Don Bernard Marijanović, misionar u Africi, došao je doma polovicom siječnja i ostaje u Hercegovini do 23. veljače. Dogovorio sam se s njime da posjeti Kruševo i da u nedjelju – 21. veljače predvodi obadvije Mise.

Naša župna zajednica pozna don Bernarda. Susretali smo se s njime više puta dok je bio kapelan na Gradini. Češće je navraćao u Kruševo.

Don Bernardom životopis: Don Bernard je rođen 12. kolovoza 1972. u Stocu. Roditeljska kuća mu je u Ljucima, župa Rotimlja. Otac mu je Ante i majka Mara r. Šimunović. Ante i Mara rodili su petero djece, Bernard im je drugo rođeno dijete. Osnovnu školu započeo je na Hodovu 1979., a završio 1987. godine. Nakon osnovne škole izrazio je želju za svećeničkim zvanjem te je krenuo u sjemenište u Zagreb, na Šalatu, 1987., i uspješno je maturirao 1991. Bogosloviju je pohađao u Sarajevu i Bolu, 1991.-1998. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1998., a Mladu Misu slavio je u Rotimlji 12. srpnja iste godine. Njegova prva svećenička služba bila je služba župnog vikara u župi sv. Ivana u Mostaru, 1998.-2003. Nakon Mostara bio je župni vikar u župi sv. Ivana Krstitelja na Gradini, gdje je ostao do 2009. Imenovan je 2009. župnim upraviteljem župe Presvetoga Trojstva Blagaj-Buna. Od rujna 2012. misionar je u Tanzaniji u misiji Kisongo.

O Tanzaniji: Tanzanija je država na istočnoj obali Afrike. Graniči s Kenijom i Ugandom na sjeveru, Ruandom, Burundijem i DR Kongo na zapadu te Zambijom, Malavijem i Mozambikom na jugu. Na istoku, Tanzaniju oplakuju vode Indijskog oceana. Savezna Republika Tanganjika i Zanzibar je nastala 1964. godine, spajanjem Tanganjike i Zanzibara, koji su u godinama prije ujedinjenja stekli neovisnost od Velike Britanije. Država je kasnije preimenovana u Tanzanija (Tanganjika + Zanzibar). Godine 1996. glavnim je gradom službeno postala Dodoma, umjesto dotadašnjeg Dar es Salaama (u kojem su još uvijek neke vladine institucije).

O osnivanju misije Kisongo: Nakon dužeg promišljanja i usaglašavanja stavova između biskupa Arushe, svećenika katedralne župe kojoj trenutno pripada filijala Kisongo te hrvatskih svećenika-misionara koji su preuzeli brigu o izgranji i pastoralnoj djelatnosti na području buduće misije Kisongo, na pomolu je konačno rješenje odabira između nekoliko mogućih lokacija za gradnju budućeg centra misije. Trenutni privremeni smještaj hrvatskih misionara je prilično udaljen od centra filijale Kisongo, u nenaseljenom i teško pristupačnom predjelu, bez struje i vode u blizini, te izoliranom području prilikom bilo kakve kiše kad ostajemo odsječeni od prometnica na neko vrijeme. Taj privremeni položaj želimo zamijeniti, po svemu sudeći, kako sada stvari stoje, s malom crkvenom parcelom nekoliko stotina metara udaljenom od glavne prometnice Arusha – Kisongo, na skretanju prema velikoj tvornici mreža protiv komaraca, u blizini škole, a s vodom i strujom u blizini. Ta mala župna parcela sastoji se od male improvizirane kapelice te nekoliko grobova uokolo. U dogovoru s katedralnim župnikom i mjesnom kršćanskom zajednicom razgovara se o prikupljivanju okolnog zemljišta koje bi bilo dovoljno za početak izgradnje novog misijskog centra i centra buduće župe. Kontejner prilagođen za stanovanje na putu je iz Australije – dar naših ljudi koji tamo žive – te uskoro očekujemo njegov dolazak i postavljanje na gore spomenuto zemljište, zajedno s pomoćnim kontejnerima, čime bi i vidljivo započela izgradnja novog misijskog centra “Croatian Fathers – Kisongo”! Više o svemu možete čitati ovdje

Don Bernard je imao razgovor s novinarima portala pogled. Cijeli razgovor možete čitati ovdje. Dio iz portalova razgovora donosimo i na našem portalu.

Božja providnost: U Tanzaniji ne postoje ateisti. „Ni ja niti itko od mojih kolega nikada nije susreo čovjeka iz Tanzanije koji smatra da Bog ne postoji. Bez obzira kojoj vjeri pripadaju bez sumnje vjeruju u postojanje Boga“, kazao je don Bernard. Vjera je kod njih ugrađena u način razmišljanja. Za razliku od zapadnjačke kulture kod njih je raspoloženje brige i zabrinutosti nepoznat pojam. „Tanzanijci žive za danas. O sutra ne razmišljaju a iduća godina za njih ne postoji. Za naše europske pojmove bi oca koji nema i ne zna što će svojoj djeci sutra dati da jedu proglasili nesavjesnim i neodgovornim. Tamo to nije tako. Oni se uzdaju u Božju providnost. Čvrsto vjeruju da će im Bog providjeti sve što im je za taj dan dovoljno. Mi Europljani se uvijek iznova čudimo takvom načinu razmišljanja. I to zaista tako bude.  Bog se, svjedoci smo, zaista pobrine za sve njihove potrebe“, ispričao je don Bernard koji djeluje u župi Presvetog križa u Kisongu. Tanzanijci su prema državnom zakonu dužni pohađati osnovnu školu. Srednja nije obvezna ali većina mladih je unatoč tome nastavi pohađati. Dobar broj njih se odluči i za fakultet. Iako se o nepismenosti, kada je riječ o mladim ljudima, pogotovo zadnjih godina ne može govoriti razina kvalitete obrazovanja niti izbliza nije dosegla europsku.

U njihovom društvu je žena stup obitelji. I pored toga, muškarac s više žena nije rijetka pojava. Problem se dogodi kada takvi roditelji žele krstiti dijete. „Teško shvate da to nije moguće napraviti obzirom da Katolička crkva ne krsti djecu čiji roditelji žive u takvim brakovima. U tome slučaju čekamo da dijete odraste i dosegne godine za prvu svetu pričest i kada se samo izjasni da se želi krstiti. Dosta mladih inače svoj brak ne okruni sakramentom vjenčanja.

Prema njihovoj tradiciji obitelj mladenke je dužna novi brak darivati s nekoliko grla stoke. Mnoge obitelji to nisu u stanju ispoštovati pa onda djevojka bez neke posebne ceremonije započne novi život s budućim mužem. Crkveno vjenčanje planiraju ali „nekada poslije“. Mi svećenici nastojimo promijeniti takvu praksu“, ispričao je don Bernard…

Još jedna neobična stvar njihovog mentaliteta je ta da im se nikada i nigdje ne žuri. „Oni sami uvijek kasne i toleriraju tuđa kašnjenja. Njima to nije nikakav problem. Ne ispričavaju se kada okasne na dogovoreni susret niti traže da se netko njima ispriča kada zakasni“, pojasnio je don Bernard afrički mentalitet koji ne poznaje stanje stresa. „To je zaista tako. Oni se ne ljute i ne nerviraju. Možda u zadnje vrijeme primijetim neku malu nervozu u prometu ali to je beznačajno. Dugoročno stanje nervoze oni ne poznaju. Tamo je sve drugačije. Za sebe mogu reći da sam se u Africi zbilja odmorio“, kazao je don Bernard.

Nije problem: Dok je pojašnjavao prizore sa fotografije koje je načinio u Africi pokazivao je tijekove radova na novoj župnoj kući. Njemu i župniku, don Velimiru Tomiću su Hrvati iz Australije darovali bager kojega njih dvojica koriste za radove za potrebe misije. Obzirom da se na fotografijama vide samo njih dvojica kako obavljaju građevinske poslove na radovima oko župne kuće netko od nazočnih je pitao zbog čega im u radovima ne pomognu njihovi župljani. Don Bernad se nasmijao na taj upit.

„Tanzanijci znate ne obraćaju previše pozornosti na fine detalje pri gradnji svojih kuća. Zbog toga se dogodi da im nakon godinu dana kuća počne prokišnjavati a nakon par godina je već vrijeme za ozbiljnije rekonstrukcije. Njima to nije problem, nama jeste“, pojasnio je don Bernard razlog zbog kojega on i dob Velimir izbjegavaju tražiti pomoć pri obavljanju građevinskih poslova.

Tanzanijci su prema njegovim riječima izrazito prijateljski nastrojen narod. Njihova ljubaznost je vidljiva na svakom koraku. Sve više ljudi živi sakramentalnim vjerskim životom a dosta mladih odlazi u svećenike. Katolički misionari su pri kraju svoje zadaće oko naviještanja radosne vijesti.„ Vrlo je vjerojatno da ćemo mi misionari iz Europe za jedno vrijeme „izgubiti posao“ u Tanzaniji. Za to neće više biti potrebe. Kako stvari stoje oni će u budućnosti dolaziti u naše župe zbog nedostatka svećenika kod nas, kazao je don Bernard.

Sudeći prema veselom tonu kojim je održao svoje predavanje, njemu život bez europskog komforta koji se u našem podneblju podrazumijeva nije teško pao. Česti nedostatak električne energije, tople vode i drugih tehničkih dostignuća koji se kod nas podrazumijevaju je za don Bernarda normalna pojava. Više puta prebolovana malarija, komunikacijske teškoće s ljudima potpuno drugačije kulture, udaljenost od doma slatki je križ misionarskog poslanja kojega uz svu egzotiku kojega on sa sobom nosi ipak mogu izdržati samo jaka i vjerom nošena svećenička pleća.