markova. Zaposlila se i nakon osam provedenih godina se vratila u Domovinu. Jedno vrijeme kod nje je boravila i radila u Melbournu i sestra joj Matija Ćorić. Nakon kraćeg boravka i Matija se vratila kući.
Početkom veljače 1967. iz Austrije, gdje su nekoliko mjeseci radili, u Melbourne su otišli Andrija i Martin Ćorić Nikolini, braća Nede udate za Gojka Arapovića. S Andrijom i Martinom je pošao i njihov rođak, pisac ovih redaka, Ivan Ćorić Mirkov. Po dolasku u Australiju nastanili su se i neko vrijeme živjeli kod Gojka i Nede Arapović. Martin je ubrzo upoznao djevojku Radicu Brekalo iz Ljubotića i vjenčali su se 1968. u hrvatskoj crkvi sv. Nikole Tavelića. Martin i Radica su se brzo skućili i u braku su imali troje djece: Rozu, Nikolu i Anu. Svih troje njihove djece završili su fakultete i zasnovali obitelji. Martin je više godina radio kao automehaničar. Jedno vrijeme imao je i vlastitu automehaničarsku radnju. Martin i Radica su u mirovini. Žive povremeno u Melbournu i u Domovini – na Selištima.
Andrija Ćorić, brat Martinov oženio je Ljubicu Barišić iz Rakitna. Od nedavno žive u mirovini u Melbournu. U braku nisu imali djece.
Ivan Ćorić, pisac ovih redaka, naučivši dobro engleski, godinama je radio u raznim uredima, privatnih i državnih tvrtki. Potom je završio na filozofskom fakultetu studij društvenih znanosti, studirajući jezike i književnost. Godinama je kao profesor predavao hrvatski i književnost u državnim srednjim školama, poučavajući uglavnom maturantski uzrast učenika.
Kroz cijelo vrijeme boravka tamo bio je aktivno uključen u domoljubni rad hrvatskih zajednica, u Melbournu, i Australiji općenito, kako na prosvjetnom, kulturnom, tako na domoljubnom i rodoljubnom planu te športskom polju. Ivan se vratio zastalno u rodni kraj na Selište u srpnju 1997.
U prosincu 1967. došao je u Melbourne iz Austrije Ilija Ćorić Ićanov sa suprugom Dragicom r. Pušić i kćerkicom Anicom. Anica je rođena u Mostaru. Imali su i kćer Katicu koja je mlada (kao curica) umrla, a rođena je u Australiji. Sinovi su im Ivan i Stanko. Obojica žive i rade u Melbournu. Anica se udala i živi u Perth-u. Obje obitelji su dobro stasale i rade. Anica ima dvoje djece.
U travnju 1968. u Melbourne je došao Stanko Ćorić Ićanov, Ilijin brat. Stanko je radio razne poslove po mnogim mjestima u Australiji. Zadnjih petnaestak godina skućio se i nastanio u Perth-u
Nekako u to isto vrijeme u Melbourne je došao Jure Kordić Boškov sa Sretnica, a u Sydney Mate Sušac Šimunov sa Selišta. Oni su ostali u Australiji 4-5 godina, radili su, a onda se vratili i u rodnim mjestima napravili kuće. Sada se obadvojica s obiteljima nalaze u Njemačkoj.
Ruža Ćorić ud. Nikole, majka Martinova i Nede udate Arapović, došla je u Australiju u Melbourne 1970. Godinama je bila u obiteljima kćeri i sina, pomagala u odgoju unučadi, kako to već rade dobre i vrijedne bake. Ruža se 1988. vratila u Kruševo na Selišta i tu ostala do smrti.
U Sydney je 1970 došao Ante Mandić Ivanov sa Selišta, a u Melbourne Drago Ćorić Ivanov također sa Selišta. Obojica su bili na radu u Njemačkoj. Drago se nije ženio; umro je 1984. i pokopan u Melbournu. Ante se nakon dvadesetak godina rada u Australiji s obitelji vratio u Hercegovinu. Sada živi u Mostaru.
U Sydney su nekako tih istih godina došli Stjepan (Šćepo) Vidačak Andrijin iz Podgorja i Ivan Vranić Ivanov sa Sretnica. Stjepan se skućio s obitelji u Sydneyu, a Ivan živi u Brisbane-u (glavni grad države Quinsland). U Brisbane-u od 1973. živi s obitelji Drago Božić Perin iz Podgorja. Drago se oženio s Anicom r. Raspodić s Dobrog Sela. Otišao je u Njemačku, iz Njemačke 1973. u Australiju. U braku s Anicom ima petero djece, četiri kćeri i sina.
O ovima koji su živjeli izvan Melborune-a (država Victoria) tek toliko, jer sam se s nekima samo koji puta u Australiji susreo, jer velike su to udaljenosti, a za neke sam tek čuo, da se nalaze u Australiji.
Iva Ćorić Mirkova udata Mihalj, sa suprugom Markom Mihaljem (rodom iz Rakitna) je u veljači 1986. iz Njemačke sa sinom i kćeri otišla u Melbourne. U Melbournu su se skućili, rade, a djeca im pohađaju visoke škole.
U svibnju 1989. sa Selišta je u Australiju u Melbourne otišao Ivo Puce Stankov. Nastanio se kod obitelji Mihalj, a onda odselio u Perth, gdje radi.
Ovo je tek kratki pregled, mali prikaz života i rada osoba podrijetlom iz Kruševa….
Općenito o mnogim Hrvatima u Australiji: Uistinu su svi ti naši ljudi nosili u srcu i na usnama rodni kraj, svoju Domovinu Hrvatsku. Rodni dom i Domovina Hrvatska išli su s njima, pratili su ih, suosjećali su jedni s drugima. Sve su to mahom dobri ljudi, vrijedni, čestiti radnici, uvijek odani svom rodnom kraju i Domovini. Uvijek su bili spremni na različite vidove pomoći rodnom kraju i Domovini, a to su posebno iskazali u Domovinskom i Obrambenom ratu, kada su svojom velikom materijalnom i moralnom pomoći u raznim vidovima i na različite načine svjedočili da su oni uz Hrvatsku i da je ona u njihovim srcima.
Hrvati su u Australiji razasuti po gradovima i državama ali se čvrsto drže zajedno. Okupljaju se pri raznim domoljubnim, rodoljubnim, kulturnim, vjerskim i športskim slavljima i manifestacijama. Iz nedjelje u nedjelju okupljaju se na misnim slavljima. Katolička crkva bila je najvažnija karika u očuvanju kompaktnosti hrvatskih zajednica širom svijeta, te tako i u Australiji. Hrvatski katolički svećenici i odani hrvatski intelektualci, te vođe raznih hrvatskih domoljubnih društava, ustanova i organizacija poticali su i održavali duh svehrvatskog zajedništva u iseljeništvu.
U crkvama, u hrvatskim domovima, u hrvatskim školama, u folkloru, športu – gdje su se god okupljala hrvatska mnoštva, čula se, učila i utvrđivala hrvatska misao, hrvatska riječ. Utvrđivala se pripadnost hrvatskoj naciji i Domovini. Utvrđivala se i širila ljubav. Bogu hvala da je i naša brojna mladež prihvaćala srčano te osnove ljudske etičnosti i uljudbe.
Danas, kada je u Domovini sloboda neki su se povratili u svoj rodni kraj. Doveo ih natrag zov rodne grude, rodnog ognjišta, te čežnja i razlozi o kojima piše naš veliki pjesnik Antun Gustav Matoš: