Kako odgojiti čovjeka?

Svjedoci smo sve nemogućijeg rada s djecom. Nerijetko su djeca nedisciplinirana,… Vidimo kako su odnosi između roditelja i djeci sve nezdraviji,… U biti nastaje pitanje kako odgojiti dijete. Kako odgojiti vlastitog sina i vlastitu kćer….

U tom pravcu pročitao sam članak na portalu „Bitno. net“, možete ga u cijelosti i vi pročitati ovdje. Uspoređeno s tekstom na portalu „Bitno.net“ „izvukao“ sam ono što osobno smatram zanimljivim čitateljima našega portala.

Kazna i disciplina

„Kako bismo došli do željenog odgojnog sustava, prvo ćemo razgovarati o razlici između kazne i discipline. Većina ljudi ova dva pojma koristi kao istoznačnice, međutim oni se uvelike razlikuju“.

Kazna: Pojam kazne, odnosi se na razne oblike nanošenja boli onome koji provodi neprihvatljivo i neželjeno ponašanje.

Disciplina: Riječ dolazi od latinske riječi discipulus koja znači učenik. Možda sada postaje jasno zašto je važno razlikovati ova dva pojma. Dok disciplina pretpostavlja odnos između učenika i učitelja, kazna pretpostavlja odnos između policajca i osumnjičenog.

• Leo Trese, katolički apologet i dječji psiholog o disciplini i kazni kaže: „Mnogi disciplinu smatraju jednakom kazni, ali ove dvije riječi nisu istoznačnice. Kazna je sredstvo koje se ponekad koristi kako bi se postigla disciplina, ali to je jedan od lošijih alata. Disciplina je daleko širi pojam od kazne“.
• Don Bosco, jedan od prihvatljivi pedagoga i odgojitelja zazirao je od kazne. On je savjetovao roditeljima i odgojiteljima: „Kazna treba biti vaš posljednji odabir. U mom dugogodišnjem poslanju odgajatelja ova mi je činjenica tako često bila razjašnjena! Nema sumnje da je deset puta lakše izgubiti živce nego ih kontrolirati, prijetiti djetetu nego uvjeravati ga. Nema sumnje, također, da je utješno za naš ponos, kazniti onoga tko nam se opire, nego li podnositi ga strpljivom čvrstinom. Sv. Pavao je često žalio kako se neki obraćenici prelako vraćaju starim putevima; pa ipak, ma kako gorljiv bio, podnosio ih je silnom strpljivošću vrijednom divljenja. Ovo je strpljivost koja nam je potrebna u odgoju“. I onda dolazi ta moćna don Boscova riječ: „Sila, kažnjava krivicu, ali ne liječi krivca“.

Mogli bismo reći da je kazna u odgoju kao sol u jelu. Može imati samo malu i vrlo ograničenu ulogu.

Međutim, zašto se događa da tako lako upadamo u kažnjavajući mentalitet? Postoji jedna pogreška u samoj temeljnoj postavci. Roditelji i odgajatelji se pretežito orijentiraju na zaustavljanje lošeg ponašanja umjesto da se baziraju na učenje dobrog ponašanja. Tako se dogodi da iz najbolje namjere daleko više vremena provedemo smišljajući nove načine kažnjavanja, nego li učeći djecu kršćanskim vrlinama, samokontroli i prikladnom ponašanju. Istraživanja pokazuju da što više roditelj koristi kazne to sve više i više treba kažnjavati jer tada djeca sve manje slušaju.

Vrijeme je pokazalo „što se više djecu odgaja… kaznama,… sve su više skloniji … problematičnim ponašanjima“. Važno je naglasiti da suprotnost kažnjavanju nije popustljivost u odgoju već pozitivna disciplina.

Evo nekoliko preporuka u odgoju:

1. Važna je vizija i misija

Bitno je što se očekuje od djeteta, od cijele obitelji. Važna je obiteljska misija. Ako se ima vizija obiteljske misije tada su ispred nas postavljene: vrednote, vrline i ideali koje su nam najvažniji. Dakle važno je razmišljati o odgoju, a ne prepuštati se stihiji. Kada smo složili „viziju“ tada se posvetimo kako „viziju“ provesti u praksu. Vizija i misija koju smo zamislili bit će nam vodilja i plan kojega ćemo slijediti.

Promatrajući dijete i djecu, kroz razmišljanje, kroz viziju i misiju, tada će i samo dijete primijetiti kod roditelja i odgojitelja vrednote koje će slijediti. Na taj način obitelj će postati djetetu temelj i putanja koju će sigurno slijediti.

Najgore je kada roditelji i odgojitelji nemaju viziju i nemaju misiju na putu uzrasta djeteta. Nije dobro da dijete bude prepušteno samo sebi. Potrebno mu je duhovni, materijalni, fizički oslonac. Oslonac mu trebaju biti najprije roditelji, a onda svi s kojima se nalazi. (Usp. Bitno. net)

2. Djelujmo proaktivno, a ne reaktivno

„Roditelji se neprestano trebaju boriti protiv “posljedičnog” roditeljstva. Radi se o tendenciji roditelja da djecu prepuste samima sebi dok god ne nastane problem. U tom trenutku upadamo u kazneni način djelovanja pokušavajući suzbiti ponašanje koje smo mogli spriječiti.

Možemo kao primjer uzeti sljedeću situaciju. Svaki dan po povratku iz škole roditelj pita dijete kako je bilo u školi. Dijete odgovara dobro. I razgovor prestaje. Dijete se samo bavi školskim zadacima, a roditelj se “nada” da je sve u redu. Međutim, nakon nekoliko dana, tjedana, roditelj ide u školu na informacije i snebiva se nad ocjenama u imeniku. Dolazi kući i kažnjava dijete zbog lijenosti i neizvršavanja svojih zadataka. Roditelj se nada da će dijete “izvući pouku” i biti bolje ubuduće što se rijetko samo od sebe događa. To bi bio primjer reaktivnog ponašanja koje se temelji na kazni.

            Kako bismo se mogli proaktivno nositi s ovom situacijom?

Evo kako: Čim dijete ne priča ništa konkretno o školi, možemo naslutiti da je posrijedi problem. Što ga prije otkrijemo i pozabavimo se njime, i nama i djetetu će biti lakše. Moj savjet bi bio zaista redovito razgovarati s djetetom o školi, zajedno prelistati knjige, pregledati domaći rad ako je mlađe, ponuditi da ćete ga ispitati naučeno. Mi u mom rokovniku imamo za svako dijete papir s tablicom predmeta/ocjena koje upisujemo da bismo i mi i oni lakše pratili situaciju. Svaki dan nakon škole razgovaram sa svakim pojedinim o danu u školi. Njih to veseli. Pričaju o gradivu, ali i o dogodovštinama, problemima. Što im se sviđalo, što ih je živciralo. Djeca vole dijeliti svoje misli i osjećaje s roditeljima. Samo im trebamo dati prostora za to.

Na sličan način rješavamo i druge probleme. Umjesto da vičemo na dijete jer npr. ne dijeli“ svoje iskustvo, pružimo mu priliku da svoje iskustvo nauči dijeliti

3. Stvarajmo odnos, odbacimo manipulaciju

Učinkovita disciplina se temelji na našem odnosu s djetetom. Zamislimo taj odnos kao bankovni račun. Ne možemo podići novac koji prethodno nije bio uplaćen. Stoga, ako želimo biti dobri roditelji gledat ćemo uvijek kako gomilati dobra u odnosu s djetetom da bismo u potrebnom trenutku mogli od njega zahtijevati poslušnost. Manipulacija u odgoju ne prolazi. Bar ne na duge staze.

4. Krist kao uzor učitelja

            Po čemu su katolički roditelji tako posebni?

Ovdje donosim sažetak s portala „na tvome dlanu“.  Cijeli članak možete pročitati ovdje.  Spisateljica redaka o ovoj temi se pita: „Jesu li katolički roditelji uistinu drugačiji od drugih roditelja… Po tome daje odgovor: Katolički roditelji su uistinu posebni i bitno drugačiji od drugih roditelja. Naše katoličanstvo, ako je autentično, mora ići dublje od molitava, sudjelovanja u župi, dekoriranja kuće sa svetim slikama i kipovima, ono mora formirati naš način življenja. Po našem životu, po načinu na koji komuniciramo s drugima trebalo bi se vidjeti da smo katolici. Onda bi i način odgoja trebao izvirati iz naše vjere.

Sedam faktora po kojima su katolički roditelji posebni

• Bliski odnos s Isusom Kristom
• Uspijevamo uz malu pomoć Crkve
• Imamo ljubav za dvije svete knjige
• Učimo što Teologija tijela govori o odnosu roditelj – dijete
• Znamo što se događa kad se spoje Bog i čovjek
• Razumijemo što je poslušnost
• Nismo preponosni da bismo učili od starije braće i sestara u Kristu

Prava poslušnost izvire iz odnosa punog ljubavi koja je samodarivajuća, a ne iz straha zbog kazne.

5. Trenirajmo djetetovu volju, a ne lomimo

Roditelji koji imaju mentalitet kažnjavanja, djetetovo loše ponašanje vide kao djetetovu zloću ili manipuliranje. Ako gledamo iz tog kuta razumljivo je da roditelj želi “slomiti djetetovu volju”. Često mislimo: Bebu koja plače noću treba ignorirati, dijete koje se loše ponaša treba odlučno kazniti da ne bi “pobijedilo” roditelja. Međutim, ovaj pogled nije u skladu s pogledom koji nam pruža Crkva.

Poslušajmo ponovno don Boscove riječi: Često postoje skriveni motivi za djetetovo loše ponašanje. Više puta sam pozivao neke nestašne momke na red i pažljivo ih ispitujući zašto ustraju u tvrdoglavom i svojevoljnom ponašanju dobio bih odgovor: “Taj učitelj ionako misli da sam takav” ili “Uvijek me napadaju, pa nek imaju razlog za to”. Na moje čuđenje otkrio sam da ove optužbe nisu bez temelja. Često – teško mi je to priznati – mi sami snosimo odgovornost za njihovo loše ponašanje.

Djetetova volja zaista može biti tvrdoglava i treba je vježbati, ali na temelju iznimno pozitivnog stava kojeg Crkva ima o ljudskoj osobi. Gregory Popcak smatra da je daleko bolji poštivati volju djeteta i poučiti ga prikladnijem načinu zadovoljavanja njegove dječje potrebe. Policajac sigurno neće voditi računa o dobrim namjerama krivca, ali dobar učitelj hoće. Ako se dijete loše ponaša dobar odgojitelj upitat će se što se krije iza nepodnošljiva djetetova ponašanja? Kako mu mogu pomoći da se ponaša bolje? Ostaje pitanje koju bismo radije ulogu igrali u životu svoje djece? Koja je uloga više u skladu s onim što nas uči Crkva?

6. Odabiremo metode koje grade unutarnju kontrolu

Unutarnja kontrola je savjest. Neke odgojne metode podupiru razvoj savjesti dok druge odvlače od dobre formacije savjesti. Što više koristimo kažnjavajuće metode kao npr. propovijedi, dijeljenje lekcija, oduzimanje privilegija, batine, zabrane izlazaka, vika i sl., to se više postavljamo kao djetetova savjest i onemogućujemo mu da razvija vlastitu savjest.

Priređeno prema tekstu iz knjige Gregoryja Popcaka: „Parenting with grace“, vidi ovdje. Članak je izvorno objavljen na blogu „Na Tvom dlanu“, vidi ovdje.