U nedjelju, 19.10.2014. papa Franjo proglasit će papu Pavla VI blaženim. Završetak ovoga članka je „radujemo se proglašenju“! I mi se radujemo proglašenju blaženim. Trojica papa naših dana su posljednjih godina proglašeni blaženim i svetim: Ivan Pavao II, Ivan XXIII i evo sada Pavao Vi. Radosni smo da smo na čelu Crkve u naše doba imali tako velike osobe. Radujemo se njihovu proglašenju blaženih i svetih. Neka nam budu zagovornici u nebu a ovdje na zemlji putokaz kako bi i mi činili velika djela
A sada prenoseći tekst onako kako ga je objavio „Book“, broj 58 na stranici 28 – 33 i našim čitateljima približavamo lik i djelo Giovannia Battista Montinia – Pape Pavla VI.
Rođenje
Giovanni Battista Enrico Antonio Maria Montini rodio se 26. rujna 1897. u Concesiu, malome mjestu u talijanskoj Lombardiji između jezera Lago di Garda i Milana kao drugo dijete oca Giorgia, i majke Giuditte Alghisi. Imao je dvojicu braće, Lodovica i Francesca. Bio je vršnjak naših blaženika, kard. Stepinca (r. 1898.) i Ivana Merza (r. 1896.).
Sramežljiv i povučen
Kao dijete bio je sramežljiv i krhka zdravlja što ga je pratilo tijekom cijeloga života, no unatoč tome Gospodin je kroz njega učinio iznimno mnogo važnih stvari za Crkvu. Nakon redovnog školovanja, i sjemeništa, Giovanni je 1920. godine zaređen za svećenika. Imao je samo 22 godine.
Za Drugog svjetskoga rata zauzimao se za oslobađanje i pomoć zatočenicima, a na kraju rata organizirao je pomoć za političke izbjeglice. Godine 1954. papa Pio XII. imenovao ga je milanskim nadbiskupom(Položaj milanskog nadbiskupa oduvijek je veoma cijenjen; tada je nadbiskupija imala 2.500 svećenika , 1.000 crkava, i tri i pol milijuna stanovnika, Ona se i danas smatra najvećom nadbiskupijom nas vijetu), a 1958., Ivan XXIII., kardinalom. Za papu, kao 262. Petrov nasljednik, Montini je izabran 21. lipnja 1963. godine. Uzeo je ime Pavao po uzoru na apostola Pavla.
Dne 6. kolovoza 1978., nakon 15 godina plodnoga pontifikata Papa je preminuo u papinskom ljetnikovcu u Castel Gandolfu od posljedica srčanog udara. Služba mu je bila obilježena četirima ciljevima, koja je postavio na samome početku: nastavak Koncila; razgovori o sjedinjenju s Istočnom Crkvom; otvoreniji pristup kršćanskim crkvama na Zapadu; otvaranje Crkve prema modernom svijetu.
Posljednje su mu riječi bile: ‘Mogu smireno otići. Dobar sam boj bio, utrku završio, vjeru sačuvao”
Papa i Marija Majka Crkve
Papa je s velikom ljubavlju štovao Blaženu Djevicu Mariju. Na misi kojom je zaključio Treću sjednicu Drugoga vatikanskog sabora, 21. studenoga 1963. svečano je za Blaženu Djevicu Mariju proglašen naziv Bogorodica. Tada je Papa rekao da je presveta Marija Majka Crkve, tj. svega kršćanskoga naroda, i vjernika i pastira, koji je nazivaju ljubljenom majkom. Osobito je volio moliti svetu krunicu, za koju je jednom prilikom rekao: „Krunica je sažetak cijelog Evanđelja“.
Papine poruke
Među Papinim enciklikama ističe se enciklika Ljudski život (Humanae Vitae; 1968.) – o regulaciji začeća, u kojoj progovara o dostojanstvu ljudskog života, poglavito o njegovu začeću i o nedopustivosti kontracepcijskih tehnika – te Napredak naroda (Populorum Progressio; 1967.) u kojoj iznosi viziju pravednijeg svijeta, i diže glas za Treći svijet apelirajući na bogate za solidarnost.
Godine 1974. objavljena je njegova enciklika Marialis cultus o ispravnom štovanju Blažene Djevice Marije: „…konačni cilj štovanja koje se iskazuje Djevici (je) pro- slavljivanje Boga i postizavanje da kršćani žive životom koji će u svemu biti u skladu s voljom Božjom“ (MC, br. 39).
Znakovito je njegovo pismo Osamdeseta obljetnica (Octogésima Adveniens; 1971.) u povodu obljetnice enciklike Rerum Novarum. (Upućeno je Mauriceu Royu, predsjedniku Vijeća za laike i predsj. Papinske komisije za pravdu i mir. U Pismu se osvrće na novonastale društvene probleme koji su gotovo svi povezani s naglim procesom industrijalizacije i urbanizacije. U tom novom ambijentu kršćani moraju preispitati svoj rad, naći svoje polje odgovornosti i djelokrug djelovanja. Posebno treba obratiti pažnju na probleme i potrebe omladine, žena i radnika, tj. na probleme onih koji redovito snose glavninu tereta u naglim društveno-ekonomskim promjenama. Isto se tako svraća pozornost sviju na probleme emigracije, raznih vrsti diskriminacija, nezaposlenosti, otvaranje rentabilnih radnih mjesta, kao i na što veću objektivnost u prikazivanju stvarnih problema društva, usp. Ljudevit Plačko, Apostolsko pismo Octogésima Advenisens). Isticanjem svoje socijalne poruke Crkve pridonio je povratku vjeri velikoga broja radnika pa je nazvan „nadbiskupom radnika“.
Apostolsko pismo Investigabiles Divitias Christi (Nedokučivo Kristovo bogatstvo; 1965.) napisao o spomenu dvjestogodišnjice liturgijskog blagdana u čast Presvetog Srca Isusova. U njemu podsjeća kako pobožnost Srcu Isusovu ima čvrst temelj u Svetome pismu te kaže da je uvjeren „kako će te pobožnosti uvelike pridonijeti, da do u dubine istražujemo i shvaćamo bogatstvo božanske ljubavi.“ Sam je za papu izabran na blagdan Srca Isusova 1963. godine.
U svome posljednjem proglasu, apostolskom nagovoru Naviještanje evanđelja (Evangelii nuntiandi), razmotrio je temeljna pitanja vjere, napose pojmove slobode i spasenja.
Drugi vatikanski koncil
Govoriti o Pavlu VI., a ne govoriti o Drugome vatikanskom koncilu, naravno, nema smisla jer je njegov pontifikat neodvojiv od toga važnog događaja. Odmah je u svome prvom obraćanju javnosti preko radija dan nakon izbora, Papa kazao: „Glavna zadaća našeg pontifikata bit će nastavljanje Drugog vatikanskog sabora“.
Preuzevši vođenje Koncila, uobličio je i usustavio viziju svoga prethodnika Ivana XXIII. – o tome da Crkvu „treba provjetri- ti“, zbog čega je Koncil i otvorio – na 11 stranica pisanih rukom. Time je budućnost Koncila bila zajamčena.
Koncil je zaključen na blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije 1965. godine a najznačajnija izmjena za vjernike koju je donio ticala se obreda: sveta misa se otada više ne služi na latinskom, nego na narodnom jeziku i svećenik je okrenut prema, a ne od naroda.
Dan prije završetka Koncila Pavao VI. i carigradski patrijarh Atenagora ukinuli su međusobna izopćenja, koji je na snazi bio od 1054., tj. od crkvenog raskola i podjele na Katoličku i Pravoslavnu crkve….
„Papa hodočasnik“
Pavao VI. bio je prvi papa koji je toliko putovao po drugim kontinentima, prvi koji je za svog pontifikata putovao zrakoplovom te prvi papa koji je nakon 150 godina napustio Italiju; bilo je to odmah po izboru za papu, godine 1964. – a pošao je na hodočašće u Svetu zemlju.
Uslijedila su njegova pastoralna putovanja u Indiju, SAD, Afriku, jugoistočnu Aziju… Snažno se zauzeo za uspostavu odnosa između Svete Stolice i komunističkih zemalja, podržavao ekumensku inicijativu, susreo se s najvišim predstavnicima drugih crkava, a 1969. i pismeno se obratio Svjetskomu vijeću crkava.
Upravo je on, prilikom posvete obnovljenog samostana u Monte Cassinu proglasio sv. Benedikta glavnim nebeskim zaštitnikom cijele Europe.
Zbog svojih putovanja i nastojanja nazvan je „apostol hodočasnik”.
Pavao VI. i Karizmatska obnova
Papa je Karizmatsku obnovu smatrao prilikom koju je Duh Sveti dao Crkvi i čitavom svijetu, kako je rekao prilikom audijencije 1973. godine na kojoj je primio predstavnike Obnove. Dvije godine kasnije, na drugome Međunarodnom karizmatskom kongresu u Rimu, ulazeći u baziliku svetog Petra – gdje su sudionici s Papom slavili Euharistiju – Papa je uhvatio za ruku kardinala Suenensa i visoko ju podigao u zrak kao znak pozdrava i odobravanja onoga što se ondje događalo. Tom prilikom ohrabrio je Obnovu: „Crkvi i svijetu potrebno je više nego ikada da se u povijesti nastavi čudo Duhova; može li ova ‘duhovna Obnova’ biti išta drugo nego blagoslov za Crkvu i svijet“ te je naglasio da ispravno uključivanje u Obnovu potiče obraćenje uskrsnulom Gospodinu; osobno iskustvo prisnosti i moći Duha Svetoga, prisnost s trojedinim Bogom, obnovljenu želju za Svetim pismom, sakramentima i molitvom, dublje razumijevanje misterija vjere te produbljenu ljubav prema zajedništvu s drugima i služenju drugima.
Iste te godine Papa je imenovao kardinala Suenensa biskupskim savjetnikom Obnove na međunarodnoj razini. Kardinal je često naglašavao o Obnovi da je riječ o: „strujanju milosti Duha Svetoga koje je dostupno
Papa je Karizmatsku obnovu smatrao prilikom koju je Duh Sveti dao Crkvi i čitavom svijetu, kako je rekao prilikom audijencije 1973. godine na kojoj je primio predstavnike Obnove svakom kršćaninu, bilo svećeniku ili laiku, i koje iznutra obnavlja cijelu Crkvu”.
Čudo
Papa Franjo je službeni datum beatifikacije Pavla VI. objavio nakon što je Kongregacija za proglašenje svetaca, jednoglasno, potvrdila čudesno ozdravljenje nerođenog djeteta po Papinu zagovoru.
Godine 2001. u SAD-u nerođeno je dijete čudesno ozdravilo nakon što je majka trudnoću prepustila zagovoru Pavla VI. Tako je učinila nakon što su liječnici utvrdili da njezino dijete ima niz ozbiljnih zdravstvenih problema koji će uzrokovati ozbiljna oštećenja mozga i zato joj savjetovali da pobaci. Dijete se rodilo bez zdravstvenih problema i danas je zdrava osoba. Čudo su priznali kardinali i biskupi na čelu Kongregacije za proglašenje svetima, čija je liječnička komisija utvrdila da je izlječenje medicinski neobjašnjivo, a teološki se tim složio da se izlječenje dogodilo po zagovoru Pape.
Radujemo se proglašenju!
Proces za Papinu beatifikaciju pokrenut je za vrijeme pape Ivana Pavla II. a za vrijeme Benedikta XVI., dobio je i naslov časni (venerabilis). Blaženim će ga proglasiti papa Franjo 19. listopada.