Janja i Jure Puce

Prisjećanja na Križni put: preživjelih hrvatski vojnika iz Drugog svjetskog rata sudionika Križnog puta od Bleiburga i Dravograda 1945.

Križni put Jure Puce

Jure Puce je rođen 4. 4. 1915. na Selištima. Otac mu je Ivan a majka Ruža r. Zovko. Služio je hrvatsku vojsku kao ustaški dragovoljac od 1941. u 13. pukovniji.

 Pravac Jurina Križnog puta: Dravograd – Maribor – Osijek – Vinkovci – Šid – Ruma – Pančevo – Petrovac na Mlavi – Kruševo

Jure je iskaz o svojem Križnom putu dao u prosincu 1989.

Na fotografiji su prikazan Jure sa suprugom Janjom r. Begić.

Jure o Križnom putu pripovijeda: U svibnju 1945. vidjelo se da hrvatska vojska neće dobro proći. Nadošlo se do neke bezglavosti. Među vojsku su se ubacila moga pitanja neizvjesnosti. Slijedilo je naređenje da se ide sa osobnim naoružanjem prema slovenskoj, a onda prema austrijskoj granici. Sa svojom jedinicom sam bio u Zagrebu krenuli smo prema Dravogradu. U Dravogradu smo se zadržali dva dana. Nije bilo drugog izlaza nego predaja. Predali smo se Englezima 15. svibnja, a oni su nas predali jugoslavenskim komunističkim partizanima. U partizanskim jedinicama bili su većinom četnici presvučeni u partizanske uniforme. Zapravo to nisu bile nikakve uniforme, nego različite vojne odjeće, kako na kojem partizanu. Predani partizanima, slijedilo je razoružavanje i bacanje naoružanja na hrpu na ledini. Svrstani u kolonu u partizanskoj pratnji vraćali smo se iz Dravograda prema Mariboru. Odmah od Dravograda prema Mariboru slijedilo je maltretiranje, ali ne još ubijanje.

U Mariboru: Ući u Maribor nismo mogli jer je bio pun hrvatske vojske, povratnika iz Dravograda i Bleiburga. Obnoć je pobijeno više osoba. Bili smo oko pedeset metara pokraj vode. U neki prostor širok, koliko se moglo vidjeti pedesetak metara, a dug negdje do tristo metara bili smo natrpani jedan uz drugoga. Tako su nas zbili da nitko nije mogao sjesti. U jutro smo ušli u Maribor, u njemu smo ostali oko pet dana. Jednu noć, mislim da je to bilo 19 svibnja obnoć, jauk, naricanje, bolno dozivanje. Vidio sam ljude vezane konopcima. Obnoć su ih kupili i gonili, gdje, ne znam. Krenuli smo iz Maribora, ja sam bio zadnji u koloni. Kad smo krenuli iz Maribora neki partizan, našim partizanskim pratiocima dade spisak i reče evo vam 20.000 ljudi. Krenuli smo prema Osijeku. Do Osijeka nitko nije poginuo. Išli smo našim krajem. I civilstvo je davalo lijevom i desnom, bacalo kruvom, mesom, krumpirom, svačim.

U Osijeku: U Osijeku smo bili dva dana. Tu nas je preuzela druga partizanska pratnja, zazvali su se «prečki partizani». Bili su iz Martinaca, Golubinaca, Kukujevaca, Šida i Rume. Iz Osijeka smo krenuli prema Vinkovcima, sve redom kroz srpska sela sve do Pančeva i Petrovca u Srbiji. Krvav je to put bio. Prolazak kroz pojedina srpska sela je bio strašan i težak jednak najkrvoločnijim i najstrašnijim filmovima koje ste mogli gledati na televizijama. U koloni, uz put zakona nije bilo. Ako se netko navratio da popije vode iz potoka ili močvare, jer su nas obično kroz močvare i vodili, pa ako se netko navratio piti vodu više se nije digao. Po više dana nisu ništa davali jesti. Na mjestima gdje bi prenoćivali ili odmarali, po pristanku kolone za pola sata ukazala bi se samo zemlja, trave je nestalo, lista na grani stabala za čas posla nisi mogao naći, sve smo pojeli.

Od Osijeka, odmah po izlasku počelo je doslovno rečeno klanje ljudstva. Bajunetama na puškama boli su ljude isto kao zemlju motikama, onda šmajserom, nožem, čim bilo. Izvuku čovjeka iz kolone – jedan partizan drži drugi kolje kao ovcu. Bilo je to životinjsko iživljavanje nad hrvatskom vojskom koje su činili srpski partizani – bivši četnici iz sela koja sam nabrojao.

Od Osijeka nam je bio sprovodnik i zapovjednik četničko-partizanske pratnje Čale iz Golubinaca. Neki iz četničko-partizanske pratnje su ga ponekad zazvali i Risto. Od Osijeka do Martinaca Čale je uvijek usput izvodio iz kolone i klao. Imao je dva noža. Stalno je oštrio jedan od drugi. On je zaklao, smijem reći sedam do osam tisuća ljudi. Usput uvijek kolje i viče tko ne može dalje neka iziđe. Oni koji ne mogu dalje izlazili su iz kolone, padali, Čale sve isto jedne i druge je dočekao na nož. Ako nitko ne izlazi, a njemu stanka bila duga, onda jami po redu. Tada je slijedila kratkotrajna kuknjava, partizansko – Čalina operacija kratkog postupka.

U Golubincima: Kolona Križnog puta nam je došla do Golubinaca. Odatle je bio naš koljač Čale. Četničko-partizanskoj pratnji u Golubincima je pripremljena gozba s pečenjem, rakijom i vinom. Mi nismo smjeli ni sjesti, nego nam je iz sela prilazio svatko i mlatio. Jednako su mlatili i stari i mladi, ženske najgore, udaralo čim je moglo. S te «svečane» četničko-partizanske stanke krenuli smo prema Šidu.

U Šidu: Šid je pojeo bar pet tisuća ljudi iz naše kolone. U Šidu smo ostali dva dana. Bilo je jasno da su nas tu držali dva dana da bi imali vremena da nas što više pobiju, pokolju. Ubijali su strojnicama, noževima, snajperima, čim drugim više ne znam. Dva dana u Šidu bili smo bez išta, to je život bez išta, ni kruha ni vode. Ako se netko osudio da ide na vodu, čekala ga je smrt. Iz Šida smo krenuli prema Rumi.

U Rumi: Kad smo krenuli iz Šida. Čuo sam priču naših pratioca «prečkih partizana», da ćemo u Rumu i da će nas tamo nastaviti do kraja slistiti. Ali na pol puta između Rume i Šida u kilometar nije važno, stigao nas je neki pukovnik, od Knina je rodom, vozio ga je kapetan. Naredio je da kolona stane i da se razbrojimo. Razbrojeni bilo nas je tu 3500 više jedan ili manje jedan. Poslije razbrojavanja reče pukovnik pratiocima da nam ne smije više ni dlaka na glavi faliti. Od sada je bilo tko ne može dalje, u bolničko auto i logorsku bolnicu u najbližem mjestu. U Rumi nismo vele stajali produžili smo do u Pančevo.

U Pančevu: U Pančevu smo ostali dva dana. Tu smo dobili prvi puta od Osijeka pa do Pančeva kako treba hrane. Razdvojeni smo u Pančevu u dvije grupe: mlađa godišta su otišla prema Bijeloj Crkvi a mi u Petrovac na Mlavi u Srbiji, blizu Zlatibora.

U Petrovcu: U Petrovcu smo bili pola godine. Bila je neka zgoda iz Petrovca koja je u svoj ovoj rugobi davala svježine ispaćenom srcu. Ne znam kako, Jure Bevanda iz Blatnice i ja izišli smo u grad. Bio je vašar. Na vašaru smo stali po strani i promatrali. Priđe nam neki čovjek, dobro obučen i fin, pita nas što vi radite tu, a mi onako iznenađeni pitanjem odgovorismo: evo gledamo narod, onda nas priupita jeste li gladni; ne smiš reći da si gladan, pa onda sam ja ulegnuo ramenima, vidio je da smo bijednici, dao nam je po 50 dinara, nešto se smisli i veli hajdete ovamo. Uvede nas u gostionicu i naredi dvije velike porcije sa kubom mesa pečenice, kruha dovoljno rakije, vina i što smo htjeli. U gostionici je bilo dvadesetak ljudi. On im poče pričati kako je Maribor pozobo 100.000, ravno, ustaša. I nastavlja pričati i veli da su dvije kolone otišle na Kozaru, jedna prema Jasenovcu, jedna prema Lepoglavi, jedna prema Kostajnici, jedna prema Petrovoj gori, jedna prema Velebitu i jedna prema Požegi. Zapravo taj čovjek nabroja skoro sve kolone Križnog puta koje su krenule iz Dravograda, Maribora i Siska u različitim pravcima.

U okolici Petrovca smo bili u logoru pola godine. Ljudi u Petrovcu nisu mogli biti ljepši i bolji, istinu treba govoriti. Nama su davali i lijevom i desnom; voćem i svačim. Ne može se zaboraviti okolica Petrovca i Petrovac grad. Nakon pola godine logorašenja kod Petrovca pušteni smo kući, bilo je to o Božiću 1945. Evo i dan danas, a eto nije baš danas, vazda sam u logoru. I ja nema što dalje govoriti.

Zaključak: Od kolone koja je iz Dravograda krenula prema Osijeku koliko je meni poznato ostali smo iz naših krajeva živi Boško Kordić Andrijin sa Sretnica, Nikola Filipović Stipanov iz Graca i ja.

U koloni koja je iz Dravograda krenula prema Slavonskoj Požegi bili su Čule Mirko i Ivan Martinović iz Čula. O toj koloni mogu njih dvojica pričati. Koliko je meni poznato u njihovoj koloni je bilo 36.000 tisuća ljudi, onda 6.000 ih je ostalo, a oko 30.000 pobijeno.