Apostol hrvatske mladeži: Blaženi Ivan Merz, apostol hrvatske mladeži, uključio se nakon završenog studija u djelovanje katoličkih organizacija koje su nastale unutar hrvatskog katoličkog pokreta. Ovaj Kristov apostol i glasnik Radosne vijesti, mladima je prenio ideju Katoličke akcije pape Pija XI. o suradnji laika u apostolatu Crkve, dajući im lozinku uspjeha: Žrtva, euharistija, apostolat! Ivanov apostolski rad plod je njegovog molitvenog života koji se temeljio na slavljenju liturgije. U vjerskom odgoju katoličke mladeži najveću pozornost stavljao je na poticaj rasta u vjeri i u čestitosti života. Sam Ivan postao im je uzor i ideal kršćanskog života.

Mladi su to posvjedočili kad su mu na grob stavili vijenac s natpisom: „Hvala ti, orle Kristov, što si nam pokazao put k suncu.“ Papa Ivan Pavao II. za svog prvog boravka u Hrvatskoj, pod geslom Papa je s vama! nazvao ga je „istaknutim laikom u svjedočenju Evanđelja“. Ivan je prvi hrvatski laik proglašen blaženim 22. lipnja 2003. godine u Banjoj Luci. Tom prigodom papa Ivan Pavao II. je rekao: „Njega vam želim dati kao svjedoka Kristova, zaštitnika i suputnika na putu u vašoj povijesti. On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima.“

Ivan Merz je rođen 16. prosinca 1896. godine u Banjoj Luci kao jedinac svojih roditelja, Mavra i Terezije koji su ga odgajali u brizi i ljubavi. No za svoju vjeru bio je zahvalan gimnazijskom nastavniku Ljubomiru Marakoviću o kojem je zapisao: „Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost.“ Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Bio je svestran. Volio je sport, igrao tenis i šah, bavio se kuglanjem i gimnastikom, vozio bicikl. Isto tako, volio je i umjetnost, crtao je, svirao glasovir i violinu. Učio je francuski i engleski jezik, a nadasve je volio puno čitati.

Središnji događaj njegovog djetinjstva bila je Prva sv. pričest koju je primio u desetoj godini. Ivan je jedanput napisao da je Euharistija za njega postala „izvorom života.“ Uspomena s Prve sv. pričesti visjela je na zidu iznad njegovog radnog stola. Ona ga je neprestance podsjećala na prvi susret s Gospodinom pod prilikama svetoga kruha. Sa sedamnaest godina počeo je pisati dnevnik. Iz njega iščitavamo ljepotu mladenačke duše i njegovog duhovnog uspona pod vodstvom milosti. Možemo pratiti mladog Ivana kako se kroz oluje mladosti, kroz sumnje, razmišljanja i moralnu borbu uspinjao prema zrelom shvaćanju kršćanstva. Dnevnik se može svrstati u red autobiografija sv. Augustina, sv. Terezije od Djeteta Isusa i Charlesa de Foucaulda.

Nakon gimnazije Ivan je želio studirati umjetnost i književnost, no njegovi roditelji nisu bili s tim suglasni pa je njima za volju upisao Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Tamo je ostao samo tri mjeseca koja su bila sasvim dovoljna da upozna moralnu bijedu mnogih ljudi. Promijenio je studij i majci za ljubavi 1915. godine upisao Pravni fakultet u Beču. Na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 1915. godine zavjetovao je čistoću do stupanja u brak. U svojoj 27. godini na isti blagdan, produžio je zavjet čistoće u doživotni. Njegovo školovanje je prekinuo Prvi svjetski rat i odlazak na talijansko bojište. U ratnom vihoru nadahnjivao se knjigom Tome Kempenca „Nasljeduj Krista“. Iako je teško proživljavao patnju i smrt koja ga je okruživala, bio je zahvalan Bogu za nove spoznaje i svoje obraćenje. Jednom zgodom u dnevnik je zapisao: „Smisao života je otajstvo križa.“

Nakon rata Ivan je nastavio školovanje u Beču. Napustio je studij prava i upisao književnost, romanistiku i germanistiku. U jesen 1920. dobio je stipendiju i otputovao u Pariz gdje je tijekom dvije godine studirao književnost na Sorbonni i Katoličkom institutu. U Parizu ga je potpuno osvojila katolička duhovnost: „Ili katolik ili ništa!“ Za intenzivan vjerski život doznali su njegovi roditelji koji su se tome otvoreno protivili. U pismu majci pokušao je obrazložiti kako su mu rat, studij i svetište Lourdes pokazali snagu katoličke vjere te kako mu se „život okreće oko Krista Gospodina“. No majka ga je smatrala sanjarom. Nije razumjela niti dijelila njegove mladenačke ideale. Željela je da se Ivan oženi i osnuje obitelj pa mu je jednom prilikom napisala: „Ivane! Ti si na krivom putu.“ Ivan joj je u sljedećem pismu odgovorio s puno sinovske ljubavi i nježnosti, ali i duhovne jakosti: „Katolička vjera je moje životno zvanje i ona mora biti to za svakog čovjeka bez iznimke!“ Snažno je utjecao i na svoje roditelje koji su, također, počeli živjeti ozbiljnijim kršćanskim životom.

Po povratku iz Pariza, 1922. godine, zaposlio se kao srednjoškolski nastavnik francuskog i njemačkog jezika u Nadbiskupijskoj gimnaziji u Zagrebu. Tako je započelo njegovih šest plodnih godina koje su ga dovele do svetosti. Temelj Ivanovog apostolskog rada je bio: jutarnja meditacija, sudjelovanje na sv. Misi i pričesti, čitanje duhovnog štiva i obvezan ispit savjesti. Jednom prilikom je zapisao: „Najveća stvar, koja opstoji na svijetu jest sv. Crkva, najveća stvar u Crkvi jest Misa, a u Misi pretvorba.“ Svakodnevno je sudjelovao na sv. Misi u bazilici Srca Isusova koju je redovito pratio iz svoga misala. Dok je hodao ulicom, u njegovoj ruci uvijek je bila krunica koju je molio hodajući. Katoličku mladež je podučavao: „Kad vam bude u životu teško i kad vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u volju Božju“. Govorio je da mu je Euharistija prvi, a krunica drugi najbolji prijatelj.

Privatno je studirao filozofiju i teologiju kod isusovaca, a osobito je proučavao katoličku liturgiju. Može se reći da je bio začetnik liturgijskog pokreta u hrvatskom narodu. Nakon studija, 1922. godine postao je članom Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza. Sljedeće godine, Ivan je ujedinio Savez s pokretom Orlovstva u Hrvatski orlovski savez u kojem je bio izabran za tajnika i potpredsjednika. Na osnivačkoj skupštini Hrvatskog orlovskog saveza 1923. godine, Ivan je dao geslo Orlovskoj organizaciji: Žrtva, Euharistija, Apostolat. U Zlatnu knjigu, priručnik organizacije unio je ideje kao npr. „ljubav i odanost Crkvi i papi.“ „Orlovska organizacija ima zadaću da uništava grijeh. Ako se ne postigne da članovi budu bez smrtnoga grijeha, sva je organizacija besmislena“, zapisao je jednom zgodom Ivan Merz.

Kardinal Franjo Šeper, prvi Hrvat u povijesti koji je postao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, najvažnije vatikanske institucije, opisao je Ivana kao „čovjeka enciklika.“ Za njega je papina riječ bila svetinja i on je mladima prenosio ono što su papa i Crkveno učiteljstvo naučavali, osobito vezano uz moralne probleme mladih. Za mladiće je napisao posebnu brošuru „Ti i ona“, a djevojke je poticao na zaštitu njihovog ženskog dostojanstva. Službenica Božja Marica Stanković, prva predsjednica Sveze hrvatskih orlica, govoreći o Ivanovu utjecaju na žensku mladež, nazvala ga je „vitezom ženske časti.“ Ivan je želio sačuvati mlade od poteškoća moralne naravi kako bi ih neokaljane doveo euharistijskom vrelu i konačno životu vječnom. Stoga je jedanput zapisao: „Cilj je svakog odgojnog rada, ujediniti na zemlji što veći broj osoba s Euharistijskim Isusom, da bi u što većem broju uskrsnuli s njim nerazdruživo sjedinjeni u vječnosti.“

Papa Benedikt XVI. u apostolskoj pobudnici Sacramentum Caritatis 2007. godine, uvrstio je bl. Ivana među 18 najvećih svetaca Crkve u štovanju sv. Euharistije. Ivan je svoje osjećaje prema Crkvi i rimskom biskupu opisao u članku „Orlovi u Rimu“ objavljenom nakon hodočašća u Rim, povodom jubileja 1925. godine. U znak zahvalnosti za Ivanovu ljubav prema Crkvi i papi, Dom hrvatskih hodočasnika u Rimu dobio je ime „Blaženi Ivan Merz“. Otvoren je 1987. godine, a brončani reljef hrvatskog umjetnika Ante Starčevića koji se nalazi na ulazu u Dom prikazuje Ivana Merza kako povezuje Hrvate s Rimom.

Ivan je svakodnevno napredovao u radu i svetosti, iako ga je tijekom cijelog života pratila patnja i bol. To su bile: smrt voljene djevojke Grete, bolest očiju, ratni vihor, akutna upala čeljusne šupljine i na kraju operacija. „Znam da je teško trpjeti… trpljenje je najjače sredstvo što spašava i posvećuje duše… Katolicizam se neće širiti u nas ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika“, govorio je. Svjestan skorog susreta s Gospodinom, svoj život prikazao je za hrvatsku katoličku mladost. Uoči odlaska u bolnicu sastavio je svoju oporuku na latinskom jeziku koja je postala epitaf na njegovom grobu: „Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist, a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. Ivan Merz, blažen u pokoju i miru. Duša će moja postići cilj za koji je stvorena. u Gospodinu Bogu.“

Ivan je otišao ususret smrti, u zagrljaj onom za kojeg je živio i kome je posvetio sav svoj mladi život. Operacija nije uspjela i Ivan je umro 10. svibnja 1928. godine s nepune 32 godine života. Zvona Zagrebačke katedrale odmah su prenijela poruku Zagrepčanima da je Ivan Merz završio svoj zemaljski život. Učinjen je izuzetak jer zvona na katedrali zvone samo kad umre biskup ili kanonik. Tog dana je zvonilo jer je u vječnost otišao svetac. Ime Ivan dolazi od hebr. Johanan, što znači Bog je milostiv. Blagdan Ivana Merza slavimo 10. svibnja.

Blaženi Ivan Merz je bio čovjek koji je vjeru živio čitavom svojom osobnošću. U svom dnevniku je zapisao: „Naša vjera mora biti putokaz života.“ I bila je! Naučio je deset jezika i postao je intelektualac široke naobrazbe. Osposobio se za zvanje vojnog časnika, profesora, književnika, a mogli bismo reći i svećenika, iako to nije bio. Svojim primjerom nam je pokazao kako vjernik laik može ostvariti ideal kršćanske svetosti sudjelujući u poslanju Crkve. Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić s pravom je rekao da je bl. Ivan Merz „Božja poruka našem vremenu.“ Otkrijmo je, kako bismo mogli nasljedovati njegovu apostolsku revnost u širenju Božjeg kraljevstva.