Nekom zgodom u Hercegovini kiše dugo nije bilo, kao u Ilijino vrijeme. U prolazu pitala Marica Zoru. Moja Zore, što je ovo sve se sasuši, kiše nema. Zora lakonski odgovori: “Nema za kim moja Marice”. Htjela je reći, pokvarenost zavladala u nama i oko nas, grijeh, psovka, nerad, nemoral; zlo se uvuklo među nas, nema dobrih ljudi koje bi Bog darovao kišom i svojim božanskim blagoslovom.

Dogodilo se slično u Ilijino vrijeme. Kraljica Izabela i kralj Ahab prednjačili su u zlu. Proroci Božji nisu ništa mogli učiniti da zaustave narod na putu propasti. Još i više kraljica je kraljevim pristankom sve Božje proroke dala pobiti. Ustoličila je svoje kraljevske proroke koji su joj služili ne samo kao glasnici njezine zle volje, nego su joj bili štitonoše i tjelesna straža – tjelesna garda, a službeno su bili proroci boga Baala i božice Aštarte.

U razvratu i moralnom neredu Bog više nije mogao gledati gdje narod ide u propast. Pozvao je jedinog preostalog proroka, proroka Iliju.

Prorok Ilija je bio Izraelac ali ne iz Izabelina i Ahabova kraljevstva nego iz susjedinih krajeva – Tižbe Gileadske.

Bog poziva Iliju, daje mu nalog da ide u zemlju Izraelovu, da izravno upozori kralja Ahaba da će zbog njega, zbog njegove zle žene, kraljice Izabele, ispaštati cijeli narod. Kazna će biti ne malena. Da bi se uozbiljili i obratili, nije im bila dovoljna samo proročka riječ, nego “tri godine bez kiše”.

Na žalost, posljedice kraljičina i kraljeva ponašanja osjetilo je sve živo u zemlji Izraelovoj. I bi tako: “Tri godine” ne bi kiše u Izraelu (usp. 1 Kr 17).

I ono što je pošlo po zlu za vrijeme kralja Ahaba i kraljice Izabele, u Samariji, glavnom gradu Sjevernog Izraelskog kraljevstva i u cijelom kraljevstvu završilo je u dobru na brdu Karmelu. Na Karmelu je dobro pobijedilo. Ilija je na Božjem žrtveniku “spržio” zlo koje su kroz više godina sijali Ahab i Izabela.