Narod Starog zavjeta u Jeremijeno vrijeme gomilao je nevjeru na nevjeru (pročitaj: (2 Ljet 36, 14-16.19-23):, slijedili su gnusna djela, oskvrnuli Dom Gospodnji, rugali se prorocima. I onda, što se dogodilo: više nije bilo lijeka njihovu neredu, razjedinjeni postadoše lak plijen svakom tko bi krenuo da ih osvoji i učini robovima.

Je li se što promijenilo do našega vremena? Stječe se dojam kako Izraelci tako i mi ne rijetko nađemo se na rubu propasti, ne zato što bi nas netko gurnuo u provaliju, nego zato što sami sebe dovedemo u provaliju zla.

Izgleda ništa nije drugačije nego u što je bilo u Jeremijeno vrijem: ljudi gomilaju prijestupe, hule na Boga, izruguju koga stignu, bescilj­no lutaju, lažno svjedoče, izmišljaju priče, kleveta i ogovaranje postade hrana današnjem nezasitnom čovjeku.

I tada, propast koja je visjela ljudima Jeremijina vremena isto tako i ljudima našega vremena nije nečija kazna nego posljedica zla koja zavlada među ljudima.

U Jeremijeno vrijeme pao je Jeruzalem, ali, puno strašnije od razvalina Jeruzalema bilo je gledati razvaline čovjeka koji je tumarao po neprepoznatljivim ulicama Jeruzalema.

Evo poruke nama: Budimo oni koji će dobro čine, zajednicu izgrađivati. Budimo svjesni zlo koje činimo rušit će ne samo nas nego cijelu zajednicu. Grijeh pojedinca, grize cijeli narod.

Ne gledajmo tko što čini, nego mi činimo dobro. Ne povodimo se za lošim nego dobrim primjerima. Rasuti u sebi nismo ničiji, plijen smo svačiji.

Da ne bi otišli u propast nužno njegujmo vrline, vrline vjere. domoljublja i rodoljublja. Na tom putu i Bog će nam pomoći.