Duhovi – Duhovna glad

Glad i žeđ ljudi u naše vrijeme: Tko bi mogao reći zašto je to tako, ali u tom i takvom sadašnjem „bogatom“ i imućnom svijetu često se dogodi da u nekim krajevima zavlada „pandemija“ gladi i nestašica pitke vode.  Kako se može dogoditi da u 21. stoljeću u svijetu bude gladnih i žednih?

Kako je moguće da se zalihe hrane, koju imućniji narodi imaju, ne podijele tamo gdje je potrebo? Kažu, da se tone i tone hrane bacaju u more, zapale, unište. Kažu da nije dobro ljudima dijeliti ribu, nego ih se treba naučiti ribu pecati. Smiješna konstatacija! Imaju li pojedinci ili skupine gdje pecati. Imaju li gdje zasijati da bi želi.

Evo, za vrijeme pandemije koronavirusa, mnoge zemlje i narodi „bogate“ Europe zabavili se u jadu i kažu da ime je ekonomija stala i pitaju se hoće li moći izići na kraj s nedostatkom hrane.

A na drugoj strani svijeta, ne zbog pandemije koronavirusa nego iz drugih razloga, ljudi nemaju mogućnost gdje zasijati niti ubrati „koricu kruha“, a kamo li „ubrati“ cijeli kruh. Dogodi se da zbog suše i drugih nedaća nemaju mogućnost gdje zahvatiti ni kantu vode.

Prisjetimo se kako smo prije nekoliko godina poplavljenoj Bosni i Posavini, naglašavam poplavljenoj, spremali pomoć, a među brojne artikle stavljali smo i bidone vode. Ljudi plovili čamcima po vodi, a vode nisu smjeli piti. Čudno je to čudo „ležati“ na vodi a ne smjeti je piti.

Ili živjeti na ravnici, a zbog suše ne imati mogućost iz zemlje iskopati ni korijen, a kamo li ubrati plod od zasijanog i posađenog…

Vjerojatno smo gledali kako iznemogli i iscrpljeni od gladi nakon nekog vremena ne znaju jesti ni piti. Naime, s početke u neimaštini hrane i vode, gladni i žedni žude za pićem i hranom. Ali, tijelo postaje sve slabije i slabije, neuhranjenost djeluje na metalni sklop, te čovjek zatupi i izgubi osjećaj za hranom i pićem. Gladni i žedni dođu u takvo stanje duha i tijela, ne da iz prkosa odbijaju hranu i piće, nego za hranu i piće izgube osjećaj. Oni ne znaju jesti. Staviš im kašiku hrane ispred usta, uopće ne reagiraju, usta ne otvaraju, bezlično gledaju…

Ovu tjelesnu glad i žeđ prenesimo na duhovnu. Nalazimo se pred blagdan Duhova… Nema razloga da netko bude „gladan i žedan“ Duha Svetoga. Naprotiv svi možemo, posaditi i ubrati plodove Duha Svetoga. Sedam dobrih sjemena, sedam dobrih plodova: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Sve su to sjemenja koja zasijana na dobroj „zemlji“ uspijevaju i rastu te donose rod, jedno deseterostruko, drugo trideseterostruko ili ono drugo stostruko.

Međutim, dođemo u stadij kad nam „ojadi“ hrana Riječi Božje, hrana Euharistije, hrana Duha Svetoga. U jednom trenutku iz nekih razloga prestanemo čitati Bibliju, o njoj razmišljati, prestanemo se Bogu moliti, prestanemo se hraniti Euharistijom. Iz nekih razloga sami sebi kažemo „neću na Misu“, neću na pričest… Od prvih nedjelja, kad smo „planski“ prestali sudjelovati na nedjeljnoj Svetoj Misi, već poslije podne znamo reći „da smo nešto bitno propustili, osjećamo se prazni, nešto nam nedostaje.“ Na takva pitanja druge nedjelje prestanemo odgovarati. Pa ponovimo, zaredom, treći, četvrti puta… ne sudjelvoanje na nedjeljnoj Svetoj Misi prestat ćemo se pitati „što radilmo“, a naviknut ćemo se bez svete Mise… Otupili smo“. Više nećemo imati osjećaj da smo „gladni Boga“, Riječi Božje, euharistije, pričesti… trebat će nam dugo vremena da nam Sveta Misa, Riječ Božja, euharistija, pričest počnu nešto značiti.

Zašto, moramo pasti na dno, ako smo mogući izbjeći bilo kakav pad…