Danas ulazimo u drugi dio Došašća, liturgijski je to naglašenije vrijeme, vrijeme bliže pripreme za Božić. Povodom tim napisah ovo razmišljanje o Došašću.

Obraćenje: Kada kažemo u propovijedima „obratiti se“, „obratite se“, pa tako kroz godinu više puta kao da nam se koža ježi od te riječi. Obratiti se, a ništa se ne događa u nama, ostaje se po starom. Pa ako se i dogodi u jednom času nešto, sitnica, ne mijenja se u korijenu ništa posebno, ostaje se kako je i bilo.

Obraćenje, ima svoje polazište i cilj. U sebi ta riječ nosi nešto što se treba u nama dogoditi pozitivno: bio si manje vjernik, obraćenjem želi biti potpuniji, zreliji, svjesniji, bio si grešnik sada više nisi, na Misna slavlja nisi išao sada ideš. Tako bi trebalo ali baš ne ide od ruke.

Ljudi bi htjeli nešto novo. Što bi to bilo novo? Hoće novi pojam, novi pokret. Hoće da se ne „trubi“ uvijek ista glazba. Pa kada je tako evo i novih – starih pojmova, umjesto riječi „obraćenja“ mogu se izreći riječi: „promjena stavova, promjena odnosa, modernim rječnikom rečeno potrebno se presložiti, resetirati, staviti sve na svoje mjesto, poredati vrijednosti.

Resetiranje: Kroz godinu koristimo mnoge mogućnosti koje se nalaze u nama. Često poslije uporabe pojedinih elemenata ne vraćamo stvar na svoje mjesto. Slično kao što alatku ne vratimo na svoje mjesto u ormar, pa kada nam zatreba znamo da je imamo, ali ne znamo gdje je, sve treba prevrnuti da bi je našli. Potrebno je posložiti, sve u sebi, isto kao što je potrebno posložiti alatke u ormaru.

Resetirati znači, imaš sve, sve što ti je potrebno, ugrađeno je u tebe. Ali nije sve na svome mjestu. Krivo je posloženo. Da bi lakše funkcionirao, posloži sve što imaš, sve mogućnosti, sve porive duha, sva iskustva života, sve savjete, sva htjenja. Sve stavi na svoje mjesto. Stavljanjem svega što jesi na svoje mjesto brže ćeš i lakše doći do svoje biti, do sebe samoga, sve ćeš brzo pretražiti i na dobro u pravom trenutku uporabiti.

Nova liturgijska godina – početak Došašća: Početak Nove liturgijske godine – početak Došašća, je vrijeme u koje treba u sebi sve posložiti, resetirati, i ako mislimo da smo bili kako treba u protekloj godini sada na početku Nove liturgijske godine nije potrebno nešto iz korijena mijenjati samo je potrebo u sebi sve posložiti i s pomoću Boga krenuti dalje.

Potrebno je na sebi učiniti sve malo pa opet „generalku“. Kada smo učinili preslaganje, učinjen je prvi korak, i to je dobro. Za drugi korak, Crkva nas poziva da svoje duhovne snage, razmišljanja molitve, životno djelovanje usmjerimo prema Kristu – kako prema Kristu tako i prema sebi, prema svim ljudima, prema prirodi u kojoj se nalazimo.

Čim smo sve u sebi posložili, pa uvidjeli da bez Krista ne možemo, to je promjena kojoj je temelj u našoj svijesti, razumu, u srcu, u duši, rekli smo sebi: možemo. Krenut ćemo s Krstom i mijenjati sebe i svijet.

I onda kada misliš da nemaš to mijenjati. Ni to nije loša osnova. Ako smatraš da je bilo do sada sve posloženo kako treba, ako te ništa ne izaziva u tebi, zahvali Bogu za ono što je dobro. Zamoli ga da dobrom i ostane. Presloži one sitnice koje smatraš da ih treba stviti na svoje mjesto. S presloženim kreni ne ispočetka, nego nastavi na istom putu na kojem si bio do sada. Tebi riječ obraćenja ne treba, tebi promjene korijenite ne treba, tebi je potrebno presložiti snage, osvježit se na bistrom izvoru Kristove akumulacije. Nastavi u ime Božje dalje djelovati.

Ako misliš da nije bilo dobro u proteklosti, nešto što je sitnica, ali ti smeta, ili nešto krupnije budi svjestan da ne možeš vratiti vrijeme koje prošlo,  ali je pred tobom, u tvojim rukama ono vrijeme koje će doći, njega nemoj izgubiti. Potrebo ti je ne samo presložiti snage, ne samo resetirati, potreba ti je korjenita promjena.

Za korjenitu promjenu evo ti primjera iz prirode: Pitao učenik učitelja, današnji ljudi glume da su ispunjeni Bogom, da su ispunjeni ljudskošću, a zapravo su prazni. Zašto je tako? Odgovori učitelj, zato što ne žele biti ljudi, ne žele vršiti ono što trebaju vršiti. Tek kada počnu činiti ono što u ime Božje trebaju činiti ispunit će svoje poslanje i svoju ljudskost. Vidiš prirodu oko sebe i uči se iz prirode nadoda učitelj učeniku. Vidiš:

• Pčela: Vidiš li onu pčelu? Čuješ li kako zuji? Prestat će zujati kad nađe cvijet i počne vaditi slad. Prestat će zujati kad počne raditi.
• Vrč: Vidiš li ovaj vrč? Sad ću ga napuniti vodom. Slušaj kako grgoće. Prestat će grgotati kad se napuni.
• Uštipak: Sada gledaj ovaj uštipak, ubacit ću ga u ulje i on će stvarati šum sve dok se ne napuni uljem. Šum će prestati čim se uštipak napuni uljem.

         Pčele dok traži zuje, vrč dok se puni – grgoće, uštipak dok se ne nasiše – šušti.

 Tako je i s ljudima:

• dok traže zuje okolo, nemirni su sve dok ne nađu ono što će ih smiriti
• sve dok čovjek puni svoje praznine, on šušti, viče, galami,
• sve dok se ne ispeče na vatri života on grgoće i galami.

Onaj koji je našao sebe, onaj koji je našao Boga, on je smiren, ne vodi žučne rasprave, on Boga ne traži, on ga je našao. Tko je našao smisao života on radi. Tko je Boga našao, ne vodi prazne rasprave, već mu se klanja u tišini duše i srca. (Sri Ramakrishna, 213).

Stoga i ti: Napusti starog čovjeka, neispunjena, nekorisna. Prestani prazne priče prenositi, Ostavi staroga čovjeka po strani, traži novoga, ne boj se učiniti u pravi čas pravi iskorak. Pčelu su rad i pelud smirili, vrč vidjevši da se ispunja njegova praznina postaje sve smirenija, isto tako uštipak. Priroda je učiteljica, može nas poučiti, treba samo u njoj znakove čitati i na sebe ih primijeniti.

U prirodi, Božjoj prirodi, ukoliko si prirodan, Božji, što bi to trebalo mijenjati, ništa bolno, ništa korjenito, samo presloži i stavi na pravo mjesto i sve će samo od sebe razvijati, posloži se, resetiraj se. S Bogom ostani prirodan, normalan. Vjernik uvijek treba težiti normalnosti, realnosti, racionalnosti, Božanskoj prirodi…