(Na početku Nove liturgijske godine)
Od nedjelje do nedjelje, kraj i početak, kraj jedne liturgijske godine i početak druge; Nedjelja Krista Kralja završetak jednog kraja, a Prva nedjelja došašća početak novog početka.
Ako smo htjeli mogli smo rezimirati u Nedjelju Krista Kralja koliko smo u protekloj liturgijskoj godini bili vjerni liturgijskim slavljima, nedjeljnim i blagdanskim Sv. Misama, koliko smo bili vjerni Katoličkoj Crkvi, Domu, Rodu, i mnogim drugim vrijednostima. Tjedan dana kasnije (u Prvu nedjelju došašća), ako hoćemo možemo razmisliti, zaželjeti i Boga za blagoslov zamoliti da bude uz nas u Novoj liturgijskoj godini.
Što je ono što bi zamolili od Boga u Novoj liturgijskoj godini? Što bi zamolili od Boga ne samo na početku liturgijske godine, nego za svaki dan života? Što je ono što bi nas ispunilo do kraja, ne za jednu godinu, nego za cijeli život?
Prije nego li Boga zamolimo za bilo što bilo bi dobro odlučiti se u Novoj liturgijskoj godini radit, upotrijebit sve mogućnosti, tjelesne, duhovne, i okolnosti života usmjerit radu i ostvarivanju, a onda od Boga zamoliti uspjeh i blagoslov za rad i trud. Hoće li biti uspjeha? Sam Bog zna! Uspjeh naših ruku bit će nam od koristi i za ugodan život na zemlji. Neka djelo naših ruku uspije i neka ga Bog blagoslovi. Ali, ni rad ni uspjeh neće biti dovoljni da bi bili zadovoljni.
Pored plodonosnog uspjeha što bi od Boga zamolili? Odmah ćemo vjerojatno odgovoriti: Sreću! Nemojmo pomisliti, ako od Boga tražimo sreću da tražimo previše, ne, nego tražimo premalo.
Izvor sreći su okolnost i događaji života. Ti izvori neće nas nikada u cijelosti zadovoljiti. Sve dobro što nam se dogodi utjecat će na našu sreću, ali i sve ono u čemu ne uspijemo odvest će nas u razočaranje. Oni koji traže samo sreću brzo će se „u sreći“ izgubiti i zalutati. Sreća nije ono što će nas u cijelosti ispuniti. Ono što nam se bude događalo utjecat će na našu kratkotrajnu ili dugotrajnu sreću, ali nikad neće biti izvor trajnog zadovoljstva.
Vjernik ne bježi od zemaljske sreće, ali on će od Boga tražiti nešto više, nešto što je vrjednije od zemaljske sreće.
Pa, ako sreći nije izvor u Bogu, pa što je?
Pored blagoslova našega rada, od Boga tražimo ono čemu je izvor Bog. Sv. Pavao piše Galaćanima: Plod je Duha: … radost (Gal 5,22). Radost je plod Božanskog Duha, na nju ne utječu nikakvi zemaljski utjecaji, ni dobri i loši. Radost ne zavisi od zemaljskih događaja i okolnosti života. Ona dolazi od Bogu. Bog je radost!
U radosti nikakvi zemaljski uspjesi neće nas uzoholiti, ali nikakvi zemaljski neuspjesi neće nas razočarati. Tamo gdje je Bog, nema razočaranja. Radost koja dolazi od Boga. Ona nije od danas za sutra, na nju ne utječu nikakve okolnosti života.
U Novoj liturgijskoj godini radimo i trudimo se, Božji blagoslov molimo za uspjeh rada. Ali, pri tome uvijek imajmo u vidu: sve blago ovoga svijeta neće nas u potpunosti ispuniti doli Bog jedini.