Ovaj naslov i tekst su povezani s naslovom i tekstom ” Dvadeset i pet godina u župi Kruševo od 1989. do 2014.” vidi ovdje

Tijekom ratnih okršaja u Kruševu bile su pokidane telefonske i elektrožice. Elektrožice su popravljane po starim linijama. Telefonske linije, žice na stupovima, bile su  nepopravljive. Moralo se sve raditi ponovno.

Poslije bitke u Kruševu župni ured je imao telefonske veze sa svijetom preko čitlučke ili preko mostarske centrale. Bili smo povezani običnom žicom, pruženoj po zemlji kroz Ćorića ograde. Često se ta telefonska žica kidala, netko ju je kidao namjerno netko nenamjerno. Starije osobe nisu znale čemu te žice služe, pa bi otkinuli nekoliko metara žice i povezali drva te ih nosili kući. Bilo je i onih koji bi žicu prekinuli (br. 90/1995. od 6. 3. 1995., br. 19/1995.) donijeli telefon od kuće i zvali one koje su nakanili zvati.

Vezano uz telefon u arhivu se nalaze sljedeći brojevi: 3/1998. od 16. 9. 1998. (daljinski telefon), br. 68/1992. od 1. 11. 1992. (mobitel 098/470-570). Mobitel smo nabavili najviše zbog biskupa Pavla Žanića koji je u to vrijeme bio u Kruševu. Po odlasku biskupa Žanića iz Kruševa mobitel smo vratili. (Nismo se htjeli služiti mobitelom zbog mogućnosti da se prisluškuje. Također, tek su se mobiteli puštali u uporabu i svako nosanje mobitela izazivalo je kojekakve prigovore. Stvorena je vika na Hrvate iz Hercegovine da nosaju mobitel i vozaju dobra auta. Bilo je ružno vidjeti ljude na visokim državničkim položajima, posebno zapovjednike vojske, s mobitelom na uhu, u dobru terenskom autu, dok im se vojska nalazi na terenu na linijama bojišta, često s lošim autima i lošim radiovezama. U to vrijeme bila je to karikatura zapovjednika HVO-a.) Telefonski brojevi tijekom 1993. i 1994. često su nam se mijenjali: 32-457 (1993., 1994.), 22-262 (1994.), 486-319 (prijeratni broj) od 18. 10. 1994.

Dugo nakon bitke Kruševo je bilo bez telefonske veze sa svijetom. Početkom 1993. započeli smo razgovore s PTT HB da bi se s našom centralom u Kruševu spojili s PTT centralom u Čitluku. Razgovore smo vodili 16. 9. 1993. Pokušaji su bili na dobrom putu. No, PTT Mostar izrazio je želju da oni urade nešto na telefonizaciji Kruševa, te smo tako odustali od pripajanja Čitluku.

Radovi na rekonstrukciji ratom uništene telefonske mreže u Kruševu izvođeni su tijekom 1994. godine. Telefonska je mreža postavljena u zemlju. Do rata (1992.) bila je na drvenim stupovima. Radove na postavljanju telefonske mreže prema crkvi započeli smo 5. 4. 1994. Rovokopačom smo 5. i 6. travnja kopali kanale za telefon. Planirali smo 25. srpnja postaviti telefonski kabel u kanal, zbog loše iskopanog kanala od postavljanja kabla smo odustali. Doradu u kanalu za telefon izvodili smo u radnim akcijama, s Čulanima i Sretničanima 1., 2., 3., 4., 8., 9. i 10. kolovoza. Postavljanje telefonskog kabla izveli smo 18. i 19. kolovoza. Na postavljanju telefonskog kabla radili su predstavnici PTT Mostar: Zrinko Vidović i grupa Kruševljana (Pero Begić, Slavko Marijanović, Vinko Marijanović, Zdravko Vidačak, Andrija Smiljanić, Stipe Vidačak, Ivica Ćorić, Tadija Bevanda, Mate Brkić). Zavaljivanje kanala smo izvodili u akcijama s Krivodoljanima i Selištanima 22., 23., 24., 29. i 30. kolovoza. Pržinu za zavaljivanje kanala dovozili smo s Polja. Zavaljivanje kanala s rovokopačom izvodili smo 17. i 18. 10. 1994. Dugovremenske radove oko telefonizacije župnoga centra završili smo 18. 8. 1994.

Akcija telefonizacije nije nam išla od ruke zbog tvrdog terena. U to vrijeme kada smo radili telefonizaciju, boljeg stroja od rovokopača nismo imali. Rovokopačom smo učinili što smo mogli, ali veće kamene gromade nismo mogli najbolje uraditi niti miniranjem. Kanal je kopan lijevo od asfalta od Doma do crkve, dug je 800 m.

Nakon postavljanja telefonskih kablova u zemlju telefonska mreža se pokazala vrlo lošom. Telefonska centrala nije imala kako treba postavljen gromobran, svako i najmanje pražnjenje centrale išlo je na štetu telefonskog kabla prema crkvi. Kablovi su na više mjesta izgorjeli, morali smo sve ponovno raditi, kopati kanal, postaviti cijevi za telefonski kabel itd.

Razgovore oko ponovljenih radova, ovaj put s desne strane puta od Doma prema crkvi, od telefonske kutije kod kuće Martina Ćorića, pa do župne kuće, započeli smo voditi 16. 1. 1997. U razgovorima su sudjelovali Mile Pušić (82. pukovnija HVO-a), Mario Mikulić, Vjeko Sušac i Škutor (TK centar Mostar). Dogovorili smo da kopanje kanala organizira Mile Pušić (donacija HVO-a 82. pukovnija), a da postavljanje cijevi za telefonski kabel, jednu telefonsku kutiju ispred crkvenog dvorišta kao donaciju postavi TK centar Mostar. Na detaljnije dogovore sastajali smo se 17. 1. 1997. s Škutorom, a 18. 1. 1997. s Vjekom Sušcem.

Radove na kopanju kanala s Dukićevom frezom izvodili smo u dva dana, 20. i 21. 1. 1997. Škutor došao je 24. 1. 1997. s radnicima TK centar Mostar postavljati cijevi i uvlačiti kablove u cijevi.

Za vrijeme radova na kopanju novoga kanala od Doma do crkve prokopali smo asfalt ispred štale Stojana Ćorića. Popravak raskopanog asfalta uradile su Ceste i Putovi (Ante Perić) 8. 7. 1997. Nakon ponovnog zahvata na telefonizaciji prema crkvi radovi su se pokazali dobri, jedino što je ostao problem loših veza sa svijetom zbog loše stare centrale.