Tekst napisao don Ivan Turudić: Uz sve “bure i oluje”, “istine i laži” prošla je histerija oko Mise za pobijene s Križnoga puta u sarajevskoj katedrali Presvetog Srca Isusova. “Partizani i ustaše” su opet svojim “borbama” zauzeli svu medijsku pozornost. U središtu tih “borbi” opet se našla Crkva i to samo zato što je vršila i vrši svoje poslanje. Božanska institucija je to koja svoje poslanje vrši od trenutka kad je začula riječi “A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone” (Mt 5,44) s jasnim mandatom “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio” (Mt 28,19-20; usp. Mk 16,15-16; Lk 24,47). O tom poslanju Crkve na dugo i na široko se govorilo ovih dana. Primijetio sam da nitko nije napisao ništa o tome da je Crkva odbacila i osudila totalitarne režime koji su nanijeli nezamislivo zlo čovječanstvu. Usudim se reći da su ti totalitarni režimi bili utjelovljenje Antikrista u određenim vremenskim razdobljima čovječanstva.

Crkva se u svojem nauku služi različitim mehanizmima poučavanja i navještenja Radosne vijesti. Jedan od načina poučavanja i očitovanja tog nauka jesu papinske enciklike. To su, pučki rečeno, papinska pisma upućena najprije biskupima ali i svim vjernicima. Enciklika kao dokument ima obvezujući karakter za sve vjernike katolike. Onima koji nisu katolici na taj način je omogućen uvid u stavove i ponašanje katoličke Crkve. Enciklike kao takve su uvijek o važnim stvarima vjere i morala.

Papa Pijo XI. (pontifikat započeo 6. 12. 1922. a završio smrću 10. 2. 1939.) najprije je enciklikom Non abbiamo bisogno 29. lipnja 1931. godine osudio rastući fašizam u Italiji. Šest godina nakon toga, 14. ožujka 1937. godine, enciklikom Mit Brennender Sorge progovorio je o nacionalsocijalizmu u Njemačkoj. Ubrzo, samo pet dana poslije, 19. ožujka 1937. godine isti Papa progovara u enciklici Divini Redemptoris o ateističkom komunizmu. Sve tri ideologije i totalitarne režime ovaj papa Pijo XI. jasno i glasno je odbacio i proglasio nespojivim sa kršćanskim naukom i praktičnim životom vjernika.

Enciklika Non abbiamo bisogno prvotno jest obrana crkvenog pokreta Azione Cattolica kojeg su fašističke vlasti htjele dokinuti i eliminirati iz javnoga života. Enciklika je uslijedila nakon što je Benito Mussolini 29. svibnja 1931. godine dokinuo i zabranio dekretom crkveni pokret Azione Cattolica i oduzeo sva dobra koja su posjedovali. Papa sasvim jasno objavljuje da je fašistički režim prekršio Lateranske ugovore, koji su potpisani 11. veljače 1929. godine, i izričito optužuje i odbacuje fašizam kao totalitarnu doktrinu sljedećim riječima: “(fašizam je) istinsko poganska statolatrija što je u suprotnosti s prirodnim pravima obitelji i nadnaravnim pravom Crkve”. Uzdizanje i obožavanje države, skoro pa “obogotvorenje” države i postavljanje države iznad društva i građana (što se naziva statolatrija), dovelo je do dokidanja temeljnih prava obitelji, a među njima pravo na slobodan odgoj, i nadnaravnim pravima Crkve, a među tim pravima i ulogu Crkve u odgoju za Krista, u konkretnom slučaju kroz crkveni pokret Azione Cattolica. Papa ne prihvaća i naglašava da nije u skladu s katoličkim naukom od Crkve zahtijevati da se “ograniči samo na izvanjsko prakticiranje vjere (Misa i Sakramenti) i da sav ostali odgoj u cijelosti pripada u državi”. Papa Pio XI. je jasan u svom stavu: nije moguća ni suradnja si takvim režimom.

Enciklika Mit Brennender Sorge nosi podnaslov O Crkvi u Njemačkom Reichu. Enciklika je pisana iz sljedećih razloga: povreda sloboda Katoličke Crkve, kršenje konkordata između Svete Stolice i Njemačke iz 1933. godine, pitanje vjerskog nauka i morala, osuda “panteističkih konfuzija”, “neopoganstva”, “mita o rasi i krvi” i statolatrije koju su širili nacisti. Odgovornost za sastavljanje enciklike na njemačkom jeziku i kasnije prevedene na latinski i ostale narodne jezike preuzeo je Eugenio Pacceli kasnije papa Pio XII. Enciklika Mit Brennender Sorge (hrvatski S gorućom zabrinutošću), nažalost slabo poznata u javnosti, razotkriva pogubnost nacionalsociajlističke doktrine i nespojivost s Evanđeljem. Štoviše razotkriva nacionalsocijalizam kao potpuno neljudsku doktrinu. Nažalost tek je praksa dokazala istinitost onoga što je papa Pijo XI. poručivao u svojoj enciklici.

Enciklika Divini Redemptoris prokazuje komunističke zablude koje zarobljavaju čovjeka oduzimajući mu dostojanstvo osobe čiji je nauk u sebi perverzan. Osuda komunizma jasnim i jakim riječima proročki je ukazivala na zla koja su se kasnije obistinila. Komentirajući Papinu encikliku Divini Redemptoris ovako to sažimlje hrvatski isusovac p. Ante Alfierević (1875. – 1945.) u članku pod naslovom Pijo XI. protiv komunizma objavljen u novinama Život 1937. godine: “Komunizam oduzimlje čovjeku slobodu, svako dostojanstvo čovječje osobe; u odnošaju ljudi među sobom svi su mu jednaki i tako ruši hijerarhiju i svaku vlast; veli, da čak ni djeca nijesu podvrgnuta roditeljima. Zabacuje i pravo vlasništva. Lenjin je govorio: »Moralnost je podvrgnuta interesima staleške borbe proletarijata«. Cinik! Jednako je vikao: »Prva je dužnost proletera da razvlaste razvlasnike.« Mjesto privatnog vlasništva uvest će se kolektivizam. »Buržujska ženidba« prilagodit će se kolektivizmu; nerazrješivosti će nestati: slobodna ljubav, pobačaj pozakonjen, naturizam — mladež mora zabaciti sramežljivost. Zajednica (kolektiv) će se brinuti za odgoj djece, pa ženu valja oduzeti kući i obitelji. Što je ljudsko društvo prema toj nauci? Ekonomski sistem, gdje »svako daje prema svojim silama i prima prema svojim potrebama«. To je kolektivizam bez hijerarhije. To društvo ima neograničenu vlast, a ćudoređe i juridički poredak proizvod su ekonomskog sistema. Komunizam hoće da uvede kulturu bez Boga. Ne će biti razlike staleža i politička država, taj plod sadašnjih kapitalista, srušit će se po sebi. Ovaj se nauk širi varavim obećanjima. Liberalizam mu je već pripravio put. Novi komunizam ima lukavu i razgranjenu propagandu. Kriva je i šutnja štampe, da se komunizam ovako raširio i širi.”

Proučavanje ideologijâ fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma lako se uočavaju dodirne točke koje su i u enciklikama pape Pija XI. istaknute kao protivne svemu što je kršćansko. Štoviše, te ideologije nisu samo protukršćanske nego su protučovječne. Svi ini antifašisti, antinacisti i antikomunisti ukoliko žele prosvjedovati protiv gore navedenih režima i ideologija kako mogu sebi dopustiti da prosvjeduju protiv rimokatoličke Crkve koja je 1931. osudila i odbacila fašizam te to isto ponovila 1937. za komunizam i nacionalsocijalizam. Tek od 1996. godine institucije Europske unije i UN-a počinju promišljati i iznositi javne osude totalitarnih režima. Ne smijemo zaboraviti da se gore navedene ideologije fašizma, komunizma i nacionalsocijalizma pretaču u različite društvene pokrete koji svoje mjesto pronalaze u demokratskim društvima pod drugim imenima, ali principi djelovanja su isti, zagovaranje određenih “sloboda” su isti. Zajednički neprijatelj svim tim totalitarnim ideologijama uvijek je bilo kršćanstvo i Crkva. Neprijateljima čovjeka jedino se suprotstavljala Crkva ne lišavajući ga slobode. Svaki režim, svaka ideologija, bila ona osuđena ili ne, uvijek u sebi nosi sjeme ropstva. Niti jedna ideologija nije u stanju ponuditi čovjeku slobodu. I unatoč medijskom ocrnjivanju Crkve povijesne činjenice nije moguće kao takve ignorirati. A na kraju obistinjuje se iz dana u dan ona Isusova: “upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,32).