Djeca, koja su vam u školi povjerena, nisu vaša igračka, nego vlasništvo Boga Stvoritelja, koji tu djecu predaje u vaše ruke.

Veliki umnik sv. Augustin u svom klasičnom djelu “De civitate Dei” pita na jednom mjestu, da li život čovjeka smrtnika valja nazvati životom, ili bolje smrću? Na to pitanje odgovara ovako: “Čim netko počinje da živi u tom smrtnom tijelu, nikad ne prestaje raditi na tom da umre. Za tim naime ide njegova promjenljivost kroz čitavo vrijeme ovoga života (ako se uopće može nazvati životom) da umre. Nema naime nikoga, koji poslije jedne godine nije bliže smrti nego je bio prije jednu godinu, i koji joj sutra nije bliže nego danas, i koji joj danas nije bliže nego jučer, i koji joj malo kasnije nije bliže nego malo prije; jer kolikogod vremena živimo, toliko nam se oduzimlje života i svaki dan biva manje onoga što ostaje tako, da vrijeme ovoga života nije ništa drugo, nego trka u smrt.” (De civitate Dei, knjiga XIII., poglavlje 10.).

Tu su istinu dobro razumjeli svi oni, koje Crkva danas slavi kao svece na oltarima, pa i ovaj anđeoski mladić, čiju smo oltarnu sliku danas blagoslovili. Tu su istinu dobro razumjeli svi oni, koji su stvorili trajna djela u historiji čovječanstva. Tu istinu želio bih da imate pred očima i vi, koji ćete naskoro zaći u narod, da mu kao učitelji uzgajate djecu, na kojoj će počivati nada domovine u budućnost. Želio bih, da nosite tu istinu kao memento pred očima, da će iza proljeća vaše mladosti brzo nastupiti jesen života, kad životnu snagu zamjenjuje klonulost tijela i duha, pa da životnu snagu i sposobnost, koju si niste dali sami, nego je poklon neba, što savjesnije upotrijebite sebi i drugima na spas. Jer ne znam, da li je koja druga istina u stanju da čovjeka tako osposobi za svijest dužnosti i učvrsti ga u poštenju života, kao što je misao o prolaznosti zemaljskog života i o sudu, koji slijedi iza ovoga života. Ako pak u vama kao budućim učiteljima ne bi bilo svijesti dužnosti i odgovornosti, ako vašeg rada ne bi pratio čestit život odgojitelja, onda bolje da se i kanite zvanja, koje je specifično obilježeno kao jedno od najvažnijih u ljudskom životu, odgoj djece preko škole, kojoj ćete biti na čelu.

Jedno od najvećih zala našeg vremena jest besavjesnost ljudi, kojima je povjerena sudbina drugih. Ako se pak radi o besavjesnosti odgojitelja, onda je to još strasnije zlo. Što mislite, koja je najuzvišenija riječ savjesti? Da nikad ne kaže – to je moj interes, nego to je moja dužnost, veli Lacordaire. Ali jer ideja dužnosti povlači za sobom ideju žrtve, a za žrtvu treba junaštva, zato imademo danas u ljudskom društvu velik broj plaćenika, ali malo savjesnih ljudi. Kad su otkopavali Pompeje iz pepela, pod kojim je stoljećima ležao zasut, našli su i okamenjenog vojnika, koji je bio na straži, kad se masa lave s pepelom srušila na grad. On je izdržao na mjestu. Usprkos paklenoj vrućini nije odbacio kacige s glave niti razriješio oklopa niti napustio mjesto. I tako ga uguši zadah sumpora i zatrpa pepeo. Tako su ga našli mrtva kao sliku vjernog ispunjavanja dužnosti do smrti.

Koliko ćemo takvih naći danas među onima, kojima je povjerena sudbina drugih? A ipak ne biste zaslužili ime pravog učitelja, ako ne biste htjeli na mjestu, kuda vas postave, savjesno vršiti svoju učiteljsku dužnost. “Ako li ima tko službu, neka služi, ako je učitelj neka uči!”, opominje nas apostol (Rim 12, 7).

Neka i vaš budući učiteljski život prožima ponajprije svijest odgovornosti pred Bogom. Djeca, koja su vama u školi povjerena, nisu vaša igračka, nego vlasništvo Boga Stvoritelja, koji tu djecu predaje u vaše ruke, da ih uzgojite za korisne članove ljudskoga društva i narodne zajednice. Onaj prizor, što se odigrao kod Mojsija kao djeteta izložena u košarici u Nilu, ponavlja se na neki način i sada. Nema delikatnije zadaće, nego dijete, koje je došlo k razumu, voditi pravim putem. Bog Stvoritelj, koji je kako rekoh pravi vlasnik svakog djeteta, kao da govori pojedinom učitelju: “Uzmi ovo dijete i odgoji mi ga i ja ću ti dati plaću tvoju.” (Izl 2, 9). Vi ste dakle u školi ne samo mandatari države i roditelja, nego u prvom redu mandatari Božji. Zadaća veoma časna, ali i takova, koja povlači za sobom tešku odgovornost. Baš zato, jer je skopčana s tolikom odgovornošću, zato joj je Stvoritelj obećao i izvanrednu nagradu ako se savjesno ispuni ta zadaća: “Qui erudiunt ad justitiam multos fulgebunt quasi stellae in perpetuas aeternitates! – Koji poučavaju mnoge pravdi sjati će kao zvijezde kroz vjekove.” (Dn 12, 3).

Neka vaš budući učiteljski rad prožima i svijest dužnosti prema roditeljima djece. Škola ima da bude nastavak čestitog roditeljskog odgoja. Ako taj školski uzgoj ne bi bio u skladu sa zakonom Božjim, onda ne bi bio uzgajanje nego ubijanje djece, i to gore nego fizičko toliko, koliko se duša izdiže iznad tijela i duh iznad materije. Roditelji dakle djece očekuju od vas savjestan rad u školi. Konačno ni država, odnosno domovina ne može biti indiferentna, dobiva li iz škola čestitu i discipliniranu mladež ili hrpu razularene i već od početka iskvarene djece. Sveto Pismo je u par riječi izvrsno izrazilo svakodnevno gorko iskustvo: “Dolor patris filius stultus! – Bol očeva ludi sin!” (Izr 19, 13). Ne bismo li mogli reći još više: “Dolor patriae filii stulti! – Bol domovine opaki sinovi!” I nema nikakove sumnje o tome, da najveću krivnju za pokvarenost mladeži nose roditelji i uzgojitelji, koji ne vrše svojih dužnosti.

Ovomu anđeoskomu mladiću, čiju smo oltarnu sliku danas blagoslovili, primjenjuje Crkva ove riječi Knjige mudrosti: “Consummatus in brevi explevit tempom multa! – Usavršen za kratko ispunio je dugi odsjek vremena.” (Mudr 4,13). Imajući naime pred očima brzi svršetak svega zemaljskoga sve je snage koncentrirao samo na jedno, da se posveti i tako sto posto iskoristi talente, koje mu je dao Stvoritelj. I danas ga Crkva slavi kao uzor mladeži, neokaljane, karakterne, požrtvovne, kakove nam danas treba kao korice kruha.

Vi ćete naskoro nastupiti kao odgojitelji djece u pučkim školama. Valja dakle da do maksimuma iskoristite vrijeme, koje vam je Providnost Božja dosudila u cilju, da odgojite čestitu mladež. Ali kod toga ne zaboravite na staru riječ: nitko ne daje ono čega nema! Ako sami ne budete svijetlili svojim životom i primjerom povjerenoj vam mladeži, onda će vaše riječi biti manje više bez ploda. Jer kakav uspjeh može imati u nastavničkom radu onaj, koji se valja u blatu i strasti? Tomu Spasitelj ne daje nagrade nego kaznu primjerenu njegovom zločinu, što je svojom sablazni upropastio mnoge nevine duše, jer stoji pisano: “Tko sablazni jednoga od ovih malenih, koji vjeruju u me, bolje bi mu bilo da si objesi kamen mlinski o vrat pa da potone u dubinu morsku!” (Mt 18, 6). To vrijedi napose za one, koji su crveno obojadisani i misle da je isto dresura psa i uzgoj djeteta. Teško domovini i roditeljima, gdje uzgoj njihovog podmlatka bude povjeren elementima, koji svoju bolesnu fantaziju stavljaju na mjesto razuma i ruše u dušama djece sve lijepo i plemenito, što im je u srce usadila roditeljska ljubav vođena Duhom Božjim. Zaista “bolje bi tim uzgojiteljima bilo da se objesi kamen mlinski o vratu njihovom, pa da potonu u dubinu morsku!” Jer zlo, koje su prouzročili time što su iskvarili riječju i primjerom povjerenu im omladinu, tako je teško, da se jedva ikada dade popraviti.Nadam se, da vi ne spadate u krug onih naduvenih ljudi, koji misle da imponiraju svijetu, ako se prikazuju ateistima, a kad im voda dođe do grla, rado bi bili najpobožniji. Slično kao oni, koji su se vozili čamcem preko rijeke i rugali običnom puku, koji vjeruje u Boga. A kad je čamac iznenada počeo da tone i stari ribar povikao – spasi se tko može – svi u jedan glas povikaše, Bože smiluj nam se! Nadam se, da jeste i da ćete ostati karakteri, koji uzvišeno učiteljsko zvanje ne će nikada zaprljati nedostojnim životom, nego riječju i primjerom oduševljavati povjerenu vam dječicu za sve što je lijepo i dobro, za sve što je pravo pred Bogom, da Crkva, roditelji i domovina budu zadovoljni s vašim radom, a Bog jednom obilna vaša plaća. Katolički list, br. 13 (1941), 145-146. / bitno.net