Čuvarice zavjeta: Drinske mučenice obogatile su martirologij s pet novih mučenica, a svoju redovničku zajednicu Družbu Kćeri Božje ljubavi obdarile su nebeskim zaštitnicama koje i Družbi i cijelom hrvatskom narodu daju novi poticaj za nasljedovanje svetosti u svakidašnjem životu. One su u najtežim životnim okolnostima patnje i progonstva pružile svjedočanstvo vjernosti Bogu i redovničkim zavjetima. Njih četiri su četnici ubili iz mržnje prema vjeri 15. prosinca 1941. godine u Goraždu u Bosni i Hercegovini, a petu, najstariju s. Berchmanu ubili su kao zarobljenicu, 23. prosinca u Sjetlini. To su bile: s. Jula Ivanišević, s. Bernadeta Banja, s. Krizina Bojanc, s. Antonija Fabjan i s. Berchmana Leidenix.

Sestre su živjele u samostanu Marijin dom na Palama. U jeku Drugog svjetskog rata i silnog zvjerstva nad hrvatskim stanovništvom, bile su pozvane da se sklone u Sarajevo. No one su donijele zajedničku odluku da će ostati uz narod jer su podučavale i pomagale svim potrebnima i siromašnima, bez obzira koje su bili vjere ili nacionalnosti. Sestre nisu mogle vjerovati da bi im netko mogao učiniti nešto nažao nakon tolikih djela milosrđa, osobito prema pravoslavnoj i muslimanskoj djeci. Zbog tih djela milosrđa njihov samostan na Palama nazvan je gostinjac siromaha. I sama Družba bila je osnovana iz istog razloga kako bi sestre svojim zauzetim radom pomagale siromasima te promicale odgoj i obrazovanje djece i mladeži.

Utemeljiteljica Družbe Majka Franziska Lechner dala je geslo sestrama: Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu! Uputila ih je da se u svom radu nadahnjuju i na ovoj njezinoj izreci: Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo. Upravo su im te duhovne smjernice pomogle da iz ljubavi prema Kristu budu spremne i umrijeti, ako zatreba.

U predvečerje 11. prosinca sestre su uhićene i nasilno odvedene s Pala, a njihov samostan je opljačkan i zapaljen. Na putu je s. Berchmana zbog starosti, bolesti i iscrpljenosti izdvojena je u mjestu Sjetlini i ostavljena u zatočeništvu kod jedne obitelji. Ostale četiri sestre, nakon četverodnevnog marša preko Romanije, u večernjim satima 15. prosinca 1941. godine stigle su u Goražde. Bile su zatvorene u vojarni uz rijeku Drinu, u sobi na drugom katu. Oko ponoći četnici su nasrnuli na njih s nečistim namjerama. Tražili su od njih da napuste svoj redovnički način života, da budu njihove, no sestre su ih odlučno odbile. Izjavile su da su spremne za njih sve raditi, i spremati, i kuhati im, i njegovati njihove bolesnike, ali da ne mogu učiniti to što traže, da se ne mogu i ne žele odreći svojih svetih zavjeta i svoje pripadnosti Kristu i Crkvi.

Nasrtaji na sestre, pojedinačna nagovaranja, batine i vrijeđanje svega što je sestrama sveto trajali su gotovo jedan sat. Kada su im nakon toga počeli nasilno trgati odjeću, sestre su vapile: Isuse, spasi nas! Bože, smiluj nam se! Isuse, tvoje smo žive i mrtve! Dođi, Gospodine Isuse! Tražile su jedini izlaz – kroz prozor. I tako je s. Jula u jednom trenutku otvorila prozor i povikala: „Sestre, za mnom!“ Jedna za drugom poletjele su u noć uz povike: Isuse, spasi nas! Četnici su ih pronašli ispod prozora, žive, ali polomljenih nogu i ruku, a zatim su ih iz mržnje prema vjeri izboli i usmrtili noževima. Njihova tijela su sljedećeg dana bacili u rijeku Drinu. Nakon nekoliko dana, 23. prosinca 1941. godine, četnici su ubili i s. Berchmanu. Grob joj nikad nije pronađen.

Sestre su tako ostale vjerne svojim zavjetima i poput prvih kršćanskih mučenika potvrdile su svoju ljubav i vjernost Isusu Kristu i svojim zavjetima, osobito zavjetu čistoće. U Sarajevu se odmah govorilo: to su mučenice svete vjere, to su mučenice svete čistoće i svojih svetih zavjeta, to su mučenice redovničkog zvanja.

Drinske mučenice proglašene su blaženima u Sarajevu 24. rujna 2011. godine, a blagdan im se slavi 15. prosinca. Od pet Drinskih mučenica jedna je bila Austrijanka, dvije Slovenke i dvije Hrvatice: s. Jula Ivanišević i s. Bernadeta Banja.

Jula Ivanišević, krsnim imenom Kata, bila je predstojnica samostana na Palama. Rođena je 25. studenog 1893. u selu Godinjak, u župi Staro Petrovo Selo kod Nove Gradiške. Njezini roditelji su imali jedanaestero djece, od kojih je petero rano umrlo. Kata je od djetinjstva bila jako pobožna, a kao pastirica voljela je čitati životopise svetaca. Već kao djevojčica pokazivala je spremnost na žrtvu, post i odricanje. U osamnaestoj godini željela je postati redovnica, ali joj majka zbog svoje bolesti nije dopustila. Dvije godine kasnije, nakon majčine smrti ostavila je svoju obiteljsku kuću, riječima: Idem služiti Isusu, te je u Sarajevu ušla u samostan sestara Kćeri Božje ljubavi. Sestra Jula je kod svih koji su je poznavali ostala zapamćena kao anđeoska duša, uzorna i sveta redovnica, hrabra i ponizna, uvijek spremna pomoći drugima, puna majčinske ljubavi i razumijevanja, oduševljena u svom redovničkom pozivu. Puna lijepih ljudskih i kršćanskih vrlina, svoje redovničke zavjete potvrdila je krvlju 15. prosinca 1941. godine. Imala je 48 godina.

Koliko je s. Jula voljela svoje sestre pokazuje svjedočanstvo Franje Miletića, sluge u samostanu na Palama. On se tog kobnog 11. prosinca 1941. godine, kad su četnici upali u samostan, vraćao sa s. Julom iz nabave. Imali su priliku oboje pobjeći, no s. Jula je poručila Franji da trči, da se spasi, a ona shvativši da su njezine sestre u životnoj opasnosti, nije željela pobjeći, nego se hrabro pridružila zarobljenim sestrama. Nekoliko dana prije smrti napisala je u jednom pismu: U Božjim smo rukama i on zna najbolje što je za nas dobro. (…) Moli, moli često pa makar i kratko jer samo nas molitva čuva od propasti. Družbi Kćeri Božje ljubavi pridružile su se kasnije njezina mlađa sestra Mara, tri nećakinje i jedna pranećakinja. Sestra Jula im je svojom vedrinom i zadovoljstvom u redovničkom pozivu postala veliko nadahnuće.

Sestra Bernadeta Banja, krsnim imenom Terezija, Hrvatica iz obitelji mađarskog porijekla, bila je najmlađa od Drinskih mučenica. Imala je samo 29 godina kad je podnijela mučeničku smrt. Njezin otac Josip, mladi udovac, doselio se sa sinom Mirkom i majkom Klarom iz Mađarske u Veliki Grđevac kod Bjelovara. Tu se uskoro ponovno oženio djevojkom Terezom Kovač, kćerkom mađarskih doseljenika. U braku im se rodilo trinaestero djece, od kojih je šestero umrlo u ranoj dječjoj dobi. Obitelj je bila jako pobožna. U kući se redovito zajednički molilo, a roditelji su svaki dan išli na sv. Misu. Na marijanskoj pobožnosti tijekom mjeseca svibnja, u njihovom domu koji je imao i mali oltar u čast Blažene Djevice Marije, redovito bi im se pridružili i susjedi na molitvi. Zato se u selu znalo govoriti: Pobožni kao Banja. Živeći u tako uzornoj kršćanskoj obitelji, nije bilo veliko iznenađenje kad je Terezija sa sedamnaest godina izrazila želju da se posveti Bogu u redovničkom životu, riječima: Radije umrijeti, nego ne ostvariti svoj poziv.

Tereza je 1930. započela u Sarajevu novicijat, redovnički odgoj i dobila ime sestra Bernadeta. Dvije godine kasnije, u svojoj dvadesetoj godini, položila je prve redovničke zavjete, a 1938. doživotne. Odmah nakon prvih zavjeta došla je na Pale, u samostan nedaleko od Sarajeva, gdje je ostala do smrti. Radila je u kuhinji, što je tada bio vrlo naporan posao jer su špareti bili na drva, a voda se donosila iz bunara. No s. Bernardeta je u svom služenju u kuhinji bila izrazito strpljiva, pripremajući hranu brižno i s ljubavlju. Kažu da se nikada ni na što nije potužila, a svoj rad u kuhinji često je popratila svetim pjesmama i tihom molitvom. Njezina susestra Valerija rekla je jednom prilikom da je s. Bernadeta bila: malo srce i žila kucavica one male samostanske zajednice na Palama, malena tijelom, ali velika duhom!

Svaka sestra na svoj način dala je doprinos gostinjcu siromaha na Palama. U ratnim nedaćama, neimaštini i bijedi sestre su dijelile s narodom i zadnju koru kruha, otirale suze žalosnima i skrbile za potrebite, a na kraju su žrtvovale i svoje živote kako bi ostale vjerne zavjetima i Milosrdnom Samarijancu. Isus, Milosrdni Samarijanac, bio je u središtu njihovog zajedništva tijekom najvažnijih i najtežih trenutaka osobnog i zajedničkog života. Zato su ustrajale u ljubavi sve do kraja.

Primjer je to i nama da se u nevoljama i borbama života oslonimo na Isusa kako nas nikakvo zlo ne bi obeshrabrilo i udaljilo od puta dobra. Njihov život i mučenička smrt nam poručuju da gradimo svoj život na vječnim i neprolaznim vrijednostima, da ustrajemo u vjernosti svom životnom opredjeljenju te da se i uz cijenu trpljenja, ne odijelimo od vjere u Krista, našega Spasitelja. Drinske mučenice nam poručuju da postoje vrijednosti za koje se isplati sve žrtvovati kako bi se sačuvala ljubav i kako bi se sačuvao život u vječnom zajedništvu s Bogom.