Sveti Leopold Bogdan Mandić
Sveti Leopold Bogdan Mandić rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom u Boki Kotorskoj, od roditelja Petra Mandića i Dragice, rođene Carević. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio je ime u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. Bogdanovi roditelji bili su duboko vjerni kršćani. Otac je svako jutro pratio malog Bogdana u crkvu na svetu Misu i pričest, što je tada bilo posve neobično. Obitelj mu je bila bogata, ali dobrostojeće stanje nisu uspjeli sačuvati. U to doba gospodarske prilike u Herceg Novom bile su sve teže i teže. Potaknut iskustvom siromaštva, iz djetinjstva, Bogdan je kasnije tješio mnoge siromašne. Jednog siromašnog ovako je tješio: “Razumijem vaš žalosni položaj, jer vidite i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sve svoje imanje i dobra, te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili, pa razumijem vašu žalost.“
Misionar: Još kao dječak govorio je da će se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi i da će postati njihov misionar. Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i tražili ne samo katolici već i pravoslavci. Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u kapucinski red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njim bio veoma težak.
sv. Leopold Bogdan Mandić
U dobi od 16 godina on ostavlja rodnu kuću te polazi na nauke u sjemenište u Udine u sjevernoj Italiji.
Svećeničko ređenje: Dan njegovog svećeničkog ređenja je 20. rujna 1890., kada ga je kardinal Domenico Agostini zaredio za svećenika.
Ekumenizam: Živeći u Herceg Novom među pravoslavcima, Bogdan je vrlo rano upoznao rastavljenost kršćanske braće.
Od mladosti je u srcu osjećao Božji poziv da djeluje među kršćanima odijeljenim od Rima. Kad je nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i Rijeci konačno određen za Padovu, shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat, te je uskliknuo:“ Od sada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok“. Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu – da svi budu jedno.
Brojni hodočasnici koji sa svih strana dolaze na njegov grob dotiču se s poštovanjem i njegove ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje poslanje.
Leopold je umro u Padovi 30. srpnja 1942. Njegov pogreb bio je njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kada bude svečano proglašen blaženim i svetim.
Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II 16.1istopada 1983.
Bio je veliki čovjek u malom, slabašnom i krhkom tijelu, velik duhom i srcem, velik svetošću, to je prava veličina.
Tekst o sv. Leopoldu na temelju više izvora sastavila i za portal pripremila Blaženka Marijanović. Fotografije: jedna prikazuje sv. Leopolda u crtežu, a druga je u prikazu s vitraja u našoj župnoj crkvi.