Papa Pavao VI – blaženi

Pavao VIU nedjelju, 19.10.2014. papa Franjo proglasit će papu Pavla VI blaženim. Završetak ovoga članka je „radujemo se proglašenju“! I mi se radujemo proglašenju blaženim. Trojica papa naših dana su posljednjih godina proglašeni blaženim i svetim: Ivan Pavao II, Ivan XXIII i evo sada Pavao Vi. Radosni smo da smo na čelu Crkve u naše doba imali tako velike osobe. Radujemo se njihovu proglašenju blaženih i svetih. Neka nam  budu zagovornici u nebu a ovdje na zemlji putokaz kako bi i mi činili velika djela

A sada prenoseći tekst onako kako ga je objavio „Book“, broj 58 na stranici 28 – 33 i našim čitateljima približavamo lik i djelo Giovannia Battista Montinia – Pape Pavla VI.

Rođenje

Giovanni Battista Enrico Antonio Maria Montini rodio se 26. rujna 1897. u Concesiu, malome mjestu u talijanskoj Lombardiji između je­zera Lago di Garda i Milana kao drugo di­jete oca Giorgia, i majke Giuditte Alghisi. Imao je dvojicu braće, Lodovica i Francesca. Bio je vršnjak naših blaženika, kard. Stepinca (r. 1898.) i Ivana Merza (r. 1896.).

Sramežljiv i povučen

Kao dijete bio je sramežljiv i krhka zdravlja što ga je pratilo tijekom cijeloga života, no unatoč tome Gospodin je kroz njega učinio iznimno mnogo važnih stvari za Crkvu. Nakon redovnog školovanja, i sjemeništa, Giovanni je 1920. godine zaređen za sve­ćenika. Imao je samo 22 godine.

Za Drugog svjetskoga rata zauzimao se za oslo­bađanje i pomoć zatočenicima, a na kraju rata organizirao je pomoć za političke izbjeglice. Godine 1954. papa Pio XII. imenovao ga je milanskim nadbiskupom(Položaj milanskog nadbiskupa oduvijek je veoma cijenjen; tada je nadbiskupija imala 2.500 svećenika , 1.000 crkava, i tri i pol milijuna stanovnika, Ona se i danas smatra najvećom nadbiskupijom nas vijetu), a 1958., Ivan XXIII., kardinalom. Za papu, kao 262. Pe­trov nasljednik, Montini je izabran 21. lipnja 1963. godine. Uzeo je ime Pavao po uzoru na apostola Pavla.

Dne 6. kolovoza 1978., na­kon 15 godina plodnoga pontifikata Papa je pre­minuo u papinskom ljet­nikovcu u Castel Gandolfu od posljedica srčanog uda­ra. Služba mu je bila obilježena četirima ciljevima, koja je postavio na sa­mome početku: nastavak Koncila; razgovori o sjedi­njenju s Istočnom Crkvom; otvoreniji pristup kršćan­skim crkvama na Zapadu; otvaranje Crkve prema modernom svijetu.

Posljednje su mu riječi bile: ‘Mogu smire­no otići. Dobar sam boj bio, utrku završio, vjeru sačuvao”

Papa i Marija Majka Crkve

Papa je s velikom ljubavlju štovao Blaženu Djevicu Mariju. Na misi kojom je zaključio Treću sjednicu Drugoga vatikanskog sabora, 21. studenoga 1963. svečano je za Blaženu Djevicu Mariju proglašen naziv Bogorodica. Tada je Papa rekao da je presveta Marija Majka Crkve, tj. svega kršćanskoga naroda, i vjernika i pasti­ra, koji je nazivaju ljubljenom majkom. Osobito je volio moliti svetu krunicu, za koju je jednom prilikom rekao: „Krunica je sažetak cijelog Evanđelja“.

Papine poruke

Među Papinim enciklikama ističe se en­ciklika Ljudski život (Humanae Vitae; 1968.) – o regulaciji začeća, u kojoj pro­govara o dostojanstvu ljudskog života, poglavito o njegovu začeću i o nedopu­stivosti kontracepcijskih tehnika – te Na­predak naroda (Populorum Progressio; 1967.) u kojoj iznosi viziju pravednijeg svijeta, i diže glas za Treći svijet apelira­jući na bogate za solidarnost.

Godine 1974. objavljena je njegova enci­klika Marialis cultus o ispravnom štova­nju Blažene Djevice Marije: „…konačni cilj štovanja koje se iskazuje Djevici (je) pro- slavljivanje Boga i postizavanje da kršćani žive životom koji će u svemu biti u skladu s voljom Božjom“ (MC, br. 39).

Znakovito je njegovo pismo Osamdeseta obljetnica (Octogésima Adveniens; 1971.) u povodu obljetnice enciklike Rerum Novarum. (Upućeno je Mauriceu Royu, predsjedniku Vijeća za laike i predsj. Papinske komisije za pravdu i mir. U Pismu se osvrće na novonastale društvene probleme koji su gotovo svi povezani s naglim procesom industrijalizacije i urbanizacije. U tom novom ambijentu kršćani moraju preispitati svoj rad, naći svoje polje odgovornosti i djelokrug djelovanja. Posebno treba obratiti pa­žnju na probleme i potrebe omladine, žena i radnika, tj. na pro­bleme onih koji redovito snose glavninu tereta u naglim društveno-ekonomskim promjenama. Isto se tako svraća pozornost sviju na probleme emigracije, raznih vrsti diskriminacija, neza­poslenosti, otvaranje rentabilnih radnih mjesta, kao i na što veću objektivnost u prikazivanju stvarnih problema društva, usp. Lju­devit Plačko, Apostolsko pismo Octogésima Advenisens). Isticanjem svoje socijalne poruke Crkve pridonio je povratku vjeri velikoga broja radnika pa je nazvan „nad­biskupom radnika“.

Apostolsko pismo Investigabiles Divitias Christi (Nedokučivo Kristovo bogatstvo; 1965.) napisao o spomenu dvjestogodišnjice liturgijskog blagdana u čast Presve­tog Srca Isusova. U njemu podsjeća kako pobožnost Srcu Isusovu ima čvrst temelj u Svetome pismu te kaže da je uvjeren „kako će te pobožnosti uvelike pridonije­ti, da do u dubine istražujemo i shvaća­mo bogatstvo božanske ljubavi.“ Sam je za papu izabran na blagdan Srca Isusova 1963. godine.

U svome posljednjem proglasu, apostol­skom nagovoru Naviještanje evanđelja (Evangelii nuntiandi), razmotrio je temelj­na pitanja vjere, napose pojmove slobode i spasenja.

Drugi vatikanski koncil

Govoriti o Pavlu VI., a ne govoriti o Drugo­me vatikanskom koncilu, naravno, nema smisla jer je njegov pontifikat neodvojiv od toga važnog događaja. Odmah je u svo­me prvom obraćanju javnosti preko radija dan nakon izbora, Papa kazao: „Glavna za­daća našeg pontifikata bit će nastavljanje Drugog vatikanskog sabora“.

Preuzevši vođenje Koncila, uobličio je i usustavio viziju svoga prethodnika Ivana XXIII. – o tome da Crkvu „treba provjetri- ti“, zbog čega je Koncil i otvorio – na 11 stranica pisanih rukom. Time je buduć­nost Koncila bila zajamčena.

Koncil je zaključen na blagdan Bezgreš­nog Začeća Blažene Djevice Marije 1965. godine a najznačajnija izmjena za vjernike koju je donio ticala se obreda: sveta misa se otada više ne služi na latinskom, nego na narodnom jeziku i svećenik je okrenut prema, a ne od naroda.

Dan prije završetka Koncila Pavao VI. i ca­rigradski patrijarh Atenagora ukinuli su međusobna izopćenja, koji je na snazi bio od 1054., tj. od crkvenog raskola i podjele na Katoličku i Pravoslavnu crkve….

„Papa hodočasnik“

Pavao VI. bio je prvi papa koji je toliko putovao po drugim kontinentima, prvi koji je za svog pontifikata putovao zra­koplovom te prvi papa koji je nakon 150 godina napustio Italiju; bilo je to odmah po izboru za papu, godine 1964. – a po­šao je na hodočašće u Svetu zemlju.

Uslijedila su njegova pastoralna puto­vanja u Indiju, SAD, Afriku, jugoistočnu Aziju… Snažno se zauzeo za uspostavu odnosa između Svete Stolice i komuni­stičkih zemalja, podržavao ekumensku inicijativu, susreo se s najvišim pred­stavnicima drugih crkava, a 1969. i pismeno se obratio Svjetskomu vijeću crkava.

Upravo je on, prilikom posvete obnov­ljenog samostana u Monte Cassinu proglasio sv. Benedikta glavnim nebeskim zaštitnikom cijele Europe.

Zbog svojih putovanja i nastojanja nazvan je „apostol hodočasnik”.

Pavao VI. i Karizmatska obnova

Papa je Karizmatsku obnovu smatrao prilikom koju je Duh Sveti dao Crkvi i čitavom svijetu, kako je rekao prilikom audijencije 1973. go­dine na kojoj je primio predstavnike Obnove. Dvije godine kasnije, na drugome Međuna­rodnom karizmatskom kongresu u Rimu, ulazeći u baziliku svetog Petra – gdje su su­dionici s Papom slavili Euharistiju – Papa je uhvatio za ruku kardinala Suenensa i vi­soko ju podigao u zrak kao znak pozdrava i odobravanja onoga što se ondje događalo. Tom prilikom ohrabrio je Obnovu: „Crkvi i svijetu potrebno je više nego ikada da se u povijesti nastavi čudo Duhova; može li ova ‘duhovna Obnova’ biti išta drugo nego blagoslov za Crkvu i svijet“ te je naglasio da ispravno uključivanje u Obnovu potiče obraćenje uskrsnulom Gospodinu; osobno iskustvo prisnosti i moći Duha Svetoga, prisnost s trojedinim Bogom, obnovljenu želju za Svetim pismom, sakramentima i molitvom, dublje razumijevanje misterija vjere te produbljenu ljubav prema zajed­ništvu s drugima i služenju drugima.

Iste te godine Papa je imenovao kardinala Suenensa biskupskim savjetnikom Obnove na međunarodnoj razini. Kardinal je često naglašavao o Obnovi da je riječ o: „struja­nju milosti Duha Svetoga koje je dostupno

Papa je Karizmatsku obnovu smatrao prilikom koju je Duh Sveti dao Crkvi i čitavom svijetu, kako je rekao prilikom audijencije 1973. godine na kojoj je primio pre­dstavnike Obnove svakom kršćaninu, bilo svećeniku ili laiku, i koje iznutra obnavlja cijelu Crkvu”.

Čudo

Papa Franjo je službeni datum beatifikacije Pavla VI. objavio nakon što je Kongregacija za proglašenje svetaca, jednoglasno, potvr­dila čudesno ozdravljenje nerođenog djete­ta po Papinu zagovoru.

Godine 2001. u SAD-u nerođeno je dijete čudesno ozdravilo nakon što je majka trud­noću prepustila zagovoru Pavla VI. Tako je učinila nakon što su liječnici utvrdili da njezino dijete ima niz ozbiljnih zdravstvenih problema koji će uzrokovati ozbiljna oštećenja mozga i zato joj savjetovali da pobaci. Dijete se rodilo bez zdravstvenih problema i danas je zdrava osoba. Čudo su priznali kardinali i biskupi na čelu Kongregacije za proglašenje svetima, čija je liječnička ko­misija utvrdila da je izlječenje medicinski neobjašnjivo, a teološki se tim složio da se izlječenje dogodilo po zagovoru Pape.

Radujemo se proglašenju!

Proces za Papinu beatifikaciju pokrenut je za vrijeme pape Ivana Pavla II. a za vrije­me Benedikta XVI., dobio je i naslov časni (venerabilis). Blaženim će ga proglasiti papa Franjo 19. listopada.