Već smo više puta pisali na našem portalu o fra Ivanu Roziću sa Sretnica. Fra Ivan je mučenički završio svoj zemaljski život u Vrgorcu 1565. O jemu je za Crkvu na kamenu pisao Nikola Mandić (Crkvi na kamenu broj 6/2015.). Ovdje donosimo Nikolin tekst u cijelosti.
Fra Ivan Rozić – mučenik
Fra Ivan Rozić jedan je od preživjelih franjevaca iz samostana u Mostaru što su ga Turci spalili 1563. godine. Proučavajući, do sada nama dostupne i objavljene povijesne radove, možemo kazati da je fra Ivan rođen oko 1520. godine na Sretnicama, zaseoku sela Kruševa kod Mostara, da je kao franjevac pripadao samostanu u Mostaru do njegova uništenja, te da ga je kao bjegunca, kadija u Mostaru osudio na smrt, uhvaćen kod Vrgorca, mučen i obješen 1575. godine.
Baveći se više od 65 godina istraživanjem hrvatskih rodova i njihovih prezimena Hercegovine i obližnjih područja Bosne i Dalmacije, poznato nam je da su svi Rozići starinom iz Kruševa, gdje su se tijekom svoje duge povijesti odseljavali. O njima smo pisali u svih sedam knjiga koje smo izdali o podrijetlu hrvatskih rodova u Hercegovini.
O mučeniku fra Ivanu Roziću pisano je u nekoliko stručnih znanstvenih radova iz kojih ćemo ovdje izdvojiti ono što nam se čini najvažnijim za čitatelje da se mognu upoznati kroz kakvu su kalvariju prolazili mostarski franjevci i među njima fra Ivan Rozić, a to su:
– Fra Stipan Zlatović u svojoj knjizi objavljenoj 1888. godine pod naslovom Franjevci države Presvetoga Otkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, str. 53-54. gdje piše: “Kadno u potjeri biskupa Danijela godine 1563. Turci razrušiše samostane Mostara i Ljubuškoga (pogl. IV., 6.7.) ostavši redovnici bez krova i zaklona, oni iz Ljubuškoga prikloniše se braći u Zaostrogu; a mostarski uhvanjem, da kad prođe oluja turskoga biesa, možda bi im se opet smilovali i dopustili da onaj samostan naprave i smjeste se u svoje staro kućište, sa ono malo svetoga posuđa i crkvenoga ruha bijahu se zaklonili u pećinu, obraslu gustim grmom, kod Skakala pri rieci Neretvi k sjeveru od Mostara, gdje skrovito pomagani od kršćana jadne dneve provodiše, dok začuše da Turci u bojazni, da bi car dopustio, da se samostan opet obnovi raskopaše ogorjele zidove do temelja i na tom mjestu počeše graditi svoju džamiju.
Ožalošćeni redovnici pređoše tad u Broćno i smjestiše se u tiesnu kućaricu podnoseć svaku muku i nevolju. Videć da u raspaljenom fanatizmu osmanlija, ne pokaziva se nikakva nada, da bi se njihove želje ispunile o podignuću svoga samostana, okupiše siromašno pokućstvo crkono, sveto posuđe i odjeće i dieliše se k Imotskom, gdje su sa onom braćom stanujuć u samostanu jednako se održali u posebnoj zadrugi, nadom, da bi budući ikad samostan svoje domovine obnovili.
Taj imotski samostan bijaše na proložkom jezeru, tiesan i posve nezgodan. Ovaj baškaluk u kom se držali mostarski redovnici, jedno što bijaše proti ustanovom reda, a drugo što zadavahu neprilike onoj redovničkoj obitoli, koja ih zamoli, da ili se ujedine s njima u redovničku jednu zadrugu, ili da traže sebi sgodnije mjesto, oni se tad dieliše u Primorje i pristadoše u samostanu Makarske kod braće redovnika; ali i tude svedjer razdieljeni i posebni, svjedjerno u nadi, da će se njihova želja izpuniti, da će stari mostarski samostan obnoviti. Makarski redovnici ne mogoše ravnodušno taj baškaluk podnositi i trpiti obitol u obitoli, to ne bijaše zakonito, ter ih nutkovaše, da se prodju neizvedljivih osnova i sdruže s onom obitoli, ili puste njih, da se vladaju ko što su i dosle.
Mostarski se nedadoše skloniti, nego skupiv svoje siromaštvo, dieliše se uz Primorje i stadoše u Drašnicah, selu između Podgore i Igrana kod crkve svetoga Jurja, odlukom ondje se nastaniti. Crkva sv. Jurja bijaše jedna od najstarijih u Primorju. Na jednoj ploči bijaše urezano bosanicom: Ovda prodje Stipan Erceg.
U arkivu samostana Zaostroga nađosmo vlastoručno pismo župnika Drašnica o. Jakova Antičića god. 1679., koje kaže: …nadjoj u obloku kamen i na njemu djačka slova, koja kažu, da je pomenuta crkva bila posvećena od biskupa fra Petra Soljanina na 1. ožujka 1606. blagoslovljeno šematorije i otar posvećen… kašnje otar prominut, kad bijaše biskup fra Marijan Lišnjić, koji nadje u njemu pisano na kožici, koje kaže ovako: MDCVI. Progloria Dei et honore sancti Georgii Martiris, hoc altare consecravi ego frater Petrus Solinensis Episcopus Sardicensis seu Sophiensis.
Godine 1580. kada mostarski redovnici dođoše u Drašnice, ondje im se kaza zgodno mjesto za pristanište, ter na brzu ruku uz pripomoć seljana načiniše blizu crkve ubogo tiesno pribivalište, kojega mirine i danas se vide; ali se tu za malo ustaviše, jer sirote nisu znali, da ondje bura takom strahotom more uzmieša, te tako posolicom oplače sve naokolo, da se ni živa duša tu održati ne može, i tako uz sve muke, opet se digoše odtle godine 1584., a predava kaže radi bure i posolice, a državni arkivar piše: radi bure i nevire.
Iz Drašnica dođoše u Živogošće i pristatoše nad morskom obalom kod vode Pokrivenice. Na tom mjestu bijaše zidina puste male kule, koju im darovaše. Nju najprvo pokriše i sbiveni u nju se zakloniše. Tu videć, da se njihove želje izpuniti neće, da im već puta u Mostar nema, dogovoriše se i zapremiše starješine, neka im ondje dopuste samostan načiniti i u njemu se po redovničku urediti. Kada su to dostigli, udariše temelje novom samostanu i po svoj prilici, da ga posvetiše uzvišenju sv. Križa i nazvaše sv. Križa u Živogoštu… itd.”
Fra Ivan Rozić nalazio se sa svojom izbjegličkom subraćom iz uništenoga franjevačkog samostana u Mostaru u vrijeme dok su prebivali u pećini na Skakalima iznad Mostara, zatim nekoliko godina kod župnika u Brotnju, te u Imotskome samostanu odakle je otišao prema Vrgorcu vršiti svoje svećeničke obveze, gdje su ga sustigli Turci zajedno s pravoslavnim hercegovačkim mitropolitom Savatijem Sokolovićem i na temelju presude mostarskoga kadije, obješen je fra Ivan… svećenik iz nahije Imote. Tada Turci nisu imali običaj upisivati prezimena, pa tako za ovaj slučaj fra Ivana Rozića vidi Fojnička regesta, str. 114.
– Dr. fra Karlo Jurišić, u svom znanstvenom radu (doktoratu) izdanom pod naslovom: Katolička Crkva na Biokovsko-neretvanskom području u doba Turske vladavine, na str. 239-241 piše: “Fra Ivan Rozić, vrgorski mučenik. Od svih je spomenutih mučenika našega područja fra Ivan Rozić najpoznatiji i najpopularniji. Narodna predaja sačuvala nam je njegovo ime i prezime, mjesto i način smrti, a vjera i ljubav naroda sačuvala nam je njegov grob sa ‘svetim tilom’ do danas. Dapače, jedino je njemu sve do naših vremena narod iskazivao pravo štovanje i njemu se utjecao u svojim potrebama.
Predaja, dakle kaže: da se mučenik zvao fra Ivan Rozić; da su ga radi vjere Isusove Turci objesili u Vrgorcu pod Tvrđavom na mjestu Orašina; da je nekada silan narod ne samo iz vrgorske i neretvanske krajine, nego i iz Hercegovine i Bosne dolazio na grob ‘svetoga Ivana u Klaričića vinogradu’, da ga zazivlje u pomoć, i da je sveto tilo činilo velika čudesa.
Pisani spomenici prije 1797. o njemu šute. Međutim, u arhivu zaostroškoga samostana čuva se ‘Vira od čudesa učinjenih na grobu u Vrgorcu’ u kojoj je tadašnji vrgorski župnik fra Ivan Franić zabilježio 14 neobičnih ozdravljenja, koja su se zbila na Rozićevu grobu u same dvije godine: 1797. i 1798.
Prema tome dokumentu, na kraju 18. stoljeća, na fra Ivanov grob kraj Vrgorca dolazio je narod čak od Travnika, Fojnice, Kreševa, Livna i Šibenika!
U našem je stoljeću vrgorski župnik fra Jako Bartulović (+ 1941.) odlučio obnoviti i utvrditi svetu uspomenu na mučenika fra Ivana Rozića.
Dne 25. VIII. 1924. godine posebna komisija, sastavljena od župnika Bartulovića i dvaju Vrgorčana fra Bone Radonića (+ 1945.), tadašnjega profesora u Sinju, i fra Frane Rakića mladomisnika, uz pomoć nekih svjetovnih osoba, otvorila je grob mučenika u ‘Klaričića vinogradu’. Nađen je kostur u ležećem stavu; ispod desnog koljena u nozi puščana kugla; poviše koljena kost desnog stegna oštrim oruđem koso odsječena.
Kosti mučenika Rozića bile su 25. X. 1926. postavljene u novootvoreni grob na položaju zvanom Žbare, gdje je prethodno bila podignuta kapela od cementa s oltarom. Dne 22. X. 1926. uz dozvolu crkvenih vlasti župnik Bartulović je blagoslovio kapelu; don Ante Žarnić, župnik Malog Prologa rekao je staroslavensku misu, a fra Gabro dr. Cvitanović, prof. crkvene povijesti u Makarskoj, održao prigodnu propovijed. Uoči Badnjeg dana iste godine je otac Bartulović blagoslovio tri nova zvona, koja su tri vrgorske gospođe darovale ‘svetom Ivanu’.
Poslije Drugoga svjetskog rata, 1960. mjesni je župnik fra Ivan dr. Glibotić prenio kosti fra Ivana Rozića iz kapele na Žbarama u župnu crkvu u Vrgorcu i smjestio ih uz južni zid nasuprot grobu narodnoga junaka Rade Miletića (+ 1737.). Nad grobom je postavljena spomen ploča sa sljedeća dva Glibotićava natpisa.
ovdje
čeka slavno uskrsnuće
ivan rozić
svećenik
franjevačkoga reda
na žbarama pod vrgorcem
od turaka mučen
i obješen
radi
svete vjere isusove
sa žbara prenesen g.g. 1960.
_____________
čuj me, dizdar-beže od vrgorca:
ne bih se ja vjere odrekao,
svoje vjere lijepa kršćanluka,
za sve blago od ovoga svijeta,
a krv moja na spasenje bila,
izmučenom puku kršćanskomu,
milom rodu momu hrvatskomu.
Fra Leonardo Bajić (+1948.), pisac knjižice o fra Ivanu Roziću, pretpostavlja, da je taj franjevac postigao palmu mučeništva za vrijeme ustanka kršćana koji je poslije pobijede kod Beča u ovome kraju predvodio Rade Miletić između 1684. i 1710.
Međutim, povijesni dokumenti iz toga doba o našemu fra Ivanu Roziću nemaju uopće nikakva spomena! Da se mučeništvo doista dogodilo pri kraju 17. stoljeća, sigurno bi se negdje, a osobito u zaostroškome samostanu, pod koji je stoljećima spadala vrgorska župa, sačuvalo zabilježeno ime i barem neki podaci o njegovoj pogibiji, kao što je to zabilježeno o suvremenim neretvanskim mučenicima. Ukoliko je mučenik fra Ivan Rozić bio bjegunac iz Bosne, pa tu poginuo, i u tome bi slučaju bila ostala bar neka bilješka o njemu, jer je tada sve to bila jedna zajednička redovnička provincija od Podunavlja do Jadrana. Najposlije, to je novija povijest.
Mišljenja sam, da se narodna predaja nije prevarila ni u imenu, ni u mjestu, ni u načinu smrti fra Ivana Rozića. Ali vrijeme njegova mučeništva trebalo bi pomaknuti u mnogo dalju i tamniju prošlost turskoga gospodstva na području vrgorske krajine. Treba naročito imati na umu, što narodna predaja kaže, da je mučeniku bilo ime fra Ivan, i da je taj fra Ivan bio obješen.
U već spomenutom turskom spisu iz 1575. godine vidjeli smo da je hercegovački pravoslavni mitropolit Savatije Sokolović prigodom kupljenja vladičine od katolika po tadašnjoj zapadnoj Hercegovini, među ostalim ‘objesio o konopac redovnika po imenu fra Ivana’. O ovome mučeniku fra Ivanu inače više ništa ne znamo, pa ni prezime, ni zavičaj. Događaj koji se zbio nepoznatoga datuma, ali svakako prije 3. XII. 1575. kada je navedeni dokument datiran, uzbudio je cijelo područje ondašnje makarske i duvanjske biskupije. Sklon sam predpostavci, da su: fra Ivan, žrtva mitropolita Savatija iz 1575., i vrgorski mučenik fra Ivan Rozić – jedna te ista osoba!
Treba također opaziti, da se u dokumentu spominju svjedoci iz sela Vine, a to je selo kod Vrgorca, kuda je po svoj prilici sa svojom pratnjom Savatije nahrupio prema Imotskome i Duvnu.
Premda je fra Ivana Rozića vjerojatno objesio grčkoistočni vladika, narodna je predaja to pripisala Turcima, jer je zlodjelo izvršio turski eksponat Savatije u doba turskoga vakta, kada se nakon obnove pećke patrijaršije sporazumio islam s pravoslavljem, i to uz podršku samih Turaka. Da je grob ipak ostao netaknut u blizini turske tvrđave, može se tumačiti time, što fra Ivana nisu formalno objesili Turci, pa su ovi pustili grob na miru i nisu smatrali potrebitim, da ga unište kao što su, npr. prema jednom mišljenju vjerojatno učinili s kostima svog velikoga neprijatelja sv. Ivana Kapistrana (+ 1456.) u Iloku.”
– Fra Leonardo Bajić, prigodom prikupljanja podataka o čudesima koja su se događala na grobu mučenika fra Ivana Rozića, nije ništa znao da je fra Ivan jedan od preživjelih fratara iz mostarskoga samostana što su ga Turci uništili 1563. godine i na tom mjestu sagradili džamiju. Tek, mnogo kasnije, prigodom rada na svome doktoratu, fra Karlo Jurišić objasnio je u potpunosti vjerodostojne podatke iz povijesnih spisa da su fra Ivana Rozića doista osudili, mučili i objesili Turci i pravoslavni mitropolit Savatije Sokolović.