U Velikom tjednu, Isus je ostavljen da sam izbori za svoju slobodu. Tek poneki od njegovih su sklonjeni unutar mase koja ga progoni. Njemu samom izgleda da je ostavljen, zato i moli „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“. Ostavljen je od sviju, osim ne od onih koji ga progone, razapinju i mrze.
Isusovo poslanje na zemlju, sam završiti svoj zemaljski život, nema svrhe. Isus je poslan od Boga, ne da bi ugodno živio, nego da bi organizirao zajednicu, zato i moli na Posljednjoj večeri: „Oče sačuvaj ih u jednome, onako kao što smo Ti i ja jedno, neka i oni budu jedno“.
Sve je učinio u trogodišnjem javnom djelovanju na zemlji da bi organizirao apostolsku zajednicu i zajednicu učenika. U Velikom tjednu čini se da je sve palo u vodu, ali nije. Poslije muke smrti i uskrsnuća Isus ne ostavlja apostole i učenike nego se nalazi s njima. Uplašene i odlutale od ideje, od poslanja želi sakupiti i oranizirati da se ne boje nego da hrabro djeluju.
Od tuda od Uskrsnuća do Uzašaća mnoga ukazanja i mnogi susreti s apostolima, učenicima BD Mariji i drugima:
Ukazanje Mariji Magdaleni.
Mariji Magdaleni i drugoj Mariji
Ukazanja Mariji Magdaleni, Ivani i Mariji Jakovljevoj
Ukazanje dvojici učenika na putu u Emaus
Ukazanje zajednici od 500 ljudi
Ukazanje učenicima bez Tome
Ukazanje učenicima s Tomom
Ukazanja Petru
Ukazanje apostolu Jakovu
Ukaza se Jakovu, (1 Kor 15,7).
Ukazanje apostolima
Ukazanje apostolima na Tiberijatskom moru
Ukazanje Pavlu
Različitim ljudima na različitim mjestima
Ukazanje BD Mariji
Ukazanja nakon Uzašašća i Duhova: Pavlu na putu u Damask i apostolu Ivanu na otoku Patmosu.
Crkva Duhova je crkva zajednice. Čuvanje zajedništva u crkvi pripada njezinoj biti. Biti kršćaninom, znači biti član Crkve, kršćanske zajednice. Ne postoji privatno kršćanstvo; kršćanin je uvijek dio zajednice. No to zajedništvo, koje nam je darovano kako bi nam bilo blagoslov, često biva ranjeno – nepromišljenim riječima i djelima, predrasudama, osudama, neprihvaćanjem, odbacivanjem. Često zaboravljamo da smo odgovorni za braću i sestre u zajednici, da je svatko od njih važan. S druge strane, ponekad pretjeramo u tom osjećaju odgovornosti pa olako osuđujemo, a da nismo upoznali pravu istinu. Odgovornost za drugog uvijek traži poštivanje njegove slobode. Svatko je odgovoran za svoje postupke, svatko je dužan ispuniti svoje poslanje, a ne poslanje drugog. Na nama je da učinimo ono što je do nas.
Crkva je zajednica vjernika u kojoj svatko ima odgovornost za zajedničko dobro.
Ispravan odnos unutar zajednice je poticaj na dobro, a ne na osudu.