Učili smo u školi kako su visibabe i ljubičice vjesnici proljeća. U Kruševu su se ljubičice počele viđati ima petnaestak dana. Visibabe nisam nikada u dvorištu ni u blizini vidio. No, uz visibabu koja je rjeđa u Hercegovini, ljubičica i jest vjesnik proljeća, ali draži vjesnik proljeća u Hercegovini je kuka. Ubrati učiteljici pregršt ljubičica bio je znak nekakvog dodvoravanja, ali draže je bilo i učiteljici i svakom drugom da mu se ubere pregršt kuka. Kuke su se mogle vidjeti u okolnim mjestima, u Ulogu, u Pologu ima tri tjedna, ali u Kruševu ne. Kod nas u Kruševu nije im bilo ni traga, tek na Veliki ponedjeljak oko crkve moglo se ubrati prva kuka. A jučer na Veliki petak mogao se ubrati koji pregršt. Tamo gdje su trebale biti prije desetak dana nema ni jedne. Jučer temperatura do sedamnaest stupnjeva poslije podne, jutros dva stupnja. Pođoh u šetnju po dvorištu i oko dvorišta kad tamo od sinoćnje hladnoće sve do jedna kuka kao obarena vrelom vodom. Čudna vremena ove godine, zima se produljila, proljeće okasnilo, kuka nema, s mukom se pojavljuje cvijet na bajamu i list na dunji, a trešnje se tek počele boriti s prirodom. Strah i njih zime i noćnih ledova i niskih temperatura. Nekada su se zrele trešnje brale u drugoj polovici travnja, a ove godine još trešnje nisu ni ucvale. Igra se priroda s nama, a mi s prirodom. Davno je rečeno: Milosrdni Bog oprašta uvijek, čovjek ponekad, priroda nikad.