Utemeljiteljica Družbe Kćeri Milosrđa: Marija je rođena 10. prosinca 1892. u Blatu na otoku Korčuli. Obitelj Petković bila je bogata djecom i posjedovala je značajnu imovinu. Marija je bila osmo od desetero djece, a na očevu imanju radilo je oko 750 radnika. Unatoč blagostanju, Marija je svjedočila da su u obitelji živjeli skromno i da joj je otac bio živi svetac, uzor svetosti i osjetljiv prema siromasima. Na njegovom primjeru Marija je upijala ljubav prema siromasima i nebeskom Ocu.

Uzorni roditelji Petković svoju su djecu kršćanski odgajali i podučavali u vjeri. U obitelji se molilo svaki dan, a nedjeljom je otac djeci čitao evanđelja. Marija je već kao djevojčica bila vrlo pobožna. Od svoje šeste godine bila je očarana Isusom i njegovom mukom. Jednom zgodom je rekla da joj je „najveći i najsretniji dan u životu“ bio dan Prve sv. pričesti koju je primila u svojoj trinaestoj godini na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1905. Uz školske obveze, u slobodno vrijeme podučavala je djecu siromašnih obitelji koje su radile na očevu imanju iz vjeronauka i drugih glavnih predmeta pučke škole. Bila je osjetljiva na ljudsku patnju i neimaštinu pa je nastojala zaštititi i pomoći sve koji su bili u potrebi.

U četrnaestoj godini zavjetovala se na doživotnu čistoću i tako izabrala Isusa za svog zaručnika, uz obećanje da će život provesti u molitvi i pomaganju siromasima. U petnaestoj godini Isus joj je s križa progovorio: „Ljubi me, kćeri!“ Ona mu je spremno darovala svoju ljubav i od tada je želja za samostanom nije napuštala.

Često je razmišljala o osam blaženstava i Isusovim riječima upućenim Marti: „Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti“ (Lk 10, 41- 42). Tako je i bl. Marija izabrala onaj dio koji se joj neće oduzeti. Obilazila je zapuštene, bolesne i napuštene unoseći svjetlo u njihovu životnu tamu. Uz hranu, odjeću i pokoji novčić koji im je darivala, željela ih je potaknuti na primanje sakramenata. Osobito joj je bilo važno umirućima omogućiti susret sa svećenikom kako bi se u posljednjim trenucima svog života izmirili s Bogom i mirno pošli u vječnost. Jedanput to nije uspjela jer se bojala da će se kasno vratiti kući i da će je majka zbog toga koriti. Sljedećeg jutra kad je shvatila da je ta osoba preminula, u gorkim suzama zavapila je Bogu da je uzme k sebi ili da joj pomogne otići iz roditeljskog doma jer nije mogla promatrati ljudsku nevolju ne čineći ništa. Kako je čitavo mjesto vidjelo u Mariji anđela Božjeg na djelu, povjerili su joj tri vjerska društava: Kćeri Marijine, Anđelete i Udrugu Dobrog pastira koje je vodila do ulaska u samostan.

Smrt njezinog dragog oca, koju je proživjela u svojoj devetnaestoj godini, potaknula ju je na još intenzivnije razmišljanje o ništavosti zemaljskog bogatstva. Kad je shvatila da ne može pomoći svima, odlučila je poći u strogi samostan kako bi neprestano molila pomoć s neba. Odlazeći u Split, svom je župniku ostavila oporuku: „Svu svoju imovinu ostavljam da se u Blatu sagradi zavod za siromašnu i zapuštenu djecu, gdje će se moći odgajati i dobiti hranu, a siroti i stanovati.“ Biskup Josip Marčelić zamolio ju je da još jedanput razmisli o svemu, ističući da se Isusa ne ljubi u samoći, nego u svijetu, radeći za bližnje. Nakon toga, Marija se vratila u Blato kako bi sa svojim prijateljicama skrbila za siromašnu i ostavljenu djecu u kojima je prepoznala Isusovo patničko lice. U dvadeset i četvrtoj godini Isus joj je ponovno progovorio: „Žrtvuj se za mene!“ Tada je u potpunosti shvatila da je njezin poziv u iskazivanju ljubavi i milosrđa potrebnima.

Nakon što su Službenice Milosrđa napustile Blato 1919. godine, biskup Marčelić je zamolio Mariju da useli u napušteni Zavod i u njemu nastavi voditi pučku kuhinju. Marija je s djevojkama ostavila svijet i odazvala se Božjem pozivu na blagdan Blagovijesti, 25. ožujka 1919. godine. Tog je dana rođena zajednica koja će izrasti u izvornu hrvatsku franjevačku Družbu nazvanu Kćeri Milosrđa, osnovanu na blagdan sv. Franje, 4. listopada 1920. godine. Marija je tada zapisala: „Svemogući Bog… po ljubljenom Sinu… htio je sam utemeljiti ovu svoju malu Družbu za svoja sveta djela ljubavi i milosrđa, za bijedne i trpeće, osobito za zapuštenu djecu.“ Prihvaćajući novo ime Marija Propetog Isusa Petković, pokazala je da po uzoru na propetog Krista, svog najvećeg učitelja, želi biti razapeta za potrebne, njihovo dobro i vječno spasenje.

Marija je, zajedno sa svojim sestrama, željela biti službenica Gospodnjeg milosrđa i živjeti u skladu s Pravilom sv. Franje. Nastavila je još intenzivnije činiti djela milosrđa, skrbeći za siromahe i više od 300 nezbrinute djece. Kad je Družba potrošila sva sredstva koja je posjedovala, Marija je tri puta otputovala u Slavoniju i Vojvodinu tražiti pomoć. Osobno je pohodila i Ministarstvo za zaštitu djece u Beogradu tražeći podršku i pomoć za spas siročadi. Pisala je čak i papi Piju XI. koji je dva puta darovao Družbu. Na svojim putovanjima često je doživljavala poniženja, ali je ništa nije moglo obeshrabriti niti pokolebati njezinu vjeru u Božju providnost. Jednom zgodom, silno rastužena jer je samo pola vagona napunila brašnom za Dalmaciju, zamolila je Gospodina da on preuzme brigu jer ona nije uspjela skupiti koliko je bilo potrebno. U zadnji čas barun Popović napunio je cijeli vagon najfinijim brašnom. Provjeravajući nije li riječ o kakvoj zabuni, saznala je da je dotičnom barunu to bilo posljednje dobročinstvo prije smrti. Na tom putu isprosila je i nešto novca koji je utrošila za proširenje sirotišta, tako da je moglo primiti 20 siromaha više.

Na pohodu po Vojvodini upoznala je predstavnike svjetovnih vlasti koji su joj ponudili preuzimanje gradskog sirotišta Kolevka u Subotici. Marija je 1923. godine spremno prihvatila brigu za stotinjak nezbrinute dječice, a nakon nekoliko godina izgradila je i samostan za sestre. Bila je to druga kuća Družbe koja je iz dana u dan brojila sve više novih članica. Otvarala je prihvatilišta za djecu po Slavoniji, Makedoniji i Srbiji. Na blagdan Prikazanja Marijina 1928. godine položila je, zajedno s prvih deset sestara, doživotne redovničke zavjete. Nakon toga, prvih sedam sestara otputovalo je u proljeće 1936. godine u misije u Argentinu. Danas u državama Južne Amerike (Argentina, Paragvaj, Čile i Peru) djeluje oko 250 sestara Kćeri Milosrđa. Marija je, također, 1940. godine otputovala u Argentinu u posjet svojim sestrama. Planirala se brzo vratiti, ali je zbog početka Drugog svjetskog rata ostala u misijama 12 godina. Nakon povratka, premjestila je Vrhovnu upravu Družbe u Rim koja je 1956. godine postala Družbom papinskog prava.

Teško bolesna posjetila je Hrvatsku još jedanput, 1959. godine. Ispunjena patnjom sve se više suobličavala Kristu Raspetom kojem je cijeli život služila. Svoje trpljenje je prikazivala za svoju Družbu. Promicala je pobožnost Presvetom Trojstvu, a osobito je naglašavala: Ljubav, caritas, milosrđe! Bila je potpuno sigurna da je Bog sama ljubav i milosrđe i da po njegovoj ljubavi i milosrđu dobivamo oprost. Svim srcem je poticala na molitvu Zlatne krunice: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“ Iz duhovne baštine blaženice njezine sestre izdale su knjigu Prema Ocu, u kojoj Marija veliča Oca kao izvor dobrote, svetosti i milosrđa. Prije nego ju je Otac pozvao u zajedništvo sa svetima, sastavila je pohvale u obliku litanija, a nazvala ih je Hvale i zazivi Vječnom Ocu. Do posljednjeg trenutka zemaljskog života svoje sestre je usmjeravala da osobnim primjerom pokazuju kako se u njihovim životima utjelovila Božja ljubav, dobrota i milosrđe: „Bog ne traži od nas velikih stvari, nego da ljubeći njega ljubimo bližnjega. Zato ne čekajmo da budemo ljubljene, nego prve ljubimo.“

Umrla je 9. srpnja 1966. godine u Rimu, a njezini posmrtni ostaci su 1998. godine preneseni u rodno Blato i pokopani u svetištu Kuće Matice. Papa Ivan Pavao II. je na svom jubilarnom, stotom pastirskom putovanju, a trećem pohodu Hrvatskoj, pod geslom Obitelj – put Crkve i naroda, Mariju proglasio blaženom 6. lipnja 2003. godine u Dubrovniku. Blagdan joj se slavi 9. srpnja. Ime Marija ima više izvora: hebrejski Mirjam znači kraljevna, gospodarica, a egipatski Merit Jam znači ljubljena od Boga.

Marija Propetog Isusa Petković, utemeljiteljica franjevačke Družbe Kćeri Milosrđa, svojim životom pokazala je da se ne možemo ostvariti bez drugoga.

Ljudski život ima smisao samo onda ako vršimo Kristovu zapovijed ljubavi: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge“ (Iv 13,34). Kriterij prema kojem će nas Sin Čovječji suditi jest koliko smo ga prepoznali u gladnom, žednom, strancu, bolesniku i potrebitom. „Mi moramo biti sama ljubav i milosrđe da Bog stanuje u nama i po nama vrši djela svoje ljubavi i milosrđa“, govorila je bl. Marija. Milosrđe iskazano najmanjima odraz je ljubavi i u Božjim očima ima neizmjernu cijenu. Marija je ostavila sve i pošla za Kristom. Osobnim primjerom pokazala nam je jedan od izvrsnih načina nasljedovanja Isusa Krista.