Nekada, ne tako davno u Hercegovini, bila je česta uzrečica „vidimo se kod crkve“. Ljudi se dogovarali, razgovarali, a onda razgovor zaključili: „vidimo se kod crkve“, „nastavit ćemo razgovor u nedjelju kada kod crkve“. Razumljivo je bilo da se ljudi nalaze ispred crkve. Razgovaraju, dogovaraju se , druže se. Oni koji su motali duhan, zamotali bi koju cigaru i zapalili.

Ljudi su se radovali nedjelji. Radovali su se spremanju i polasku na Misu. Pješke se na Misu i s Mise išlo. Onima iz najdaljeg trebalo je do pola sata do crkve. Nikome predaleko. Bilo je to polusatno razgovaranje, pričanje dogodovština, izmjena iskustava i onda ako je koja minuta ostala još zadržalo bi se prije Mise ispred crkve i nastavilo u razgovoru i druženju. I onda u određeno vrijeme pet – šest minuta prije Mise pošlo bi se u crkvu. Pazilo se da se u crkvu uđe prije nego bi svećenik iz sakristije na oltar.

Na Misu su iz sela išli skoro svi. Tek nekoliko osoba, nabrojati na prste jedne ruke, bilo je koji na Misu nisu išli.

Na Misu se nije išlo snagom zakona – zato što se mora. Išlo se ne pitano. U kući se nikada nije pitalo „hoćeš li ti na Misu“. Nikada se nije tražio neki razlog s kojim bi se netko pravdao kako na Misu neće ići. Katolici su u Hercegivni na Misu išli. U cijelom selu bilo je malo onih koji bi se mučili s pitanjem „hoće li na Misu ići ili neće“. Nedjeljom se na Misu išli.

Bilo je onih koji su opravdano izostali s Mise. Razlozi su bili: bolest, starost, porodilje, njegovanje bolesnika, njegovanje manje djece… Zakon Crkve je poznavao i opravdanost zbog nedolaska na Misu zbog starosne dob. Međutim, nitko nije gledao na „starosnu dob“ da bi se pravdalo. Dok se moglo na Misu je išlo „staro i nejako“.

Biblija na više mjesta poziva na radosni susret u crkvi, na Misi, molitvi… Psalam 122 često se na Misama pripjevava ima antifon: „Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u Dom Gospodnji“. Ili, knjiga Hebrejima 10,25 poziv da vjernici ne „ostavljaju svojih sastanaka“

Danas su druga vremena. U svakoj župi ima desetak osoba koje na Misu nikako kroz godinu ne idu. Mučno je s takvima razgovarati. Stotine nekih opravdanja, a po srijedi je u pitanju „teška, komplicirana, mučna osoba“.

Ljudi, katolici, kršćani koji na Misu ili liturgijska slavlja izbjegavaju ići bili svjesni ili nesvjesni nalaze se na putu duhovnog pada. Pred Bogom i pred Crkvom nitko ne može naći opravdana razloga koji bi ga pravdao zbog nedolaska na liturgijska slavlja. Ima onih opravdanih razloga koji su već nabrojani, a sve drugo je zamršena ljudska narav.