Jela Cikoje – Uzroci nastanka drame

Višestruki su uzroci nastanka ovoga djela.

Prvi, nisam htio dopustiti da jedna ovako velika ličnost nema svoje dramu. Mučenica Jela zaslužuje film, seriju, dramu, pjesmu i roman. Zaslužuje divljenje i čašćenje. Jer tko god svoj život dadne za Isusa Krista, taj je vrijedan da o njemu zna čitav svijet.

Drugi, u današnje vrijeme djevičanska čistoća sve više gubi na važnosti. Mladi na nju žmire. Šestu Božju zapovijed preskaču. Misle da je normalno ono što nije normalno.

Treći, već trideset godina svjedoci smo otvorene netrpeljivosti hrvatskog i bošnjačkog naroda. Povijest je učiteljica života. Ovo je djelo povijesno utemeljeno. Govori o turskim zločinima krađe stoke i uništavanja mladih djevojaka. I danas nam se na druge, sofisticiranije načine, kradu tvornice i uništava mladež tjerajući je na odlazak. Vrijeme je da svi naučimo od povijesti. Da naučimo da jedan narod ne može ugnjetavati drugi jer mu to neće ništa dobroga donijeti. I vrijeme da i mi pružimo ruku pomirenja jer se u drugom narodu krije neki Ibrahim koji je spreman pomoći.

Tumačenje djela

Naslov je sastavljen kao akronim imena Jela. Epitaf je stih ili kratka pjesma koja se spjeva povodom smrti neke osobe. Jela nije zaslužila samo stih ili pjesmu, nego dramu. Ali i više od toga. Jela je lavica jer premda tjelesno krhka, ona je duhovno bila jaka kao mlada lavica. A sve to zbog vjere u Boga u kojoj se vidi anđeoski odraz.

Drama počinje očevim prepričavanjem događaja koji se dogodio dan prije. Značajna je riječ „opet“ što ukazuje na to da ovo nije prvi put, nego da je to postalo već uhodana praksa što potvrđuje rečenica „Pa dokad će oni tako?“. No treba primijetiti da se u prvom činu ne spominje silovanje. Otac za to nije doznao jer mu to nije rečeno. To se nije pričalo jer je bila prevelika sramota. U drugom ćemo činu čuti „A ‘ko će te ženit’ takvu?“. Na kraju prvog čina čujemo motive turskih „zuluma“, ali i nepokolebljivost Jeline obitelji te ukorijenjenost u molitvi.

U drugom činu Iva teška srca iznosi najbližim prijateljicama što se s njome dogodilo…. Već tu zamjećujemo Jelinu spremnost na otpor premda nije svjesna da će već istog dana te riječi sprovesti u djelo.

U trećem činu vidimo tri muslimanska mladića koji potajice piju zabranjeni alkohol i uživaju u prepričavanju svojih zločina. Među njima se ipak ističe Ibrahim koji odaje dojam da ne pripada u potpunosti tom društvu. Međutim, ipak se daje nagovoriti da s ostalima pravi nerede po mostarskom kraju.

U četvrtom činu događa se najpoznatiji događaj vezan za mučenicu Jelu – njena smrt. Ovdje vidimo njezinu ustrajnost u vjeri trostrukim spominjanjem Božjeg imena te jednom spomenutog svetog Iliju. Čvrsta je i nepokolebljiva iako zna da se nalazi u vrlo teškoj situaciji. Borila se koliko je mogla, odupirala se koliko je mogla. I u svome je naumu uspjela. „Bolje umrijet’ čista nego neokaljana živit sto godina.“

U petom činu vidimo djelić Jelina sprovoda, točnije župnikovu propovijed u kojoj nadahnuto govori o vremenu u kojem se nalaze, o ovom hrabrom činu te o poruci koju taj čin upućuje svakom čovjeku.

U šestom činu vidimo proširenu muslimansku družinu kojoj fali jedan član. Doznajemo da je ubica Alija mrtav. U djelu se ne objašnjava detaljno njegova smrt, ali već nam ta informacija govori da je Božja pravda bila iznimno brza. Nadalje, muslimani idu korak dalje u svome barbarstvu pa žele uništiti Jelin grob i njezine kosti baciti u rijeku Neretvu. Žele zatrti svaki trag o toj velikoj mučenici i o tom velikom zločinu njihova prijatelja Alije.

U sedmom činu događa se nešto nezamislivo. Ibrahim dolazi kod Krivodoljana i obavještava ih što muslimani kane učiniti. Premda mu Ivan i Andrija u potpunosti ne vjeruju, poslušali su njegov savjet.

U osmom činu dolazimo do vrhunca osobne drame mladoga Ibrahima gdje on kleči na Jelinu grobu te joj se ispričava i otvara dušu. Objašnjava razloge zbog kojih je to učinio, ali u svojim razmišljanjima odlazi i u duboka egzistencijalno-religiozna pitanja. Premda nesigurno zaključuje da je kršćanski Bog onaj pravi, ne usuđuje se obratiti. Iako tu mogućnost ne odbacuje definitivno.

U devetom činu vidimo prekrasan susret Jele i Dive Grabovčeve – dviju djevojaka istih sudbina. Premda je Diva poznatija u široj javnosti, ovim završnim činom htjelo se pokazati da ne treba zanemariti ni Jelu ni druge mučenice iz toga vremena jer sve žive zajedno, „na istom katu“ u kraljevstvu nebeskom.

Simbolika brojeva

Drama ima 9 činova. Sedam je biblijski simbol savršenstva, dok je deset ljudski (pitagorejska filozofija i nogomet). S brojkom devet želi se pokazati da je Bog izlio svoju puninu u vidu Jelina mučeništva, a ostavlja ljudima da svojim trudom dodaju još malo da bi postigli savršenstvo. Broj devet označava da je savršenstvo blizu, ali ne sasvim. Ibrahim je blizu obraćenja, ali se (još) nije obratio. To je ujedno i poziv svim ljudima na obraćenje srca po uzoru na Jelu.

Drama ima 19 likova jer bi se moglo pretpostaviti da je Jela imala 18-19 godina.

U svome monologu na Jelinu grobu Ibrahim sedam puta govori „oprosti“ što pokazuje puninu njegova kajanja.

Simbolika imena

Imena Jelinih roditelja namjerno nisu označena kako bi se u njemu prepoznao svaki kršćanski otac i svaka kršćanska majka.

Jelina braća nisu imenovana jer se ni po čemu ne razlikuju od ostale djece ovog svijeta. Zaigrani i još premali da shvate što se događa.

Jozo je tipično ime za naše krajeve. To je skraćenica imena Josip, kao što je i priča oko turskog zuluma skraćena u prvom činu.

Iva je vrlo često kršćansko ime u našim krajevima te se time željelo naglasiti da su njenu sudbinu imale brojne djevojke toga vremena.

Anica je ime moje pokojne bake za koju mogu slobodno reći da je bila sveta žena.

Djevojka 1 i Djevojka 2 nisu imenovane jer su samo dio naroda, ni po čemu ne odskaču.

Alija na turskom znači prvorazredan. On je naime bio vođa te male razbojničke skupine.

Emir na turskom znači zapovjednik. To je ono što bi ovaj lik želio biti, ali mu ne dopušta njegov karakter.

Od svih turskih imena spomenutih u djelu, Ibrahim je najsličniji nekom našem imenu – Abraham, budući da je Ibrahim najbliži kršćanskoj vjeri i njenim vrjednotama.

Đuzida znači izabrana. Ona je Ibrahimova djevojka. Ibrahim je nju izabrao i ne treba mu druga.

Fratru ime nije spomenuto jer je to jedan od mnogih svećenika koji su tada, kao i danas, propovijedali vjeru u jednoga Boga i tako poticali narod da ostane vjeran pravome Putu.

Husref znači vladar jer je naslijedio šefovsku ulogu nakon Alijine smrti.

Mevludin znači pristalica jer je spremno pristao na Husrefovu ideju.

Andrija na grčkom znači muškarac. Na brzinu prebaciti Jeline kosti bio je jedan muški posao.

Ivan znači Bog se smilovao. Bog se može smilovati na razne načine pa tako i preko jednog muslimana.

Petar bježi pred problemom, iako je u ovom slučaju njegov bijeg i razumljiv.

Jure je susjedovo ime jer trebaju juriti, hitro skloniti Jelu na drugo mjesto.

Osim toga, Andrija, Ivan, Petar i Jure stara su kršćanska imena veoma zastupljena u našemu narodu.

Tekst napisao Zvonimir Rezo