Zgrozio sam se kad mi je župljanin rekao da ne vidi nikakve koristi od Mise i Misnog slavlja.

Upitao sam ga „gdje si na Misi, ne viđam te već dugo“. Odgovorio je: „Ja od toga ne vidim nikakve koristi!“ Koristi! Misa nije korist u tom smislu što ti čitam iz misli. Misa nije korist kao što vidiš korist od rada. Misa nije rad pa da ti netko plati. Misa je proslava Nekoga. Misa je zajedništvo s nekim. Misa je prinos žrtve, čašćenje Boga, slušanje Božje riječi.

Danas se sve promatra kroz korist. Korist, bio sam na Misi sat vremena, od toga trebam imati neke koristi. Kakve koristi? Duhovne! Materijalne! Dobro, kad netko ne vidi nikakve koristi, eto neka bude tako rečeno, ali ne dolazeći na Misu za kratko vrijeme vidjet će što se gubi. Ako se ne dolazeći na Misu ništa ne dobiva, vidjet ćeš za kratko vrijeme, koliko ćeš izgubiti. Izgubiti, pa i od toga što misliš da bi trebao dobiti ili kako kažeš „imati koristi“.

Netko je izračunao kao je sudjelovao na Misi 3000 puta i da se ni jedne Mise kao nečega posebno ne sjeća. Odslušao mnoge propovijedi i da se ne sjeća ni jedne kao one koja mu je nešto značila. Zaključuje: stihijski sam na Misu došao, stihijski otišao. I onda dodao, arogantno, rugajući se: „Vrijeme provedeno na Misi i Misama mogao sam korisnije iskoristiti.“ Kako korisnije? Nije znao odgovoriti. Ali, ja sam nastavio priču…

Ti reče da se ne sjećaš ni jedne Mise, ni jedne propovijedi, ni jednoga druženja za vjerničkom zajednicom. I onda sam mu dodao pitanje. U 30. godina tvojega života, tvoja žena, mater, sestra ili netko drugi skuhao ti je i pripremio 32.850 doručaka, ručaka i večera. Sjećaš li se i jednoga od njih koji je bio poseban i nešto drugačiji od drugih. Eto, barem je to odgovorio, nije lagao, pa je rekao: „Da budem iskren, morao bih stati koju sekundu pa se prisjetiti što sam danas za doručak i ručak jeo, ne sjećam se nekog jela posebnog. Moja mater i žena naučile su skuhati ono što meni, a i drugima u kući godi i to nam je postalo svakidašnje, normalno, uobičajeno, ne mogu neko jelo kao posebno istaknuti.“

Eto vidiš, rekoh. Ipak si se svakim od tih obroka hranio. Jeo si jedan za drugim pa nisi posebno ni ogladnio, a da si živio duže bez obroka, umro bi od gladi.“

Tako ti je i s Misom, ona ti je postala kao nešto svako nedjeljno, uobičajeno, kao katoliku normalno, a odbacio je. Hranu tijela nisi odbacio, bez obzira što ti je kao nešto uobičajeno, a Misu si odbacio. Ne hraniš se redovito presvetom euharistijom, Božjom riječju i hranom prijateljstva župne zajednice. Nemoj se iznenaditi: tvoj duh će brzo u duhovnoj bijedi i gladi umrijeti

Netko je Viber – om slao poruke i sliku pokojnika kojega unose u crkvu s riječima: „Idi nedjeljom u crkvu, kasno će ti bit kad te budu unosili.“

Kako što je tijelu potrebna održavati i čuvati zdravlje kvalitetnom hranom, vodom, zrakom tako je potrebo ne zapuštati ni duh, nego ga održavati, hraniti i čuvati zdravom duhovnom hranom, euharistijskim „pićem i kruhom“, bolje reći euharistijskim tijelom Kristovim.

Pitao netko liječnika, vidite bolestan sam, hranim se u najboljim restoranima, a opet sam bolestan, liječnik mu odgovori „jedi kod kuće“.  Prigovaraš što si duhovno bolestan, sve ti smeta, svatko ti smeta… Da bi tvoj duh bio zdrav, poruka je ista kao što je bila i onom tjelesnom bolesniku „hrani se kod kuće“. Crkva je tvoj duhovni dom, tvoja kuća, isto kao što je blagovaonica i kuhinja tvoje kuće najkvalitetniji „restoran“ u kojem se trebaš redovito hraniti.