Je li nož muslimanskog fanatika zauvijek prerezao vrat francuskoj kulturi?

Smatrao sam potrebnim pročitani članak staviti na čitanje i našim čitateljima s upozorenjem da sam ga pročitao i prenijeo s portala „Bitno.net“.

Intervju s nekadašnjim voditeljem studija na Visokom učilištu društvenih znanosti u Parizu, Pierrom Manentom, donosilist „Il Foglio“ u jeku umorstva o. Jacquesa Hamela…

Što mislite kako se osjećate zbog nedavnih napada na francusku Crkvu? Nijedan svećenik nije bio ubijen zbog mržnje prema vjeri (inodium fidei) od Drugog svjetskog rata.

Zamislite sljedeće: Misa usred tjedna, gotovo prazna crkva, dva župljanina, tri časne, veoma stari svećenik s blagim, nježnim licem žrtvovan pri dnu oltara na kojem je upravo slavio živo sjećanje Kristove žrtve. Ta scena koja razdire srce baca jasno svjetlo na stanje kršćanstva u Europi. Katolička Crkva živi od vjere i žara nekolicine, mladih i starih. Predmet je mržnje s dva lica: hladna i šištajuća mržnja, prezir klase koja priča i piše; i ubojita mržnja muslimanskih fanatika. Francuzi kao cjelina ne znaju što bi s Crkvom, što da misle ili kažu o njoj. Predsjednik se požurio izraziti simpatiju prema „katolicima“, da bi odmah promijenio temu razgovora jer ne zna što reći o katolicima ili Katoličkoj Crkvi. Jedino je gradonačelnik malog radničkog grada, komunist, znao govoriti o „našem svećeniku“.

Francuska djeluje iscrpljeno… Koje su njene pogreške, napose one elitnih medija i intelektualaca, i koja je narav tih slabosti?

Francu su iscrpljeni, ali su prije svega zbunjeni, izgubljeni. Stvari se nisu trebala odvijati ovako…. Navodno smo započeli završni stadij demokracije u kojem vladaju ljudska prava, sve više prava na kojih se sve strože pridržava. Iza nas je ostalo doba nacija zajedno s dobom religija i stoga smo postali slobodni individualci koji bez otpora prelaze čitavim planetom…. A sada vidimo kako religijske sklonosti i ostale kolektivne navezanosti ne samo preživljavaju, već se i vraćaju sa posebnim intenzitetom. Svatko to može vidjeti i osjetiti, ali kako to izraziti kada je jedini službeni jezik društva onaj o pravima pojedinaca? Postali smo izvanredno nesposobni raspoznati što nam se nalazi ispred očiju. Za to vrijeme vladajuće elite, koje nisu političke već ideološke elite, koje ne zapovijedaju što treba učiniti veš što reći, do u nedogled raspredaju o „vrjednotama“ vrjednotama republike, „vrjednotama demokracije“, „europskim vrjednotama“. Iako su te elite diskreditirane u očima građana, one drže sve važne društvene pozicije, napose medije, te stoga nitko nigdje ne nalazi grupe ili pojedince koji bi bili sposobni shvatiti što se događa i oduprijeti se tome. Nemamo ništa više povjerenja u one koji nas vod nego što imamo u sebe same. Nije izgovor ili utjeha izreći to, ali greške Francuza greške su svih Europljana.

Miliste li da je Europa na neki način sama odgovorna za ovu katastrofu?

Prizivamo katastrofu prihvaćajući ideološku reprezentaciju svijeta kakva danas postoji….

Ima li francuska kultura budućnost? Ima li kršćanstvo, između islama i militantnog sekularizma, budućnost u Francuskoj? Hoće li zapadna civilizacija nastaviti održavati Europu ili svjedočimo laganom napuštanju zapadnjačkih ideala?

Ne znam kada će se oglasiti trublje. Ne mogu Vam odgovoriti u ime neke „ekspertize“; dajem odgovor jedino „po nadi“. Kršćanska nada temelji se na vjeri. Vjerujem kako će, unatoč urušavanju zapadne civilizacije koje je započelo, nadnaravni karakter Crkve postati, paradoksalno, sve vidljiviji. Mržnja će se svijeta prema njoj postati sve jasnija. Vjera svih ovisit će tada o „malom stadu“ kršćana.

Izvor teksta: First Things, Prijevod marija Magaraš Vojvodić – Bitno. net.