U Biblijskoj povijesti govori se o „usmenoj“ i „pisanoj“ predaji. Kroz više, početnih stoljeća Biblije, nije bilo pisane objave, nego samo usmena.

Usmenom predajom povijesna događanja prenosila su se novim naraštajima s „koljena na koljeno“ ili „s usta na usta“. Tj. događaji su se prepričavali. Djed, baka, stariji netko, otac ili majka prepričavali su djeci i unucima ono što je iz prošlosti, iz povijesti, bilo bitno.

U usmenoj predaji prednost je bila u tome što su i stariji morali dobro naučiti, zapamtiti, ono što su njima njihovi stariji govori. Pamtili su se događaji i što je bilo moguće vjerodostojnije su se pronosili novim naraštajima.

Usmena predaja imala je nedostataka. Bilo je u njoj i netočnosti, legendi, uveličavanja… U usmenoj predaji svatko je dodavao i oduzimao… Međutim usmena predaja imala je draž povezanosti s precima i potomcima. Počela bi se priča: „Ovo je meni pričao moj pradjed, a njemu njegov, a ja dragi i mili praunuče prenosim tebi….“ U ovoj rečenici može biti povezano više rodbinskih „koljena“.

U jednom trenutku usmena predaja se zapiše, tog trenutka prestaje usmena i nastaje pisana predaja. I to se dogodilo u biblijskoj povijesti. U jednom trenutku povijesti Izraelci su „naučili“ pisati i više se predaja nije prenosila „s koljena na koljeno“, „s usta na usta“ nego se zapisala. Ta predaja se prepisuje već treće tisućljeće…

Danas, danas, svijet ne želi da se pozna povijest, rodoslovlje… Želi se pojedinca i cijele narode „iščupati iz korijena“. Povijesna događanja su „dosadne priče“… Ovakvim shvaćanjima nemojmo nasjedati. Ono što je bitno za tvoj rod, dom, rodoslovlje, prepričavaj potomcima…. Pitaj baku i djeda neka ti prepričavaju događaje iz njihova djetinjstva… Fotografije svojih predaka čuvaj…