Sadržaj

Uvod
Projekt crkvenoga dvorišta
Granate po crkvenom dvorištu
Ulazi u crkveno dvorište
Obziđivanje crkvenoga dvorišta
Radovi unutar crkvenoga dvorišta
Niveliranje i nasipanje crkvenoga dvorišta
Sadnice u crkvenom dvorištu
Zasađivanje dvorišta
Održavanje crkvenoga dvorišta

Uvod

Zatečeno stanje u crkvenom dvorištu 1989. godine bilo je ništa drugačije nego li u obližnjim ogradama, samo kao da se negdje iz zraka na jednu lokaciju dvorišta spustila crkva, župna kuća, kuća časnih sestara i čatrnja. U dvorištu su bila dva vrta, oba već više desetljeća nisu obrađivana, bila su zarasla u šikaru. Dio dvorišta zauzela je nekropola stećaka ali sve je bilo obraslo u šikaru, šumu i različit korov. Po dvorištu kako je gdje bila niknula po koja trensula, tako je bivši župnik don Ante navraćao različite vrste trešanja. Također bilo je nekoliko badema, oraha, murva (dudova), višanja i smokava. Mnoga stabla bilo je nemoguće obnoviti i omladiti. Ipak, neka od njih smo uspjeli obnoviti. Također, po dvorištu je bilo više kamenih grudina. Ispod župne kuće nalazila se velika grudina. Sedam dana smo s nje drobili kamen. U drobljenju kamena izredali su se svi muškarci iz župe. Ulaz u crkveno dvorište bilo je ispred crkve, vrlo strmo i neprikladno. Cijelo dvorište bilo je obzidano kamenom razrušenom suhozidinom. U dvorištu kod župne kuće i ispred crkve moglo je stati samo nekoliko, pet-šest auta i to je bila sva zaravan crkvenoga dvorišta. Ispod sakristije bila je mala strminasta ledina i to je bilo mjesto gdje bi djeca između satova vjeronauka igrala nogomet. U uređenju dvorišta moralo se od nečega početi, mi smo počeli s radnim akcijama u kojima smo trsili šikaru, korov i pročišćavali šumu, a u isto vrijeme odlučili smo napraviti geodetske snimke dvorišta te potražili inženjere koji bi nam uredili projekt dvorišta.

Projekt crkvenoga dvorišta

Početkom 1991. zamolili smo Iliju Lasića da nam organizira izradu projektne dokumentacije za crkveno dvorište. Projekt je bio završen 31. 12. 1991. U vrlo nezgodno vrijeme trebali smo ga platiti. Platili smo ga kad je sve oko nas mirisalo na rat, svakako ne na mogućnost da se projekt u stvarnosti realizira.

Pokazalo se 11. 6. 1992., po završetku bitke na kruševskoj zaravni, da nam je projekt bio prava stvar i pun pogodak. Po završetku bitke s projektom u ruci krenuli smo u poslove uređenja i obziđivanja crkvenoga dvorišta. S ucrtanim na papiru znali smo što trebamo činiti, nije trebalo lutati niti eksperimentirati. Također, s projektom pod rukom mogli smo tražiti konkretnu pomoć bilo u građevinskom materijalu, bilo u strojevima.

U izvedbi projekta od nivelacijskih visina (kota) nismo odustajali. Odustali smo od nekih staza i prilaza prema crkvi i župnoj kući. Cijeli projekt crkvenoga dvorišta nalazi se u arhivima Župnoga ureda.

Granate po crkvenom dvorištu

Tijekom 1993. i 1994. godine svi radovi u crkvenom dvorištu izvođeni su u velikoj napetosti rata na mostarskoj bojišnici. Unatoč granatama radove nismo prekidali.

Datumi kada su padale granate po Kruševu 1993.:

• 31. 1. četiri na Vardi kod kuće Joze Glamuzine
• 1. 3. jedna između Miljkovića i kuće Karla Pehara, jedna na novom putu prema Vardi
• 11. 3. oko Borisova i ispod donjeg sela na Krivodolu
• 13. 3. pet granata na širi prostor Kruševa
• 14. 4. u 19,15 na kraj Miljkovića
• 16. 7. kod kuće Joze Glamuzine dvije granate
• 17. 7. jedna granata kod Kamenjka
• 18. 7. prije Ilindana pet granata na Kruševo, Misa na Ilindan bila u crkvi
• 29. 8. oko Kordića kuća u Podgorju
• 29. 8. četiri vojnika na Orlovcu od granata ranjena.

Tijekom 1994. granate su rjeđe padale ali su bile stalna opasnost i strah. Zabilježili smo sljedeće datume kad su granate padale po Kruševu tijekom 1994.:

– 14. 1. jedna na asfaltnoj Bazi prema Krivodolu
– 19. 6. jedna ispod Kordića kuća u Podgorju jedna ispod groblja na Krivodolu, prema rudniku
– 18. 8. nekoliko granata je palo po brdu između Krivodola i Dobrog Sela.
Tijekom 1995. granate nisu prestale biti opasnost za Kruševljane, tako ni za radove u crkvenom dvorištu. Pale su 25. svibnja dvije, jedna prema Podgorju, druga prema Krivodolu i 5. lipnja tri, jedna prema Orlovcu, dvije prema Zukanovini.

Ulazi u crkveno dvorište

Do 1989. godine ulaz u crkveno dvorište nalazio se ispred crkve od čatrnje prema asfaltu. Izgledno taj ulaz nije bio drugačiji od drugih ulaza u običnu ogradu. Osim takva izgleda bio je vrlo strm i nepraktičan.

Na više mjesta na ogradnom zidu crkvenoga dvorišta bilo je pješačkih ulaza preko razrušenih suhozidina. Iz smjera svih zaselaka bili su ulazi, stube, u crkveno dvorište. Ulazi su nazivani prema selima: sretnički, čulanski, podgorski. U projektu crkvenoga dvorišta odlučili smo zadržati ustaljene ulaze. Podgorski ulaz i ulaz za Begića zaseok iz Čula nalazi se na putu iz dvorišta prema Sajmištu. Čulanski ulaz iz smjera Vinina, tj. sjeverno od crkve i župne kuće, po sredini crkvenoga dvorišta vodio je do crkve i župne kuće. Ovaj ulaz koristili su Selištani za prilaz njivama ispod crkvenoga dvorišta. Treći pješački ulaz nalazi se 10-ak metara istočnije od starog glavnog ulaza u crkveno dvorište. Četvrti pješački ulaz je onaj iza svetišta crkve, nazvan sretnički ulaz. Ovaj ulaz u projektu je bio planiran kao gospodarski i pješački ulaz. Od gospodarskoga ulaza se odustalo zbog opasnosti da bi vode koje dolaze niza selišku ulicu ulazile u crkveno dvorište.

U projektu smo bili planirali osim pješačkih ulaza i tri gospodarska. Već je rečeno da se od onoga iza svetišta odustalo. Urađena su dva gospodarska ulaza, jedan na glavnoj ulaznoj kapiji i drugi iznad župnoga vrta.

Pješački ulaz na dvokrakom stubištu

S asfaltne ceste koja vodi izvan crkvenoga dvorišta prema groblju Sajmište spušta se pješački ulaz u dvorište preko stubišta razvedena u dva lepezasta kraka. Jedan krak vodi prema crkvi, drugi prema ulazu u župnu kuću. Stubište je rađeno u kombinaciji betona i kamena. Nije do kraja završeno. Potrebno je stubište još obložiti kamenim pločama.

U stubište su u radovima ugrađivane cijevi u koje su uvučeni kablovi za rasvjetu dvorišta. Rasvjeta stubišta urađena je u sastavu dvorišne rasvjete rađene tijekom 1997. i 2006.

Betonski radovi na stubištu započeli su 15. 3. 1994. Rađeni su u sastavu cjelokupnoga obziđivanja crkvenoga dvorišta od svetišta crkve do glavnoga ulaza u crkveno dvorište. Na izradi stubišta radili su: Marko Lončar, Zdravko Smiljanić Mita, Jozo Smiljanić Lukin i Božo Zovko.

Na dnu središta lepeze stubišta koje vode prema crkvi nalazio se stari orah. Zvan je sretnički. Taj orah je bio simbol crkvenoga dvorišta. U radovima oko stubišta pokušali smo ga spasiti. Sve smo oko njega radili ručno. Tijekom radova oko oraha došli smo do njegovih trulih žila. Tada smo uvidjeli da mu je vrijeme odbrojeno pa smo ga odlučili srušiti. U jednom zamahu 1. 4. 1994. rovokopač je prevrnuo taj stari simbol crkvenoga dvorišta.

Ulaz u crkveno dvorište iz Čula

Ulaz iz Čula, odnosno ulaz iz Vinina, izvodili smo s radovima na ogradnom zidu crkvenoga dvorišta od stećaka prema župnom vrtu. Radovi su započeli u radnim akcijama 28. 8. 1992. Izvođeni su u više navrta sve do konačnoga završavanja 1995.

Sretnički ulaz

Radovi na sretničkom ulazu (ulaz u crkveno dvorište iza svetišta crkve) nisu nam išli od ruke. Trajali su više godina, u više radnih navrta. U projektu crkvenoga dvorišta, sretnički ulaz (arhiv 107/1996., br. 200/1995. od 17. 10. 1996. nacrt ulaza) nije najbolje urađen. Ulaz je bio projektiran kao gospodarski, ali na njemu nije bilo riješeno pitanje bujice voda koje znaju nadoći kroz selišku ulicu do dvorišta. Da bi spriječili ulazak vode u dvorište, morali smo ulaz nasipom podizati, time smo povećavali strminu spusta u dvorište. Povećavanje strmine onemogućavalo je prilaz vozilima i strojevima u dvorište a time smo gubili mogućnost gospodarskoga ulaza. U tri građevinska navrata smo se navraćali na sretnički ulaz. Morali smo konačno odustati od gospodarskoga ulaza i napraviti samo pješački. Na ovom ulazu izvodili smo prve građevinske konstruktivne zahvate od 16. ožujka do 1. srpnja 1993.

U istom vremenskom razmaku izvodili smo radove na trokrakom stubištu i na podzidama sjeverno od crkve.

U drugom navraćanju na sretnički ulaz od 12. svibnja do 27. lipnja 1995. radili smo betonske konstruktivne dijelove ulaza, spajanje s asfaltom, oblaganje kamenom i zidanje kamenih stupova za kapije.

U sastavu radova sa sretničkim ulazom od 12. svibnja do 27. lipnja 1995. izvodili smo radove na dvokrakom stubištu prema stećcima i prostoru lijevo i desno od stuba. Konačne finalne radove na stubištu ostavili smo za kasniji. Također, planiranu željeznu kapiju nismo postavili ovaj put. To je dio posla koji treba uraditi u budućnosti. Ovaj put smo do ulaza postavili kablove za struju i rasvjetu ulaza.

Treće navraćanje na radove na sretničkom ulazu učinili smo 15. travnja do 11. svibnja 1996. U sklopu ovoga zahvata uređivali smo kanal za vodu s južne strane crkve i spajali ga s kanalom na sjevernoj strani crkve, te smo uređivali južni prolaz oko crkve, tj. oko zvonika. U ovom zahvatu oblagali smo kamenom stubište i zidove na ulazu. Radove su izvodili: Zdravko Vidačak, Vjeko Vidačak, Nikola Vidačak, Stjepan Vidačak. Obložene dijelove zidova kamenom fugirao je Ivan Rozić.

U planirane zelene površine oko borića s južne strane crkve nasipali smo s tri kamiona zemlje 12. 2. 1997. Zemlju je dotjerao Stipe Rozić, kipovao ju je na asfalt s vanjske strane zida. Radnici s kuće su je ubacivali lopatama 12. i 13. veljače 1997.

Novi glavni ulaz u crkveno dvorište

Novi glavni ulaz u crkveno dvorište je već više puta spominjan u više naslova. Na njemu se radilo više godina. U razdoblju od 15. 3. 1994. do 15. 12. 1994. betonirali smo podzide s jedne i druge strane ulaza te od ulaza prema crkvi unutar crkvenoga dvorišta. (U istom razdoblju izvodili smo radove na zidu od svetišta crkve do glavnog ulaza u crkveno dvorište i započeli pravac prema Vininama.) Podzide (dvije) su rađene betonom u dubinu do 2 m u širinu do 40 cm. Obje podzide su imale svrhu da se postigne nivo puta izjednačen s onim nasutim dijelom ispred crkvene kapije. Betoniranje podzida je predvodio Marko Lončar tijekom radova 1994. U zidove su ubetonirane s jedne i druge strane cijevi profila 50, da bi se u njih mogao uvući telefonski kabel koji treba doći od pošte prema crkvi, te kablovi za rasvjetu dvorišta i samoga ulaza. S desne strane od ulaza prema crkvi postavljeni su telefonski kablovi, s lijeve kablovi za rasvjetu. Po završetku betonskih podzida, koje su s vrha obložene kamenim pločama, izvodili smo nasipanje glavnog ulaza u crkveno dvorište. U dijelovima kojima će biti put širine 5,50 m nasipali smo tvrdi materijal, presut blatskom pržinom, šljunkom s Bišća polja i mljevenim kamenom iz Dobroga Sela. Uz podzide pravili smo škarpe od blatske pržine koje treba zatraviti.

Sve staze po crkvenom dvorištu, kao i glavni ulazni put od kapije prema crkvi, put iza kuće do stećaka, prostor ispred glavnoga ulaza zaravnavao je grederom Berto Miljko i Ivo Bevanda Gale 11. 5. 1994.

Glavni ulaz u crkveno dvorište je projektom zamišljen u dva dijela, jedan za automobile, drugi pješački. Ulaz je prema projektu natkriven svečanijim natkrovom. Glavni ulaz po projektu nije završen, nego onoliko koliko ga je trebalo uraditi zbog asfaltiranja puta i ulaza. Poslije asfaltiranja sazidali smo dio stupova ulaza. Sve druge radove na ulazu ostavili smo za kasnije.

U travnju 1995. javljeno nam je da bi mogli doći strojevi za asfaltiranje u Kruševo. Zbog najave strojeva za asfaltiranje prekinuli smo poslove na dijelovima obziđivanja zida kod stećaka i prešli 18. 4. 1995. na glavni ulaz. Uređivali smo dijelove ulaza koji su vezani uz asfalt. Na ulaznoj kapiji radili smo do 25. 4. 1995. Po završetku pripremnih dijelova na ulaznoj kapiji ponovo smo se vratili na obziđivanje zida kod stećaka. Radove je predvodio Marko Lončar i Stipe Vidačak. Na uređeni kanal na ulazu stavili smo željezne lajsne “L” profila i u njih postavili pocinčane rešetke kupljene u Vupromu u Blatnici.

Zadnje nasipanje i niveliranje velike rupe ispred sadašnjega glavnog ulaza u crkveno dvorište imali smo kao pripremu podloge za asfaltiranje puta od Doma do crkve i crkvenih staza unutar crkvenoga dvorišta. Nasipanje podloge za asfaltiranje organizirali smo 20., 21., 23. travnja 1995. Glavni ulaz je asfaltiran u akciji asfaltiranja 27. 10. 1995.

Radove na glavnom ulazu u crkveno dvorište izvodili smo i 1996. Započeli smo ih 3. 6. 1996. i izvodili do 4. 7. 1996. Ovaj put radili smo na zidanju stupova i na ukrašavanju ulaza kamenom. Prvi stup bio je završen 28. 6. 1996.

Stupove smo zidali vrđanskim kamenom. Kamen smo vozili na pilanje k Marku Roziću u Čitluk. Pilan je u obliku kockica i tako slagan u stupove. U stupovima smo planirali arkade, s idejom da se u njih smjeste kipovi nekih svetaca. U radovima kamenom na ulazu uređivali smo i predviđeni pješački ulaz u crkveno dvorište. Ulaz smo obložili kamenom. Radovi su išli vrlo sporo, ali i kvalitetno. U stupove smo postavili cijevi za uvlačenje kablova za struju.

Po završetku zamišljenih radova na glavnom ulazu prešli smo na završavanje zida od glavnog ulaza u crkveno dvorište prema Vininama.

Željezne ograde

Odmah nakon uređenja konstruktivnih radova na ulazima morali smo na nekima staviti željezne ograde ili kapije. Stanko Puce je radio na kapiji prema Sajmištu i ogradi na dvokrakim stubama u crkveno dvorište tri radna dana počevši od 20. 6. 1994.

Obziđivanje crkvenoga dvorišta

Obziđivanje crkvenoga dvorišta bio je višegodišnji rad, od 1990. do 1995. Poslije 1995. ostalo nam je još obzidati dio dvorišta kamenom oko stećaka. Oko stećaka je urađen betonski dio zida, kameni je ostao.

Zid od svetišta crkve do dna dvorišta prema Sajmištu

Postojeći zid na dijelu od svetišta crkve prema groblju Sajmište bio je razrušena suhozidna. Zid je bio krivudav, išao je kako zanosi sadašnji asfalt prema Sajmištu. Betonirani dio pokraj asfalta je uređivan u sklopu radova s novim zidom.

Zid smo ispravili na štetu crkvenoga dvorišta, time smo put prema groblju proširili. S unutarnje strane zida sve do svetišta crkve bila je nepristupačna šuma i šikara. Šumu i šikaru smo raščišćavali u prvoj radnoj akciji od 18. siječnja do 25. veljače 1990.

Navedenu dionicu dvorišnoga zida, time i početak obziđivanja i ograđivanja crkvenoga dvorišta, započeli smo 15. 3. 1990.

Radove smo započeli u akcijama, kopanjem temelja zida. Dio temelja smo kopali rovokopačom (Nikola Kordić iz Podgorja), dio ručno. Veći dio navedenoga dijela dvorišta smo radili ručno zbog starih grobova koji se tuda nalaze. Kako je u tom dijelu dvorišta bila velika vododerina, nekoliko grobova je bilo otvoreno. Kosti iz otvorenih grobova smo sakupili i stavili ispod otvorenog stećka.

Odmah nakon kopanja temelja za zid nastavili smo izlijevanje betonskih temelja, također u akcijama. Temelje zida smo izlijevali od 29. travnja do 6. svibnja 1990. Izlijevanje betonskih temelja uz radne akcije predvodio je Pero Bevanda iz Podgorja.

Odaziv u akcije na radovima oko zida bio je sljedeći po selima: Čula dvije osobe, Krivodol 5, Selišta 9, Podgorje 16, sveukupno 32 osobe. U akciji su sudjelovali većinom muškarci.

Na izlivene temelje zida zidali smo kamen u stilu hercegovačke bunje. Kamen smo unutar zida povezivali betonom. U vanjskom izgledu zida samo se kamen vidi. Kamen smo dovozili sa sretničkog groblja. Tražili smo ne minirani kamen. Radovi kamenom na zidu izvođeni su od 20. lipnja do 22. 7. 1990. Izvedeni su u 30 radnih dana, 76 dnevnica. Na zidu je radilo dnevno od dva do četiri radnika. Glavninu posla uradili su Drago Ereš, Slavko Brkić i Mate Brkić.

Kameno zidanje zida nismo završili tijekom 1990. Nastavili smo ga zidati 18. 6. 1991. U dvanaest dnevnica, četiri radna dana zid smo završili. Radili su Drago Ereš, Slavko Brkić i Vlado Puce. Navedena dionica ogradnog crkvenog zida koštala je 7560 DM.

Radovi na bankinama između zida i asfalta rađeni su u akcijama (u ožujku) 1991. Bankine su betonirane. Izvođenje slivnog rigola od svetišta crkve prema Sajmištu, predvodili su Mile Džeba, Blago Džeba i Marko Čule Ivanov. Radovi na bankinama nisu bili završeni tijekom 1991. do kraja. Ostalo je urediti dio ispred ulaza u crkveno dvorište kod podgorske kapije, odnosno ulaz u crkveno dvorište od groblja Sajmište i ulaz u njivu Gojka Mandića. Na navedenim bankinama i ulazima radove smo izvodili od 13. do 22. ožujka 1995. Predvoditelj radova je bio Marko Lončar.

Tijekom 1994. na podgorski ulaz u crkveno dvorište, postavljena je željezna kapija. Kapiju je izradio i postavio Stanko Puce. Na Gojkovoj njivi postavljena je također željezna kapija. U radovima oko zida bili smo uništili ulaz u Gojkovu njivu, naknadno smo popravili bankine ispred ulaza, betonirali i postavili kapiju. Zid od svetišta crkve prema groblju Sajmište dug je 104 m.

Zid od svetišta crkve do glavnoga ulaza u crkveno dvorište

Pripremni radovi:

kopanje temelja, čišćenje pristupa, zavaljivanje nekoliko rupa. Sve pripremne radove izvodili smo rovokopačom, 2., 5. i 6. travnja 1994. te ručnom doradom. Rovokopač je bio iz 82. pukovnije HVO-a. Na rovokopaču je radio Milenko Rašić iz Klobuka. Ručne radove izvodili smo plaćenim dnevnicama.

Radove s plaćenim dnevnicama na navedenoj dionici obziđivanja crkvenoga dvorišta započeli su 15. 3. 1994. i trajali su do 15. 12. 1994.

Betonski radovi i radovi kamenom na obziđivanju zida trajali su do 25. 10. 1994.

U navedenom razdoblju radili smo na ogradnom zidu od svetišta crkve prema stubišnom dvokrakom ulazu u crkveno dvorište te od dvokrakog stubišta do novog glavnog i s 3 m pravca započeli smo radove na zidu prema Vininama odnosno prema župskom vrtu. S radovima smo, prešavši na drugu stranu kapije prema Vininama, stali i prešli smo uređivati bankine, međuprostor između zida i asfalta na istoj dionici od svetišta crkve do glavnog ulaza u dvorište. Radove smo izvodili sve do 15. 12. 1994. Dio radova na bankinama smo nastavili u 1995.

Dijelove zida smo izvodili betonom, dijelove kamenom. Sve dijelove koji su planirani da se zaspu nasipima izvođeni su betonom. Vidljive dijelove zidova, zidali smo kamenom. Zidovi su izrađivani u deblji do 40 cm. Kamen smo zidali u stilu hercegovačke bunje. Betonske dijelove zida izvodili su Marko Lončar, Zdravko Smiljanić Mita, Jozo Smiljanić Lukin i Božo Zovko.

Za oblaganje betonskih zidova kamenom potrošili smo 100 m2 kamenih ploča s Vrdi, 50 m2 kamenih ploča sa Slipčića, 56 m2 kamenih ploča iz Turčinovića kod Širokog Brijega.

Mljeveni kamen za betoniranje dovozili smo s Dobrog Sela, šljunak iz Jasenice i Čapljine.

Žutu pržinu dovozili smo s Bune i Mostarskog blata, sitni pijesak iz Opuzena.

U svim radovima po crkvenom dvorištu bilo je vrlo teških trenutaka i slika kako za narod tako za sve goste, pa i za župno osoblje ponajviše. Opisat ću samo Cvjetnicu, 27. 3. 1994. Vrlo neugodna slika. Dvorište ispred crkve bilo je razrovano. U dvorištu ispred crkve u isto vrijeme nalazili su se: bageri, rovokopači i greder. Dvorište ispred ulaza u crkvu posuli smo pijeskom, postavili nekoliko dasaka da se može prići crkvi. No, na žalost, okrenule su velike kiše, stvorila se velika kaljuža u dvorištu ispred crkve. Ružna i neugodna slika za uskrsne dane u Kruševu. Ipak, narod je bio strpljiv, više nego smo očekivali. Narod nije žučno reagirao na zatečeno stanje ispred crkve. Časna sestra je namela na Veliki ponedjeljak pune dvije kante zemlje u crkvi. No to je tako. Radilo se s nakanom da se napravi bolje i ljepše, a kiše koje su okrenule učinile su svoje, ne pitajući nikoga.

Radovi kamenom na zidu od svetišta crkve do glavnoga ulaza u crkveno dvorište

Dugo smo razmišljali kako i tko će izvoditi planirane radove kamenom u crkvenom dvorištu. Na zidu od svetišta prema groblju Sajmište radove je predvodio Drago Ereš. Zid od svetišta do glavne ulazne kapije trebalo je kvalitetnije zidati. Tražili smo majstore koji se više razume u radove kamenom. Nalazili smo poneke ali su bili skupi.

Savjetovali smo se na više mjesta s različitim osobama kako bi zid što bolje izveli. Gospodin ing. Vlado Galić iz Posušja 26. 2. 1994. došao je u Kruševo da bi nam neke pojedinosti glede rada kamenom objasnio. Konačno nakon razgovora s Galićem, odlučili smo da kamenom rade domaći ljudi. U radu kamenom poneki od župljana su imali malog ili nikakva iskustva. Zato su nam savjeti ljudi od struke bili dobro došli. Nismo mogli pozvati ljude koji su pravi majstori u radu kamenom, zbog visokih dnevnica koje su nam nametali. Planirali smo kamenom obziđivati veći dio ogradnog zida te kamenim pločama popločati veće površine u dvorištu. Sve nas je to navodilo na razmišljanje da ne ćemo moći financijski izdržati ako nađemo majstore koji su vrhunski u radu kamenom i koji će nam nametnuti financijske troškove. Stoga smo razmišljali da se i naši domaći ljudi na nekoliko metara zida mogu poučiti, pa ako bude loše, zid ćemo srušiti i ponovo raditi, tako će se naši domaći ljudi poučiti a mi ćemo moći lakše financijske troškove podnositi. Tako smo i učinili. Sami radili, sami se učili, sami zidali i sami rušili. Ipak smo uspjeli obzidati veliki dio crkvenoga dvorišta u stilu “hercegovačke bunje”. Ostao nam je još manji dio obzidati oko stećaka.

Radove na obziđivanju crkvenoga dvorišta kamenom izvodili su: Anđelko Kordić, Drago Ereš, Stipe Vidačak i Nikola Vidačak.

Kamen za zidanje dovozili smo sa Sretnica, Varde, ploče iz Turčinovića, Vrdi i sa Slipčića. Ploče iz Turčinovića dotjerao je 10. 5. 1994. Jozo Božić Pilipušić i Stipe Puce traktorom. Ploče sa Slipčića dovozili smo kamionima ne očišćene od zemlje i kamena. Čišćenje smo izvodili u crkvenom dvorištu. Kamene ploče s Vrdi dovozio su Ivo Bevanda, Stipe Rozić i Andrija Vidačak. Dio ploča s Vrdi smo vozili kod Marka Rozića Juričina na pilanje. Ploče je odvozio i dovozio (u lipnju 1994.) Jozo Božić Pilipušić traktorom. Pilanje kamena platili smo 1600 DM.

Zidove sa strana smo oblagali vrđanskim i slipčićkim kamenom. Turčinovićke ploče smo koristili za prekrivanje zidova.

Početak pripremnih radova 1994. godine imali smo 15. siječnja. Započeli smo (br. 142/1994. od 5. 2. 1994) s čišćenjem, klesanjem i obrađivanjem kamena od 15. siječnja do 31. 1. 1994. Kamen sa zemljom smo dovozili iz Varde, te smo ga trebali očistiti od zemlje i oklesati. Dovezeni kamen iz Varde s jalovinom istovarali smo na sadašnjoj dionici puta oko kuće sa sjeverne strane, pokraj voćnjaka. Kamen smo izdvajali i oklesavali, izvozili vani izvan crkvenoga dvorišta i slagali na parkiralištu, ispod Anđine ograde. Jalovina je ostajala kao nasip za put. U akciji čišćenja kamena radili su: Pero Begić, Andrija Smiljanić, Zdravko Vidačak, Lovre Kordić, Anđelko Kordić, Mate Brkić, Jozo Božić Pilipušić (traktorom), Ilija Mandić (traktorom), Ante Čule (traktorom) i Drago Božić. Na čišćenje kamena smo potrošili 10 radnih dana.

Zidanje kamenom započeli smo 27. 4. 1994. i zidali do 25. 10. 1994. Navedenoga datuma završili smo obziđivanje zidova kamenom od svetišta crkve do glavne ulazne kapije. Završili smo u tom razdoblju i obziđivanje kamenom dijela dvokrakih stubišta koje vode s asfalta u crkveno dvorište. Na dvokrakim stubištima ostalo je obložiti gazišta stubišta kamenom.

Uređivanje prostora oko zida od svetišta crkve do glavnoga ulaza

Nakon završenog zida od svetišta crkve do glavne ulazne kapije u crkveno dvorište i dalje prema Vininama, nastavili smo raditi na vanjskom dijelu zida između asfalta i zida. Rađen je dio vanjske strane zida u dužini od svetišta crkve do dvokrakih, silaznih stuba s asfalta u crkveno dvorište. Međuprostor između zida i asfalta uređivali smo od glavne ulazne kapije pa prema svetištu crkve. Odnosno do već urađenoga dijela međuprostora zida od svetišta prema Sajmištu.

Navedeni prostor između zida i asfalta smo betonirali. Između betonskog dijela i zida ugrađivali smo kanal za odvod površinskih voda. Kanal smo s nagibom okrenuli prema već urađenom rigolu od svetišta prema Sajmištu. Dio površinskih voda s asfalta od dvokrakih stuba smo vodili rigolom prema urađenom rigolu koji ide prema Sajmištu, a dio prema glavnom ulazu u crkveno dvorište.

Radove na kanalu i betoniranju prostora između asfalta i ogradnoga novog zida izvodili smo od 28. listopada do 15. 12. 1994. U izvođenju navedenoga posla imali smo 182 radne dnevnice. Na kanalu i betoniranju između asfalta i zida radili su: Zdravko Vidačak, Ivica Ćorić, Pero Begić, Andrija Smiljanić, Zdravko Puce, Marko Lončar, Stanko Smiljanić, Stipe Vidačak i Nikola Vidačak.

Uređivanje prostora između ogradnog zida ispred dvokrakih stuba prema glavnoj ulaznoj kapiji nastavili smo od 13. do 21. ožujka 1995. Radove na bankinama ispred ogradnoga zida od dvokrakih stuba prekinuli smo s radom 21. 3. 1995. i prešli na prioritetnije poslove, da bi se ponovo vratili na bankine 18. 4. 1995. i završili sve radove oko zida s vanjske i unutarnje strane. U dijelu bankina od dvokrakih stuba, pa ispred glavnog ulaza u dvorište i sve prema Vininama napravili smo kanal za odvod voda koje dolaze s asfalta i usmjerili ih prema Vininama. U radovima nismo do kraja završili kanal, potrebno je još betonirati dno.

Radove oko bankina predvodio je Stipe Vidačak.

Zid od glavne ulazne kapije prema Vininama

Radove na zidu započeli smo u radnim akcijama od 23. kolovoza do 4. listopada 1992.

Zbog ratnih događanja u Kruševu radovi na obziđivanju crkvenog dvorišta, započeti 15. 3. 1990. bili su prekinuti u drugoj polovici 1991. i nastavljeni su u kolovozu 1992.

U navedenom razdoblju, u radnim akcijama, radili smo na sklanjanju postojećih suhozidina i kopanju temelja za nove zidove u stilu hercegovačke bunje s betonskim izlivenim temeljima.

Radove u radnim akcijama u navedenom razdoblju smo završili i čekali priliku da bi nastavili obziđivanje dvorišta na rečenoj dionici prema mogućoj dinamici radova s plaćenim dnevnicama. Zid od stećaka prema župnom vrtu i dalje uz vrt prema glavnoj ulaznoj kapiji te zid od stećaka do podgorske kapije započeli smo zidati 22. 3. 1995.

Navedenu dionicu zida smo povremeno zidali na jednoj povremeno na drugoj lokaciji. Razlog čestog premještanja u radovima na ovoj dionici zida bio je u težem terenu i prethodnom većem nasipanju terena prije zidanja zida. Da bi zid zidali, morali smo imati više pripremnih radnji: nasipanje, niveliranje, kopanje većih temelja rovokopačom.

Obziđivanje ogradnog zida od stećaka do podgorske kapije radili smo od 22. ožujka do 12. svibnja s time da se jedan dio dnevnica potrošio na radove na kanalu ispred zida na glavnom ulazu (od 18. do 24. travnja) i to kao priprema za asfaltiranje.

Stil radova na ovoj dionici obziđivanja crkvenoga dvorišta ostao je isti kao i u drugim dijelovima crkvenoga ogradnog zida: betonom smo radili onaj dio zida koji će se zasuti zemljom, dijelove zida koji će se isticati iznad zemlje, dakle vidljive dijelove izvodili smo u stilu hercegovačke bunje.

Betonski dijelove zida od čulanske kapije, po dnu dvorišta, oko stećaka, do podgorske kapije završili smo 12. 5. 1995. Slijedilo je odmah zidanje zida kamenom.
Radove kod čulanske kapije prekinuli smo 12. svibnja do 27. lipnja 1995. i prešli uređivati sretnički ulaz i stubište iza svetišta crkve prema stećcima. Po završetku konstruktivnih radova na sretničkom ulazu i stubištima iza svetišta crkve prema stećcima, ponovo smo se vratili uređivati ogradni zid od čulanske kapije prema župnom vrtu, odnosno prema glavnom ulazu u crkveno dvorište iz smjera Vinina. No nismo mogli nastaviti radove 27. 6. 1995., nego smo ih prekinuli zbog velikih vrućina i nastavili raditi na zidovima 5. 9. 1995.

Pripremne radove na ogradnom zidu od čulanskoga ulaza započeli smo 19. 5. 1995. Radove je započeo Franjo Damjanović s traktorskim bagerom i kopao je temelje za zid, rupe za otpadne vode, smeće, komposište i temelje za zid oko župnoga vrta.

Započete betonske radove 5. 9. 1995. od čulanskoga ulaza do župnoga vrta izvodili smo do 18. 10. 1995.

U sastavu rečenog smjera zida i u rečenom razdoblju radili smo na rupama za smeće, otpadne vode i komposište. Pripremne radove rovokopačom je izvodio Franjo Damjanović i Božo Sušac.

Božo Sušac je radio rovokopačom Vodovoda Mostar (donacija) 22. 10. 1995. na doradi rupa za smeće, za komposište, otpadne vode i kopanju temelja za zid oko župnoga vrta.

Po završetku betonskih dijelova zida od čulanske kapije do župnoga vrta zamolio sam Anđelka Kordića, Tadiju Bevandu i Marija Kordića Andrijina da završe dio zida kamenom obložena po dnu župnoga vrta. Njih trojica su zid kamenom obzidali od 18. do 21. 10. 1995.

Od 18. listopada do 13. studenoga 1995. betonirali smo betonske dijelove zida iz smjera prema Vininama do glavnog ulaza u crkveno dvorište i oko župnoga vrta. Ovim radom opkolili smo cijelo dvorište betonskim dijelom zida. Ostalo nam je za sljedeću godinu obziđivanje zida kamenom u dijelovima oko stećaka, od čulanske kapije do rupa za smeće, od Vinina do glavnoga ulaza u crkveno dvorište.

Obziđivanje zida kamenom od čulanske kapije do rupa za smeće, komposište i površinske vode izvodili smo od 11. svibnja do 3. lipnja 1996. Zidanjem kamenom izvodili su Stipe Vidačak, Nikola Vidačak, Vjeko Vidačak, Zdravko Vidačak i Srećko Vidačak.

Obziđivanje crkvenoga dvorišta kamenom od Vinina prema glavnoj ulaznoj kapiji započeli smo 9. 7. 1996. i radili do 19. 8. 1996.

Kamen za obziđivanje zida od glavnog ulaza prema Vininama dovozili smo sa Sretnica od Drage Zovke 3. 8. 1996. Kamen smo tovarili ručno na traktore Joze Božića Pilipušića i Marka Rozića Čulušića. Jozo i Marko su dotjerali po četiri traktora kamena.

Nakon 6 godina rada (od 15. 3. 1990. do 19. 8. 1996.) na obziđivanju crkvenoga dvorišta s radovima smo se približili završetku. Crkveno dvorište je obzidano betonskim i kamenim zidovima. Ostalo je još obložiti betonski zid oko stećaka kamenim pločama. Radove na obziđivanju crkvenoga dvorišta završili smo 19. 8. 1996. osim dionice oko stećaka.

Radovi unutar crkvenoga dvorišta

Ne može se crkveno dvorište uraditi u jednom zahvatu, pa i onda kada se u grubo završi uvijek se ima po nešto u njemu dotjerivati i uređivati. Problem je što je naše župno dvorište u početcima zahtijevalo više grubih, konstruktivnih zahvata. Može se reći da su oni grubi zahvati privedeni kraju, iako još uvijek ima tu i tamo dijelova na kojima bi se trebalo raditi i strojevima i ručnim radom. U općem konstruktivnom zahvatu u crkvenom dvorištu radove smo izvodili prema projektu iako smo morali glede staza po dvorištu odustajati od projekta i staze prilagoditi terenu. Od nivelacijskih jedinica nismo odustajali. Dorade i završavanje pojedinih dionica unutar dvorišta ostaju za budućnost. Moguće ih je rješavati dio po dio. Sada, nakon šesnaest godina rada u dvorištu i oko njega, moguće je raditi samo na pojedinim ukrasima, detaljnim zahvatima koji bi davali ljepši izgled i ljepotu dvorišta.

Drobljenje kamena

U crkvenom dvorištu do 1989. bilo je više većih i manjih kamenih grudina i više suhozidina. Velika grudina nalazila se ispod čatrnje do dna crkvenoga dvorišta. Nalazila se na dijelu ograđenoga župnog vrta. Tu je bio kamen koji je izvađen pri kopanju župne čatrnje, podruma i u krčenju župnoga vrta. Druga veća grudina nalazila se kod drugog župnog vrta na putu prema Vininama. Manje grudine nalazile su se na više mjesta po crkvenom dvorištu. Suhozidine su se nalazile kao ogradni zidovi crkvenoga dvorišta i župnih vrtova. Bila su dva župna vrta, jedan ispod župne čatrnje drugi na kutu dvorišta uz put prema Vininama.

Prvi zahvat u crkvenom dvorištu bila je akcija čišćenja šikare i šume, a drugi zahvat bila je akcija u drobljenju kamena po crkvenom dvorištu. Kako bismo bilo što mogli planirati oko uređenja dvorišta, morali smo se riješiti kamenih grudina. Gledali smo grudine kamena i pitali se što učiniti: kamena puno, novaca malo. Novac smo morali čuvati za radove na crkvi. Što učiniti? Sklanjanje grudina ručnim izvoženjem bilo je vrlo teško. Do ulta je bilo veoma teško doći zbog nemogućnosti plaćanja. Odlučili smo se na teži ali svrsihodniji način rješavanja kamenih grudina. Zamislili smo naručiti drobilicu kamena, te u radnim akcijama kamen ubacivati u drobilicu, zdrobiti ga u mljeveni kamen. Akcija je bila vrlo teška. Zdrobili smo oko 250 m3 kamena ili 25 kamion.

Akciju drobljenja kamena započeli smo 26. 2. 1990., a trajala je četiri dana. Akciju smo dogovorili s tek izabranim župnim vijećnicima, a najavili je u župnim oglasima 12. veljače. Zbog nevremena i jake zime odgodili smo je do 26. veljače. Drobilica je pripadala Donki Borasu iz Borajne, župa Grljevići. Satnica drobilice bila je 35 DM. Isplatili smo je 1120 DM. U akciji su sudjelovali skoro svi snažniji muškarci iz župe, njih 119. Odaziv po selima: Krivodol 22 osobe, Čula 26, Selišta 22, Sretnice 22, Podgorje 27.

Za jedno funkcionalno opskrbljivanje drobilice bilo je potrebno 20 ljudi: četvorica za ubacivanje kamena u grotlo drobilice, četvorica za usitnjavanje kamena tokmacima i čekićima. Kamen je trebao biti usitnjen do najvećih dimenzija 18 x 18 cm. Osmorica su trebala biti za izbacivanje kamena do grotla drobilice, dvojica na traktoru i odvozu zdrobljena kamena. Zdrobljeni kamen koristili smo za betonsko obziđivanje crkvenoga dvorišta.

Župna čatrnja i hidrofor

Probleme oko župne čatrnje i hidrofora zatekli smo pri dolasku u župu 1989. godine. Čatrnja nije mogla držati vodu, puštala je, a nismo znali gdje pušta. Kako bismo dobro utvrdili čatrnju, tri puta smo radili na njoj. Prvi put od 7. do 10. srpnja 1990. U ovom zahvatu zidove čatrnje nabacili smo cementnim mlijekom. Radove na krpanju u prva dva navrata izvodili su Vinko Marijanović Jurin, Slavko Marijanović Karaja, a pomagao im je i Miroslav Milorad. Drugi put smo pokušali tijekom 1991. godine. U prva dva pokušaja nismo uspjeli riješiti pitanje pukotina u čatrnji.

U trećem pokušaju (u svim zahvatima prije početka radova morali smo rješavati problem opskrbe vodom u župnoj kući, a to smo rješavali plastičnim cisternama) od 7. 10. 1994., odlučili smo obiti sav malter na zidovima čatrnje. Radove je izvodio Anđelko Kordić. Pri obijanju maltera primijetili smo da je bio problem upravo s prvim slojem maltera koji se odvojio od kamena. Zidovi su od odvojena maltera jednostavno bronzili pri udaru. Obijanje maltera izvodili smo u tri radna dana. Poslije čišćenja nabacili smo čatrnju novim malterom, očistili smo dno čatrnje i izlili novo armiranobetonsko dno. Nakon ovoga zahvata čatrnja više nije puštala vodu. Osim na slavinu.

Osim navedenoga problema s čatrnjom, vanjski nivo čatrnje se nije uklapao s nivoom crkvenoga dvorišta. Stoga smo morali i na vanjskom dijelu čatrnje imati građevinske zahvate kako bi čatrnju nivelirali prema planiranoj visini dvorišta. Nivo čatrnje je bio 40 cm niži od prve stube ulaza u crkvu. Gazište prve stube prema projektu crkvenoga dvorišta jest orijentir visina oko crkve. Niveliranje čatrnje s dvorištem ispred crkve smo izveli tako da smo na cijelu čatrnju izlili armiranobetonsku deku i po njoj smo nasuli blatsku pržinu i pržinom iznivelirali dvorište na čatrnji, oko čatrnje i ispred crkve u istu visinu. Završavanje prostora na čatrnji i oko čatrnje izveli smo popločavanjem kamenim pločama s Vrdi i sa Slipčića tijekom 2000. godine.

Kruna čatrnje

Doradu na čatrnji smo izvodili i na otvoru (kruni) čatrnje. Otvor, kruna na čatrnji je rađena u od 11. do 25. lipnja 1994., br. 105/1996., arhiv 195/1995., od 17. 10. 1995. Na kruni su radili Drago Ereš, Slavko Brkić, Mate Brkić i Ivan Rozić. Radovi na kruni čatrnje su izvedeni u 10 radnih dnevnica. Stanko Puce je preuređivao poklopac krune.

Uređivanje sjevernoga dijela čatrnje izvodili smo po završetku konstruktivnih radova na proširenom dijelu podruma od 21. veljače do 14. ožujka 1998. U ovom zahvatu uređivali smo ulaz u čatrnju, slivnike za čatrnjsku vodu i sjevernu podzidu od čatrnje. Nacrt za slivnike u čatrnju izradio je Slavko Pinjuh. Međuprostor između čatrnje i sjeverne podzide nasuli smo zemljom.

Župna čatrnja dimenzija 6 x 5 nije mogla osiguravati potrebe župne kuće za vodom. Pogotovo ne u radovima u crkvenom dvorištu i crkvenim prostorijama. Znalo se dogoditi da nam je vode u čatrnji i zimi nestajalo. Za potrebe radova tijekom 1994. koristili smo se traktorskim cisternama i dovozili smo vodu s Mostarskoga blata. Uvidjeli smo da je to nespretno, moramo češće obvezivati pojedina domaćinstva za dovoz vode. Odlučili smo koristiti čatrnju za potrebe kuće i potrebe radova. Vodu u čatrnju dovozili smo iz mostarskoga vodovoda.

Za potrebe radova od 1992. godine morali smo dovoziti do 100 m3 vode. U 1990. i 1991. dotjerali smo po dvije cisterne iz Autoprijevoza Mostar, jedna cisterna 30 m3.
Za potrebe župne kuće morali smo od 1993. dovoziti do 150 m3 pitke vode. Veći dio pitke vode 1993., 1994., 1995. dovozio nam je Ratko Perutina iz Rodoča. Ratko je vozio cisternu 82. pukovnije HVO-a. Godišnje je dovozio oko 20 cisterni vode (jedna cisterna 7 m3). Vodu u 1993.,1994.,1995. godini dobivali smo kao donaciju HVO-a, nismo ništa plaćali.

Od 1996. do 2000. veći dio vode za potrebe župne kuće i radova dovozio je Drago Bevanda (jedna cisterna 28 m3). Jedna cisterna vode je plaćana u početku 100 DM, kasnije 120 DM. Manji dio vode dovozio je Miro Mandić (jedna cisterna 18 m3). Jedna cisterna je plaćana u početku 50 DM, kasnije 80 DM.

Hidrofor. Od 1989. do 1996. godine imali smo velikih problema s hidroforom. Hidrofor je često zastajkivao. Motor mu se kvario. Morali smo ga viklovati (registar jedan račun 03/1996., od 30. 3. 1996., 200 DM). Petostupnjevna crpka često se kvarila. Morali smo je rastavljati i ponovo sastavljati. Svi problemi s hidroforom, pokazalo se poslije 1996., nakon instaliranja trafostanice kod crkve, bili su zbog loše monofazne struje. Na hidroforu su se izmijenili mnogi stručni majstori, potom i oni koji su imali malo iskustva, a nametali su se da nešto o hidroforu znaju. Sve smo to činili samo da hidrofor funkcionira. Kada nije funkcionirao kako treba, problemi su nastajali i u kući i u radovima u ŽPC. Stanje se s hidroforom djelomično popravilo 5. 10. 1993. postavljanjem dviju sklopki, ali ne trajno. Rješavanjem problema s trafostanicom, više nismo imali problema s hidroforom, osim samo gubljenja pritiska zbog čestog nestajanja struje i pražnjenja vode kada struje nestane. U takvim trenutcima hidrofor smo morali puniti zrakom.

Gospodarski objekti

U župnom dvorištu do 1989. kao gospodarski objekt bila je jedna drvena garaža, prislonjena uz kuću časnih sestara. Drvena garaža služila je kao šupa. Srušili smo je 18. 8. 1993.

Novi gospodarski objekti su urađeni od 28. srpnja do 17. rujna 1994. U sklopu gospodarskoga objekta uradili smo sljedeće prostorije: garaža, ostava za krumpir, luk i drvarnica.

Kopanje temelja gospodarskoga objekta izvodili smo ručno. Temelje smo radili od 28. srpnja do 10. kolovoza. Temeljnu deku izlijevali smo 16. 8. 1994. Na izlijevanju deke radili su: Pero Begić, Andrija Smiljanić, Zdravko Vidačak i Ivica Ćorić.

Zidove zidane betonskim blokovima na gospodarskom objektu zidali smo od 30. kolovoza do 7. rujna. Zidove su zidali: Anđelko Kordić, Pero Begić, Andrija Smiljanić, Zdravko Vidačak, Ivica Ćorić, Mate Brkić i Tadija Bevanda.

Betonsku deku (sada sjeverna terasa kuće) šalovali smo od 9. do 12. 9. 1994. Šalovanje deke izvodili su Marko Lončar i Stanko Marijanović. Betonska deka je izlijevana 17. 9. 1994. Na izlijevanju deke na gospodarskim prostorijama sudjelovao je 21 čovjek. Beton smo miješali velikom miješalicom Ivana Čule, dizali ga dizalicom Nikole Planinića. Deku smo rašalovali 30 rujna i 1. listopada. Svi konstruktivni radovi i troškovi materijala na gospodarskim objektima iznosili su 23.904 DM. U sastavu gospodarskoga objekta planirana je prostorija za centralno grijanje.

Gospodarske prostorije su zidane od ulaza u podrum na župnoj kući i prema kući časnih sestara. Sve su prostorije zidane tako da se može i na izlivenim betonskim dekama nastaviti dogradnja ili dogradnja do njih, što je kasnije i učinjeno u izgradnji novoga dijela župne kuće.

U temeljne betonske deke navedenih prostorija postavljene su potrebne odvodne cijevi profila 100 za površinske podne vode. Postavili smo cijevi za vodu na više mjesta. Razvedena je trofazna struja.

Navedene prostorije nisu u jednom zamahu malterom izrađivanje. Izrađivali smo ih u više navrata. Grube radove na fasadi izvodili smo od 20. listopada do 8. studenoga 1994. Radove na fasadi izvodio je Vinko Marijanović Jurin, pomagao mu je Mario Marijanović Ilijin. Imali su zajedno 24 dnevnice. U ponutrici dijela gospodarskih prostorija, osim garaže, malter je nabacivan tijekom 1999. godine.

Betonske blokove za zidanje zidova na gospodarskim prostorijama dovozili smo i kupovali u Grudama u grudskoj elementari.

Cement potrošen na gospodarskim objektima naveden je u sklopu radova u crkvenom dvorištu kao cjelokupna potrošnja cementa tijekom radova 1994.

Otvore na gospodarskim objektima (arhiv 180/1994., 181/1994., br. 73/1994. od 4. 8. 1994.) radio je i postavio (11. 10. 1994.) Boro Mikulić, radnja Bival iz Širokoga Brijega. Otvori su plaćeni 8600 DM.

Kablove za električnu struju u gospodarskim objektima postavljali su Grga Juko i Nikola Planinić. Materijal za elektroinstalaciju koštao je 1056 DM. Grga i Nikola nisu naplaćivali radove. Radili su 5., 6. i 7. listopada, u tri poslijepodneva. Na postavljanje električne instalacije u gospodarskim prostorijama dolazili su iz Čapljine.

U gospodarskim objektima pokraj drvarnice 28. 11. 1995. započeli smo raditi ognjište – kamin. Kamin su radili: Andrija Smiljanić, Ivica Ćorić i Pero Begić. Radili su do 9. 12. 1995. Kamin je urađen u 38 radnih dnevnica. Kasnije nam se kamin pokazao kao neuspio, pa su ga Pero Begić, Miroslav Pehar i Ilija Puce 6. 3. 2001. srušili.

S vanjsku stranu zidova gospodarskih objekata, planirali smo u međuprostoru između zida i asfalta napraviti zelenu površinu, zbog toga smo na već urađeni kanal dotjerali dva kamiona zemlje 4. 3. 1996. (Stipe Rozić). Zemlju smo ubacili u kanal ručno, lopatama u radnim akcijama.

Po završetku dogradnje novog dijela župne kuće, gospodarski objekti i garaža su dobili novi izgled. U prvom izgledu bili smo planirali na ulazu u garažu burobranski zid, ali kako se nova kuća dogradila, a garaža s gospodarskim prostorijama ukomponirana u novi sadržaj kuće burobranski zid postao je “uspinjača” za djecu u kuću. Odlučili smo zid srušiti. To su učinili Zdravko Vidačak i Brana Smiljaić u nekoliko radnih dan od 8. 2. 2003.

Završni radovi u predpodrumskim prostorijama izvođeni su tijekom 2004. godine. Rad se odnosi na prostoriju koju smo nazvali “Hrvatski velikana”, pristupni hodnik iz atrija sa stubištem, prostorija za centralno grijanje, ostava kod garaže. U svim prostorijama izvodili smo radove u zajedničkom pothvatu s radovima u prizemlju stare župne kuće i stana časnih sestara.

Šupe u crkvenom dvorištu

Tijekom radova po crkvenom dvorištu uvidjeli smo da trebali imati šupu za potrebe radova. U tu svrhu započeli smo raditi šupu ispod voćnjaka. Radili smo je od 18. do 21. 8. 1993. Radove su izvodili Andrija Smiljanić, Zdravko Vidačak, Ivica Ćorić i Pero Begić. Šupu smo skovali od dasaka i greda. Do izgradnje ove šupe između kuće časnih sestara i župne kuće nalazila se drvena šupa koja je služila i za garažu i za šupu. Šupa je naviše služila kao ostava za građevinski materijal.

Jedno vrijeme navedena šupa služila je kao kokošinjac. Sve do 1995. u crkvenom dvorištu bio je improvizirani kokošinjac, postavljen između kuće časnih sestara i župne kuće. Napravljen je bio od obično složenih betonskih elemenata, prekriven crijepom. Čistiti se mogao samo ako bi se crijep digao. Bio je postavljen blizu jedne i druge kuće. Zbog blizine kokošinjaca kućama, jedno vrijeme nismo imali nikako kokošiju u župnom gospodarstvu. Pokazala se potreba da nabavimo kokoši. To smo i učinili te pretvorili župnu šupu podno voćnjaka u kokošinjac. Šupa pretvorena u kokošinjac bila je napravljena privremeno, dok se ne napravi nešto trajnije. Šupu u kokošinjac su dorađivali Pero Begić i Zdravko Vidačak. Napravili su ispred šupe prostor uokviren žicom. Radove su izvodili 15., 18. i 19. siječnja, te 2., 3. i 5. kolovoza 1995.

U dvorištu smo uvijek za potrebe radova imali greda, dasaka i drugog građevinskog materijala. Materijal je često bio na otvorenom. Da bi ga smjestili u suho, napravili smo iznad župnog vrta nadstrešnicu od dasaka i greda. Radove su izvodili u nekoliko radnih dana Brano Smiljanić i Zdravko Vidačak od 31. listopada do 11. studenoga 2002.

Ulaz u župnu kuću i radovi oko čatrnje

Prilaz župnoj kući i crkvi do 1992. bio je vrlo ružan i nespretan, sa strmim nagibom. Velik problem bio je i s površinskim vodama koje su dolazile s asfalta izvan crkvenoga dvorišta i ulazile u crkveno dvorište te tekle ispred ulaznih vrata kuće dalje prema župnom vrtu ispod čatrnje.

Od 15. srpnja do 10. listopada 1992. pokušali smo što u radnim akcijama, što u plaćenim dnevnicama barem privremeno urediti malo ljepše ulaz u župnu kuću. Konačne radove na ulazu u župnu kuću nismo mogli izvesti do kraja zbog nemogućnosti uklapanja radova s konačnim projektom dvorišta.

Kamene zidove na ulazu u župnu kuću u stilu hercegovačke bunje započeli smo zidati polovicom kolovoza i zidali smo ih četrdeset radnih dana. Radove su izvodili Slavko Brkić, Mate Rozić Bobankić, i Mate Brkić.

Po završetku zidanja s četiri kamiona i jednim ultom nasipali smo teren oko župne kuće i oko čatrnje.

Radove na završnom izgledu prostora oko čatrnje i starog ulaza u kuću započeli smo 18. 2. 2000. Završni posao se odnosio na postavljanje podnog kamena oko župne kuće i oko čatrnje. Radove na postavljanju kamena započeli smo ispred glavnog planiranog ulaza u kuću, oko ulaznih stuba. S kamenom su radili Nikola Vidačak, Zdavko Vidačak i Brana Smiljanić. U početku su im radovi išli teže. Nisu vješti radu s kamenom. Ali su se nakon kratkog vremena opustili i prihvatili rad. Kamen smo dovozili sa Slipčića, odnosno od Mile Pušića. Mile je kamen kopao na Slipčićima. Pilanje kamena smo izvodili na licu mjesta pilom Mile Pušića. Postavljanje kamena se oduljilo sve do ljetnih mjeseci. Izvršili smo postavljanje sve oko kuće i oko starog ulaza u kuću, odnosno oko lipa ili čatrnje.

Radove kamenom na planiranom glavnom ulazu u župnu kuću završili su 14. 4. 2000. Po završetku radova na novom ulazu prešli su raditi kamenom na stari ulaz u župnu kuću ili oko čatrnje i lipa.

Po završetku radova oko čatrnje i lipa prešli smo raditi na gospodarskom ulazu kod garaže. Radove kamenom za ovu godinu završili smo 12. kolovoza. Po završetku radova kamenom prešli su radnici raditi na betonskoj podzidi iznad župnoga vrta.

Oltarište kod stećaka

Do 1989. godine Misa za Ilindan je bila ispred crkve pod “sretničkim orahom”. Lokacija za Misu je bila veoma loša. Dio naroda bi ostao izvan crkvenoga dvorišta, po zidu Šimunove ograde. Odmah iza oltara na ulici nalazili su se “ciganski šatori” za trgovanje različitim sajamskim predmetima. Tražili smo prihvatljiviju lokaciju za mjesto gdje bi imali Mise za Ilindan. Kad smo očistili dvorište tijekom proljeća 1990., ukazala se prihvatljiva lokacija za Ilindansku Misu kod stećaka. Oltar je bio kod velikog stećka a narod je bio raspoređen niz padinu oko stećaka. Ova lokacija je vrlo prihvatljiva. Nitko ne ostaje iza oltara. Sav narod prođe prema stećcima. Može se učiniti prihvatljiv red i mir. Tako smo imali Mise na istoj lokaciji i 1991.,1992. i 1993.

Od polovice lipnja 1993. ne samo da smo imali Misu za Ilindan kod stećaka, nego svake nedjelje kad je vrijeme bilo prihvatljivo. Nedjeljne Mise kod stećaka narod je rado prihvatio. Misa kod stećaka obično bi bila svake nedjelje sve do kraja kolovoza.

Pripreme oltara kod stećaka za krizmu, svećeničko ređenje i mladu Misu don Slavena Ćorića. Od 12. 6. 1996., pa u tri radna dana u petnaest radnih dnevnica, radilo je svaki dan pet ljudi koji su pripremali natkriveno oltarište kod stećaka. Napravljeno je u sredini stećaka. Radove na oltarištu smo završili 17. 5. 1996. Oltarište su napravili Stipe Vidačak, Zdravko Vidačak, Vjeko Vidačak, Nikola Vidačak i Srećko Vidačak.

Postavljeno i urađeno vanjsko oltarište Davor Tomić Draganov i Stanko Smiljanić u dva radna dana su premazivali sandolinom, da bi grede i drvo koliko toliku zaštitili od vlage. Natkriveno oltarište zadržali smo i poslije mlade Mise don Slavena Ćorića. Pozicija natkrivenog oltarišta činila nam se prihvatljivom iz razloga što je narod u nagibu terena okrenut prema oltaru. Ali je ne prihvatljivo iz razloga što veći dio naroda, posebno mlađarije ostane sve do apside crkve, pa cijelu Misu razgovaraju i potiho ćakulaju.

Za ljetne Mise kod stećaka u Delnicama smo 1996. naručili 50 montažnih, vikend klupa, arhiv 116/1996. od 21. 5. 1996. Klupe smo platili i uvezli preko PP Rezo Mostar. Plaćene su 3523 DM. Malo je 50 klupa, ali nismo mogli ovaj puta više naručiti. Po našem računanju trebalo bi ih još 50.

Natkriveno oltarište kod stećaka vremenom je gubilo značenje. Hrastovi su rasli i pravili hladovinu na prostoru oltarišta. Za kišna vremena nam natkriveno oltarište nije ni trebalo jer za vrijeme kiša Mise nismo imali vani. Odlučili smo srušiti tendu iznad oltarišta. To smo učinili u razdoblju od 12. 2. do 9. 4. 2001. Tendu su srušili Pero Begić, Miroslav Pehar i Ilija Puce. Oni su radili novi pod kod oltarišta.

Oltarište ispred crkve

Za slavljenje svetih Misa u dvorištu imamo vanjsko oltarište kod stećaka, ali pred Pučke misije 2003. a za potrebe Pučkih misija napravili smo vanjsko oltarište lijevo od ulaza u crkvu. Radove smo započeli 17. 10. 2003. i u nekoliko radnih dana Mile Pušić sa svojim radnicima napravio je oltarište. Prostor smo nakanili koristiti i za druge manifestacije koje se događaju u crkvenom dvorištu.

Željezni stup za barjake

U crkvenom dvorištu nismo imali prikladnog mjesta gdje staviti barjak. Za potrebe postavljanja barjaka napravili smo desno od crkve željezno postolje. Radove na postolju izvodio je Pero Begić od 3. do 7. ožujka 2003. Postolje smo zasadili bršljanom kako bi što ljepše izgledalo.

Trokrako stubište kod čatrnje

Podzide sjeverno od crkve, niveliranje oko čatrnje. Radovi su započeli s izvođenjem 16. ožujka 1993. Izvođeni su s plaćenim dnevnicama br. 67/1993. od 26. 6. 1993., arhiv 108/1992.

Trokrako stubište vodi od crkve u tri smjera: prema podgorskoj kapiji, prema čulanskoj kapiji i prema planiranom vanjskom zahodu.

U sredini stubišta ugrađena je cijev profila 300 za odvod površinskih voda ispred crkve. U stubište smo postavili cijevi za uvlačenje kablova za osvjetljenje dvorišta i dovođenje struje do planiranoga vanjskog zahoda.

Podzide sjeverno od crkve imaju svrhu zadržati zemlju da ne klizi od crkve. Napravljene su tri podzide dvije paralelno s crkvom. Jedna je udaljena od crkve dva metra i služi kao podzida i kao graničnik staze oko crkve. Druga je na početku strmine sjeverno od crkve prema crkvenom dvorištu. Ukopane su u zemlju do 1,50 m, a potom su zavaljene zemljom.

Nakon završavanja podzida i stubišta prostor oko čatrnje nivelirali smo nasipanjem zemlje i tvrdog materijala. Pri niveliranju smo se koristili jednim ultom (s Heliodroma) i kamionom (Ante Rozić Perić). Pred Ilindan smo imali konačno niveliranje i nasipanje terena sjeverno od crkve do podzide i oko čatrnje, koristili smo se jednim ultom (Ljubo Vidačak iz Parkova) i tri kamiona (Ante Rozić Perić, Ivo Bevanda, i Jozo Bevanda). U jednoj i drugoj akciji nasuli smo zemlje i tvrdoga materijala 41 kamion ili 410 kubika.

S radovima na trokrakom stubištu, podzidama sjeverno od crkve, ulazu u crkveno dvorište iza svetišta crkve ili tzv. sretničkom ulazu (prvi dio radova), niveliranju oko čatrnje i sjeverno od crkve do izbetonirane podzide završili smo 1. 7. 1993.

Od 16. ožujka do 1. srpnja 1993. imali smo sveukupno 221 dnevnicu: Slavko Brkić 61 dnevnica, Mate Rozić Perić 49, Kamilo Rozić 49, Ivan Rozić Perić 49, Andrija Bevanda 25 (Jakovljev), Zoran Bevanda (Jakovljev) 25. Jedna dnevnica je plaćena 30 DM.

Put oko dograđene župne kuće i župne dvorane

Projektom crkvenoga dvorišta put oko bivše kuće časnih sestara, odnosno put oko sadašnje župne kuće prema stećcima, zamišljen je kao glavni komunikacijski put kroz crkveno dvorište. Na njega vode sve staze koje su projektirane po crkvenom dvorištu. Put je projektiran u različitim širinama, od 4 do 5 metara.

Zbog niveliranja crkvenoga dvorišta cijelu trasu puta smo morali nasipati na mjestima i do dva metra. Nasipanje smo izvodili tvrdim materijalom iz Varde, a organizirali smo ga zajedno s akcijom pri nasipanju velike rupe ispred glavnog ulaza u crkveno dvorište, od 27. 7. do 3. 8. 1993.

Tijekom nasipanja puta s kamenom smo iz Varde dovozili i jalovinu. Kamen koji se mogao izdvojiti za obziđivanje crkvenoga dvorišta izdvajali smo, oklesavali od 15. do 31. 1. 1994. Jalovinu smo ostavljali za nasip puta. Nakon očišćena kamena jalovinu smo presuli šljunkom i pijeskom s Mostarskoga blata. Radove nasipanja šljunkom i pijeskom smo izvodili u akciji 19. 5. 1994. Bagerom je radio Ljubo Vidačak.

Cijelu dionicu puta smo morali obzidati, dijelom betonskim zidovima zavaljenim zemljom, dijelom kamenom škarpom. Radove betonskim podzidama predvodio je Marko Lončar. Obziđivanje kamenom predvodio je Anđelko Kordić. Betonske i kamene podzide su rađene tijekom 1994.

Put je u svim detaljima bio pripremljen za asfaltiranje, osim u predasfaltnoj podlozi s adekvatnim šljunkom. Asfaltiranje je slijedilo u kasnijim godinama.

Sve staze po crkvenom dvorištu po kojima je mogao i smio prolaziti valjak, valjali smo do asfaltiranja po nekoliko puta (23. 2. 1995.). S velikim valjkom je radio Berto Miljko, s manjim iz Cesta i putova Mate Kordić Vergo.

Ovu dionicu puta dorađivali smo u akciji asfaltiranja te u akciji uređenja ulaza u podrumski dio župne kuće. U akciji uređenja podrumskoga ulaza (krajem 2005., te u travnju i svibnju 2006.) radove smo morali izvesti zbog čistijeg predulaznog prostora u podrum. Radovi su se odnosili na uređenje betonske podloge, oblaganje prostora ulaza kamenom, izgradnje odvodnog kanala i postavljanje pocinčanih rešetaka. Radove su izvodili u više dnevnica Tomas Bevanda i njegovi radnici.

Uređivanje prostora oko crkve

Stazu oko crkve sa sjeverne strane od pročelja crkve do sretničkoga ulaza djelomično smo radili tijekom radova od 16. ožujka do 1. srpnja 1993.

U ožujku 1994. nastavili smo uređivali stazu oko cijele crkve, sve do pješačkog ulaznog dvokrakog stubišta. Omeđili smo je betonskim zidom od 50 i više cm. Širina zida je 40 cm. Staza oko crkve nasuta je tvrdim materijalom, pržinom, šljunkom i pijeskom. Nije završena, stazu je potrebno u cijeloj dužini betonirati i obložiti kamenim pločama. Nezavršene radove nismo učinili zbog planiranih radova na crkvi. Na crkvi je bilo još potrebno mnogo toga napraviti. U planiram radovima na crkvi staza bi se oštećivala, pa je zbog toga ostavljena za buduća vremena.

Uređivanje staze s južne strane stvaralo nam je velike probleme. S južne strane je tvrd materijal, sam kamen, bilo ga je vrlo teško kopati i obrađivati. Kamen nismo smjeli minirati zbog blizine crkve, nego smo ga krasnama, polugama, tokmacima razbijali i vadili.

U dio zida staze sa sjeverne strane postavljene su cijevi za rasvjetu crkvenoga dvorišta, i spoj crkvenih zvona sa župnom kućom.

S južne strane crkve, ispod staze, vodi gromobran koji je uvezan oko crkve i spojen ispred pročelja crkve s gromobranom na župnoj kući.

Nasipanje čulanske staze

U projektu crkvenoga dvorišta predviđeno je više komunikacijskih staza po dvorištu. Neke od njih su pješačke, neke za komunikaciju po crkvenom dvorištu sa strojevima.

Dio staza od stećaka do ulaza prema Sajmištu odmah smo betonirali i popločali. Razlog je bio u tome što je taj dio staze pod velikim nagibom i dio površinskih voda je usmjeren da se cijedi preko staze. Stoga smo je odmah od kraja uredili.

Drugi dio staza smo ostavili za daljnje prilike. Jedan dio smo u dogovoru s Antom Perićem iz Cesta i Putova nasuli tamponom i poravnali valjkom.

Radove na tamponiranju staze prema čulanskoj kapiji uradili smo u nekoliko radnih dana počevši od 11. 5. 1996. Dovezli smo tri kamiona tampona iz Gruda. Tampon je dotjerao Gojko Kordić, s valjkom je radio Mate Kordić Vergo. Tampon i radovi na čulanskoj stazi bili su donacija Cesta i putova Herceg Bosne. Radove je organizirao Ante Perić.

Prije nasipanje tampona na čulanskoj stazi, stazu smo oivičili betonskim ivičnjacima.

Rasvjeta crkvenoga dvorišta

Rasvjeta crkvenoga dvorišta projektirana je 1991. godine. Projektnu dokumentaciju je uradio Srećko Vučina. U radovima po crkvenom dvorištu odmah smo postavljali cijevi ili elektro kablove za dvorišnu rasvjetu.

Od 1993. godine u betonske zidove i podzide postavljali smo cijevi profila 50 za uvlačenje kablova od struje za rasvjetu crkvenoga dvorišta. Na nekim lokacijama smo kablove odmah postavljali. Na drugim mjestima kablove smo uvlačili prije uključenja struje u dvorišnu rasvjetu. Veći dio posla oko uvlačenja kablova u cijevi izvodili su Nikola i Grga 15. 4. 1996.

Cijevi ili kablovi su postavljani

– Sjeverno od crkve u prvoj betonskoj podzidi koja je okvir planirane staze oko crkve postavljene su cijevi za elektromrežu po crkvenom dvorištu. Spojene su s razvodnom elektro kutijom na vanjskoj strani sakristije. Kroz tu cijevi je postavljen kabel i proveden do kuće. S vanjsku stranu podzide vodi elektro kabel od trafostanice do kutije na vanjskoj strani sakristije i od sakristijske kutije do elektro kutije u župnoj kući. Pred ulazom u kuću za sve kablove je postavljen elektro šaht. Iz elektro kutije na sakristiji vodi jedan kabel do betonskog stupa sjeverno od crkve za rasvjetu crkve i zvonika. Kod betonskog stupa ostavljen je kabel s mogućnošću da se dovde do planiranoga spomeničkog dijela kod stećaka.

– Oko dvokrakog stubišta, i na zidovima do dvorišnih lampinjona lijevo i desno od dvokrakih stuba, sve do glavne ulazne kapije u crkveno dvorište.

– Postavljen je glavni šaht za struju sjeverno od crkve.

– Od šahta za struju kablovi su razvedeni oko trokrakog stubišta, do planiranog vanjskog zahoda.

– Od planiranog vanjskog zahoda gromobranskim kanalom do dna dvorišta, kod stećaka, s jednim račvištem prema drugoj strani crkvenoga dvorišta, tj. prema čulanskom pješačkom ulazu u crkveno dvorište.

U projektu rasvjete dvorišta bilo je predviđeno da lampioni budu okrugle kugle. Takav način rasvjete nije nam najbolje odgovarao zbog stila dvorišta. Odustajući od okruglih kugla tražili smo mogućnosti da dođemo do klasičnih lampiona. Slali smo ponude na više mjesta po Hrvatskoj i Italiji. Zanimali smo se za ponude i cijene. Uvidjevši da imaju mnogi lijepe i dobre ponude ali i visoke cijene, odustali smo od daljnjeg traženja. Sam se ponudio Tomislav Papoči iz Rodoča da bi on izradio lampione prema našoj ideji. Došao je u Kruševo 13. 2. 1995. i započeli smo razgovore o njegovim ponudama. Nakon razgovora dali smo mu zeleno svjetlo da izrađuje lampione, klasičnoga izgleda. One lampione koje je uradio, dobro je napravio, ali sve lampione po dogovoru nije završio nikada.

Za radove lampiona Tomislavu smo dali tijekom 1995. godine 18.000 DM; arhiv 180/1995. od 3. 2. 1995. Novac smo isplatili u dva navrata: jedanput 14.000 DM, drugi put 4000 DM.

U već postavljene cijevi, 7. 4. 1997., Nikola i Grga su uvlačili kablove za dvorišnu rasvjetu. Uz uvlačenje kablova u cijevi postavljali su već urađene lampione. Radove na postavljanju dvorišne rasvjete radili su mjesec dana.

Za ređenje i mladu Misu don Slavena Ćorića 30. 8. 1997. upalili smo vanjsku rasvjetu preko produžnih kablova. Vanjsku rasvjetu preko novoga sata na kući upalili smo 10. 12. 1997.

Ni na već postavljenim lampionima i puštanju rasvjete nismo bili zadovoljni. Lampioni su puštali za vrijeme kiše vlagu do žica i često su iskakali osigurači od dvorišne rasvjete. Morali smo učiniti detaljniji zahvat da bi dvorišna rasvjeta funkcionirala kako treba.

Za vanjsku rasvjetu planirali smo postavljanje nekoliko reflektora za osvjetljivanje crkve i crkvenog zvonika u posebnim zgodama kroz godinu: za Božić, Uskrs, Ilindan itd. U tu svrhu za sada smo postavili dva reflektora. Jedan je postavljen na betonski stup sa sjeverne strane crkve. Drugi na stup ulazne sretničke kapije. Reflektori su postavljeni 24. 11. 1997. Radove su izvodili Nikola i Grga.

Elektro kablove po dvorištu postavljali smo i tijekom 2002. godine. U jednom danu (23. 2. 2002.) organizirali smo postavljanje kablova po dvorištu, u drugom postavljali svjetiljke po dvorištu oko kuće (26. 4. 2002.), u trećem danu (30. 4. 2002.) smo spajali kablove od kuće po dvorištu do stećaka i ogranaka po dvorištu prema voćnjaku.

Doradu lampiona u vanjskoj rasvjeti obavili smo s kuglama na vrhovima stupova. Kugle smo stavili da bi spriječili ulazak vode u ponutricu šupljine stupa. Aluminijske kugle je uradio Mirko Božić iz Podgorja. Uradio je 17 kugla po 30 DM, račun 2/1999. od 6. 6. 1999. Ni ove kugle nisu puno pomogle. Zapravo nije nam bilo pošlo za rukom učinkovito izvesti radove na rasvjeti dvorišta. Zalazila je voda u više stupova i pravila kratke spojeve. Morali smo izvesti doradu na rasvjetnim stupovima. Oduljivali smo s radom. Konačno odlučili smo i taj problem privesti kraju. Radove na rasvjeti od 25. 11. 2006. preuzeo je Nikola Planinić. Njemu su pomagali Emil Brajković i Gojko Mandić. U radovima smo zamijenili više stupova s rasvjetnim tijelima i postavili nove s kuglastim rasvjetnim tijelima. Na više mjesta morali su kopati kanale za postavljanje kablova u zemlju. Radovi na dvorišnoj rasvjeti bili su završeni 4. 12. 2006.

Za potrebe rasvjete crkve i zvonika postavili smo tri reflektora. Radove na postavljanju reflektora izvodili su Pero Begić i Gojko Mandić, a Nikola Planinić i Beli Kordić spajali su reflektore na električnu dvorišnu rasvjetu. Radovi oko reflektora izvođeni su u više radnih dana počevši od 30. 11. 2006.

Cijevi za vodu po crkvenom dvorištu

U projektu crkve i okruženja planirane su cijevi za vodu po crkvenom dvorištu. Tijekom radova od 1993. postavljali smo i cijevi za opskrbljivanje dvorišta vodom. Na više mjesta su postavljeni šahtovi za daljnju mogućnost razvođenja vode po dvorištu.

Sve cijevi su spojene na hidrofor. Do spajanja na podgorski vodovod snabdijevali smo se vodom preko hidrofora iz čatrnje. Tijekom 2006. završili smo radove na spajanju župnoga pastoralnog centra s podgorskim vodovodom i tada smo sve cijevi iz dvorišta te dio kuće prespojili na vodovod.

Od hidrofora u podrumu razvođene su cijevi u sljedećim smjerovima po dvorištu:

– cijevi s dvije pipe na čatrnji,
– cijev koja vodi od čatrnje do glavnog šahta za razvodnju sjeverno od crkve,
– iz glavnog šahta za dvorišnu vodu jedan krak cjevovoda ide do dvokrakog silaznog stubišta u crkveno dvorište, drugi krak vodi prema planiranom vanjskom zahodu. Kod planiranog vanjskog zahoda postavljen je drugi šaht. Od šahta kod planiranog vanjskog zahoda cjevovod vodi do šahta ispod ulaza u podruma, na čulanskoj stazi. Od šahta ispod ulaza u podrum vodi cjevovod do voćnjaka prema čulanskom ulazu u crkveno dvorište.

Veći dio poslova na razvođenju cijevi od hidrofora, izvodili smo od 15. 4. 1996. Radove je predvodio Ivica Ćorić. Cjevovod nije bio u ovim zahvatima do kraja izveden. Doradu na cjevovodu ponavljali smo više puta.

Početkom ožujka 2002. organizirali smo dio radova na postavljanju cijevi za vodu od šahta ispred ulaza u podrum do župnog vrta. Na cjevovod na više mjesta stavljali smo pipe za vodu. Radove su izvodili Ivica Ćorić, Dragan Ćorić i Pavo Ćorić.

Postavljanje cijevi za odvod površinskih voda

Projektom crkvenoga dvorišta planirano je postaviti cijevi za odvod površinskih voda iz dvorišta. U radovima izvođenim 1993., 1994. i 1999. postavljali smo cijevi profila 300 i 250 za odvod površinskih voda.

Dio kanala za cijevi kopali smo ručno, dio rovokopačom. Rovokopač Vodovoda Mostar radio nam je na iskopu kanala za cijevi 6. i 7. 9. 1995. kojim je upravljao Božo Sušac. Dio kanala nam je kopao i rovokopač Cesta i Putova Herceg Bosne tijekom 1998. i 1999.

Jedan cjevovod smo postavili ispred glavnoga ulaza u crkvu. Proveden je ispod trokrakog stubišta i dalje do ispod planiranog mjesta za vanjski zahod.

Drugi cjevovod vodi od svetišta crkve prema stećcima i dalje s otvorom prema dnu crkvenoga dvorišta. Za odvod površinskih voda oko svetišta crkve uradili smo otvoreni kanal, spojen s cjevovodom.

Oba navedena cjevovoda su od cijevi profila 300 mm.

Treći cjevovod smo postavljali 1999., vodi od sadašnje župne dvorane do bazena kod župnog vrta. Na ovom cjevovodu i kopanju kanala za cijevi radili su: Nikola Vidačak, Zdravko Vidačak i Brana Smiljanić. Kanal za cjevovod kopali smo rovokopačom iz Cesta i Putova. Za prva dva cjevovoda cijevi smo dobili od mostarskog Vodovoda (donacija). Za treći cjevovod smo kupili cijevi u Posušju preko radnje Zdravka Pušića i platili ih 700 DM.

Šahtovi po crkvenom dvorištu

Po crkvenom dvorištu ima postavljeno više šahtova. Postavljeni su na više mjesta, prema projektu. Šahtovi su ručno betonirani. Jedan dio ih je s betonskim, drugi sa željeznim poklopcima. Na poklopcima nije označeno koje su namjene. Namjena šahtova je sljedeća:

– elektro šahtovi
– odvod površinskih voda
– za napajanje vodom
– čatrnjski šahtovi.

Većinu šahtova je izrađivao Andrija Smiljanić. Dio poklopaca za šahtove su darovali iz Parkova Mostar i Vodovoda Mostar (br. 128/1994. od 29. 6. 1994.). Dio šahtova je radio Slavko Rozić Vranin.

U pet radnih dana od 5. svibnja 2003. Andrija Smiljanić je izlijevao šahtove za struju i vodu iznad prostora planiranog vanjskog zahoda.

Klupe po crkvenom dvorištu

Na više mjesta po crkvenom dvorištu su predviđene stolice i klupe. Postavili smo 25. i 26. 6. 1994. tri klupe kod čatrnje. Drvene dijelove za klupe izradio je Mate Mijatović, a željezne Sveto Planinić. Prostor oko klupa uređivali smo 12. 7. 1994.

Doradu na klupama i promjenu natrulih dasaka izvodio je Pero Begić. Radove je započeo 17. veljače i u nekoliko radnih dana završio 28. veljače 2003.

Vanjski WC

Župno dvorište i župne prostorije sve do 2003. nisu imale prikladan zahod za narod. U projektu dvorišta planirali smo i izgradnju vanjskog zahoda. Prema projektu je određeno samo mjesto za zahod.

U projektu dogradnje župne kuće zahod je zamišljen u prizemlju, odmah do prostorije župnoga ureda pristupni zahod za narod s dvije kabine. Konstruktivni radovi na ovom zahodu rađeni su prema dinamici radova na cjelokupnoj župnoj kući. Tijekom završnih radova u prizemlju novoizgrađenog dijela župne kuće, u vremenima pripreme za simpozij don Anti Romiću i pripreme za Pučke misije, završeni su radovi na ovom zahodu. No, i dalje ostaje potreba za izradom vanjskog, dvorišnog zahoda.

Tijekom 1993. zamolio sam Jozu Vrebca da nam uradi projekt za zahod. Jozo je uradio idejni i napravio financijski predračun izrade zahoda. Zbog predračuna smo i dali da se napravi idejni projekt vanjskog zahoda. Nadali smo se da ćemo uspjeti dobiti donaciju i napraviti zahod. Nismo htjeli praviti običan zahod nego smo nakanili izgraditi ipak nešto pristupačnije i kulturnije.

Po predračunu i predmjeru (elaboratu) radova Joze Vrebca u izgradnji zahoda su zamišljene sljedeće stavke (arhiv 24/1997.): zemljani radovi, betonski i armirano betonski radovi, zidarski radovi, izolatorski radovi, stolarski radovi, bravarski radovi, limarski radovi, keramičarski radovi, molersko-farbarski radovi, staklo-rezački radovi, vodo-instalaterski radovi, elektro-instalaterki radovi. Predračun izgradnje zahoda iznosio je 31.606,90 DM.

U radovima po crkvenom dvorištu izbetonirali smo i prostor za vanjski zahod. Uradili smo okvirne zidove i pristupne stube. Radove na planiranom prostoru oko vanjskog zahoda izvodili smo po završetku konstruktivnih radova na dvokrakom stubištu od sretničkog ulaza prema stećcima. Radove smo započeli 28. lipnja i trajali su do 15. 7. 1995. Završavanje zamišljenih radova na vanjskom zahodu nastavili smo 21. 8. 1995. Završili smo podzide oko predviđenog zida. Radili smo sve ono što je bilo vezano uz nasipanje i niveliranje dvorišta. Konstruktivne radove na zahodu nismo niti započinjali.

Prostor oko planiranog vanjskog zahoda nasipali smo pržinom i zemljom s Mostarskoga blata u akciji 7., 8. i 10. srpnja 1995.

Septička jama

Postojeća septička jama sa sjeverne strane kuće časnih sestara zbog izgradnje gospodarskih objekata i puta oko kuće časnih sestara koji vodi prema stećcima, morala se zatvoriti i planirati nova. Put oko kuće prema stećcima prolazio je točno iznad stare septičke jame. Nalazila se pokraj sadašnjeg ulaza u garažu.

Novu jamu planirali smo u sredini crkvenoga dvorišta, ispod planiranog vanjskog zahoda. Planirali smo je tako da joj betonska deka bude ispod površine zemlje do 1 metar. Tako da bi betonsku deku zasuli zemljom da bude jama što manje primjetna. Septičku jamu smo kopali bagerom. Iskopana je prostrana jama dimenzija 5 x 5, prekrivena je betonskom dekom i spojena cijevima profila 300 sa župnom kućom i kućom časnih sestara. Radovi na septičkoj jami su započeli 28. 7. 1994. Izvodili su ih Marko Lončar, Nikola Vidačak, Stanko Marijanović i Stipe Vidačak.

Radovi na nekropoli

Župni ured od 1990. inzistirao je i tražio da se utvrdi čije je vlasništvo zemljište na kojima se nalaze stećci. U tu svrhu smo dobili od JP Prostor (Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Stari Grad Mostar) potvrdu broj 32/1991. da su stećci u Kruševu pod zaštitom države i da se na prostoru stećaka mogu izvoditi radovi u svrhu njihove zaštite.

Kad smo mnoge detalje o radovima na nekropoli s JP Prostor te Zavodom za zaštitu spomenika Mostar dogovorili, planirali smo zemljište nekropole sjedinili. Naime, dio nekropole je bio u sastavu župnoga dvorišta, a dio su svojatali imovnici njiva ispod nekropole. U više smo razgovora s domaćinima obitelji koji su mislili da je nekropola njihovo vlasništvo, rješavali pitanje vlasništva zemljišta najprije s jednim pa s drugim domaćinom i uokvirivali nekropole u jednu cjelinu. Nakon više razgovora (od početka 1990. i konačno do 15. 3. 1995.) uspjelo se nekropolu obzidati i zaštititi od daljnjeg uništavanja.

Potpisan je ugovor br. 34/1990. od 8. 5. 1990. između JP Prostor Mostar i Župnoga ureda, te su na temelju ovoga ugovora započeli radovi. U pismu, arhiv 44/1999., br. 19/1990. JP Prostor Mostar se navodi da smo već prostor oko stećaka očistili od žbunja, i da se spremamo za obziđivanje stećaka.

Svi radovi oko stećaka su rađeni na temelju ugovora s JP Prostor i Župskog ureda br. 27/1990. U ugovoru je posebno naglašeno u točci dva: raščišćavanje šume, raslinja, korova, te ispravljanje pojedinih oštećenih stećaka. Kao nadzorni organ radova u ime Zavoda imenovan je Mile Pušić, tehničar konzervator. Rok izvedbe radova pod točkom dva bio je određen od 15. do 30. 3. 1990. U potpisu ugovora stoje imena Anđelko Zelenika i don Ljubo Planinić.

Ministarstvo prosvjete, znanosti, kulture i športa HR-HB i Ministarstvo društvenih djelatnosti HR-HB je vrlo dobro surađivalo sa Župnim uredom kako bi se stećci obzidali, nasuli zemljom, kako bi se spriječilo daljnje devastiranje stećaka: arhiv 103/1996., br. 53/1996. od 14. 6. 1996.; arhiv 91/1995., br. 80/1994. od 28. 9. 1994.; arhiv 92/1995., br. 81/1994. od 28. 9. 1995. Ministarstvo nas je pratilo savjetima i financijskom pomoći. Za radove oko nekropole dostavili su: 3000 DM 10. 3. 1995., arhiv 146/1995 na Hrvatsku banku stiglo 7. 3. 1995., uplaćeno preko uplatnice Ministarstva 6. 3. 1995., arhiv 146/1995. Zahvalili smo pismom, arhiv 113/1995., br. 27/1995. od 28. 3. 1995.

– 2000 DM, 22. 8. 1996., zamolnica arhiv 128/1995., br. 23/1995., od 28. 3. 1995. Za primljenu donaciju zahvalili smo Ministarstvu društvenih djelatnosti pismom, arhiv 124/1996., br. 75/1996. od 24. 9. 1996.

U pismu br. 80/1994. od 28. 9. 1994. upućenom Ministarstvu prosvjete, znanosti, kulture i športa piše: nekropola je značajna za kulturu hrvatskoga naroda na ovim prostorima. Ona je ujedno i najveća nekropola po broju stećaka na prostoru Herceg Bosne. Dijelom je ispitana i proučena, no veći dio stećaka bio je skriven u šikari. Župni ured Kruševo već 5 godina posvećuje veću pozornost nekropoli u smislu čišćenja šikare i korova, a dijelom smo je ogradili zidom u stilu hercegovačke bunje.
Posljednjih desetljeća učinjene su veće štete na nekropoli: stećci su potkopavani, prevrtani na gomilu; humus koji bi se kupio oko stećaka odnošen je za rasadnike duhana; jedan stećak je potkopan, pod njega se ušlo, te pronađeni ćup i nekoliko prstenja, ali je nestalo sve i ne zna se gdje je.

Cijela nekropola nalazi se na padini. Kiše i voda koja teče preko nekropole odnosi zemlju te dolazi do prevrtanja stećaka.

Na nekropoli bi se trebalo poduzeti veći zahvat u smislu proučavanja, geodetske snimke, ispravljanja pojedinih stećaka koje je zub vremena ili ljudska ruka pokrenula s njihovih položaja. Stećcima koji su nagomilani na jednome mjestu trebalo bi se pronaći odgovarajuće mjesto.

Prema mišljenju ovoga ureda najprioritetnije bi bilo nekropolu obzidati adekvatnim zidom, zbog zaštite stećaka.

Zatražili smo 24. i 25. 8. 1995. da se napravi geodetski snimak stećaka. Geodetsku snimku su napravili: Ante Šimunović i Toni Bukovac. Snimku na papiru (karti) i na olovnoj podlozi Ante i Toni su uradili i donijeli 23. 10. 1995. Radove u geodetskom snimanju su Ante i Toni uradili uz nadoknadu troškova (500 DM).

Predstavnici JP Prostor, te predstavnici Zavoda za zaštitu spomenika Mostar više puta su dolazili u Kruševo i savjetovali nas što bi trebali učiniti.

U prostoru stećaka na Sajmištu, ispod stare kapelice, a kopajući temelje za novu sadašnju kapelicu naišli smo na pod urađen najprije sitnim kamenom kao podlogom, potom malter i podna cigla debela do 10 cm. O pronađenom podu i cigli upoznat je Zavod za zaštitu spomenika u Mostaru. Odazvali su se pozivu i došli u Kruševo 1. 10. 1998. Iz Zavoda su došli Anđelko Zelenika, Tomislav Anđelić s njima je bio i Nikola Mandić. Obišli smo groblje Sajmište i iskopinu rimske cigle na koju smo naišli pri gradnji kapelice.

Staza prema podgorskoj kapiji

Staza prema podgorskoj kapiji je u velikom nagibu. Veliki dio površinskih dvorišnih voda ide u tom smjeru iz dvorišta. Tu se stvarala i velika vododerina. Kako bi izbjegli da voda koja ide tim smjerom iz dvorišta pravi vododerinu, odlučili smo tu stazu izvesti i završiti do kraja.

Radovi na stazi započeli su 11. i 12 veljače 1994., tih dana smo radili ultom (Ljubo Vidačak) na zaravnavanju podloge. Poslije ulta nastavili smo radove u radnim akcijama, ručnim radom, na doradi podloge.

Radove na betoniranju i oblaganju kamenom na stazi započeli smo 10. 3. 1995. Dotjerali smo tada tri kamiona kamena za tvrdu podlogu i za betoniranje. Betoniranje staze smo započeli 13. 3. 1995. Radove je predvodio Stipe Vidačak. S njime su radili: Stanko Marijanović, Ivan Lončar, Nikola Vidačak i Nikola Delić Vinkov.

Po završetku oblaganja staze kamenom Pero Begić i Zdravko Vidačak postavili su rešetke na stazi koje trebaju vodu zadržati i cjevovodom profila 100 postavljenim u zidu izvesti vodu izvan dvorišta. Na rešetkama su radili 24. 3. 1995.

Dvokrako stubište od sretničkoga ulaza pema stećcima

Konstruktivne radove na dvokrakim stubama od sretničkog ulaza prema stećcima izvodili smo u sastavu radova ulaza u crkveno dvorište iza svetišta crkve tzv. sretničkog ulaza od 12. svibnja do 27. lipnja 1995. Na tom dijelu planiran je spomenički dio za spomenik stradalim Kruševljanima u dosadašnjim ratovima i oltarišni prostor za vanjski oltar. Kopanje temelja, konstruktivnih radova spomeničkoga dijela i vanjskog oltarišta započeli smo 12. 5. 1995. Betonsko izlijevanje dvokrakih stuba, staza lijevo i desno od dvokrakih stuba, podzida prema sretničkom ulazu započeli smo 16. 5. 1995. i završili s niveliranjem i nasipanjem prostora 27. 6. 1995.

Župni vrt

U crkvenom dvorištu do 1989. bila su dva vrta. Jedan vrt i voćnjak, drugi samo vrt. Ni jedan ni drugi nisu bili već dugo obrađivani. Narod kaže otkako je umro don Ante Romić da motika u te vrtove nije došla. Jedan se nalazio ispod čatrnje do dna dvorišta, drugi na sadašnjoj poziciji župnoga vrta.

U projektu crkvenoga dvorišta vrt i voćnjak ispod čatrnje planirali smo smjestiti u otvoreno crkveno dvorište. Vrt na putu prema Vininama planirali smo nasuti zemljom i ograditi betonsko-kamenim zidom. Nasipanje vrta zemljom organizirali smo u akciji nasipanja voćnjaka 1992. Obziđivanje vrta obavljali smo tijekom 1994. i 1995. Temelje za zid vrta kopao je rovokopačom Franjo Damjanović iz Ljutoga Doca, 19. i 22. svibnja 1995. Plaćeno je mu 450 DM, radio je 9 sata. Drugi dio kopanja temelja za zidove vrta kopao je Božo Stojić, radnik mostarskoga Vodovoda rovokopačom. Božo je radio 18 sata, dva dana. Božin rad i korištenje rovokopača bila je donacija mostarskoga Vodovoda.

Anđelko Kordić, Tadija Bevanda i Mario Kordić su u tri radna dana, u devet radnih dnevnica, 18., 19. i 20. 10. 1995. zidali kamene dijelove zida sa sjeverne strane župnoga vrta. Na već izbetonirane temelje i dio betonskoga zida podignutog od zemlje nadozidali su ogradu vrta kamenim zidom.

Poslije završavanja betonskih dijelova zida 7. 10. 1995. oko crkvenoga dvorišta i oko rupa za smeće, komposišta i bazena za sakupljanje površinskih voda, te obziđivanja župnoga vrta imali smo akciju nasipanja prostora. Prostor smo nasipali zemljom s Mostarskoga blata. Akciju nasipanja smo organizirali 11. i 13. 11. 1995. Nasuli smo 51 kamion zemlje i pržine. U akciji smo radili dvama ultovima. Ljubo Vidačak je radio ultom iz Parkova, Stipe Rozić sa svojim ultom. Jedan ult je bio na Mostarskom blatu, na utovaru zemlje, drugi u dvorištu na zaravnavaju dovezene zemlje. Osim ulta radili smo kamionima: Miro Mandić (13 tura), Stipe Rozić (9), Ante Rozić Perić (11), Jozo Bevanda (8) i Ivo Bevanda (10). Dovezli smo 46 kamina pržine i 5 kamiona zemlje.

U akciji su pomagali: Zdravko Vidačak, Ivica Ćorić, Pero Begić, Nikola Vidačak i Andrija Smiljanić.

Svim sudionicama u akciji nasipanja u župnoj kuhinji spremali smo ručak. U kuhinji su sestrama pomagali: Marina Tomić i Stanko Smiljanić.

Niveliranje i nasipanje crkvenoga dvorišta

Nakon što smo u više navrata uspjeli očistiti crkveno dvorište od korova, drače, šikare, zastarjelih stabala, pokazalo se po dvorištu više vododerina i kamenjara. Bilo je potrebno dvorište nasipati zemljom, kamenom, šljunkom i pijeskom. Nasipanje i niveliranje izvodili smo prema projektu.

Nasipanje i niveliranje župnoga voćnjaka

Na prostoru sadašnjega voćnjaka 23. 8. 1992. započeli smo nasipanje crkvenoga dvorišta. Bilo je to samo nekoliko mjeseci poslije uspjelo završene bitke na kruševskim brdima tijekom Obrambenoga rata. Radili smo četiri dana četirima kamionima i jednim ultom i motornom pilom. Zemlju smo dovozili s Mostarskoga blata, s parcele koja je nekad bila župno zemljište, kojega su komunističke vlasti uzurpirale i prisvojile. Kamione su vozili: Ante Rozić Perić, Jozo Bevanda, Ivo Martinović i Ivo Bevanda. Ultom je radio Ljubo Vidačak. Ult je pripadao Parkovima iz Mostara. Motornom pilom radio je Pero Rozić Martinov.

Nasipanje i niveliranje oko stećaka

Nakon obziđivanja crkvenoga dvorišta betonskim zidovima organizirali smo 7., 8. i 10. srpnja 1995. akciju nasipanja crkvenoga dvorišta. Nasipanje je izvođeno na više lokacija. Glavnina nasipanja bila je oko stećaka. Prostor oko stećaka nasipali smo pržinom s Mostarskoga blata, zemljom i kamenom. Za isplatu kamiondžija i bagerista u nasipanju oko stećaka i planiranoga vanjskog zahoda s nasipanjem asfaltne podloge potrošili smo 18.562 DM. U nasipanju oko stećaka i planiranog vanjskog zahoda sudjelovali su:

– rovokopač: mostarski Vodovod, tri dana (svaki dan od 9-16 sati) (Božo Stojić)

– bageri: 82. pukovnija, 26 radnih sata
Stipe Rozić svojim bagerom, 26 sata

– kamionima:

Mile Kordić 41 kamiona pržine i 2 kamena 630 DM
Jozo Bevanda 33 pržine  i 1 kamena 510 DM
Miro Mandić 36 pržine i 1 kamena 555 DM
Stipe Rozić 33 pržine i 2 kamena 525 DM
Ivo Bevanda 24 pržine i 2 kamena 390 DM
Ante Rozić 21 pržine 285 DM,

82. pukovnija dva kamiona 26 pržine i 4 kamena 405 DM

U radovima oko nasipanja prostora oko stećaka i u niveliranju stećaka pomagali su: Mile Pušić, Marko Čule Ivanov, Ivan Rozić Grgin, Zdravko Vidačak, Ivica Ćorić, Pero Begić, Nikola Vidačak i Andrija Smiljanić.

Tijekom radova na nasipanju prostora oko stećaka nismo mogli razvoziti materijal za nasip do odgovarajućeg mjesta. Morali smo u kasnijim radovima nasipni materijal razvoziti kariolama. U sva tri dana nasipanja (7.-8. i 10. 7. 1995.) služili smo se za bliži prijevoz nasipnog materijala rovokopačom iz mostarskoga Vodovoda. Na rovokopaču je radio Božo Stojić. Rovokopač i rad na njemu bila je donacija Vodovoda.

Niveliranje stećaka. Veći dio stećaka na nekropoli bio je pritisnut stablima, isprevrtan u vododerinama koje su prolazile preko srećaka. U akciji smo morali mnoge stećke nivelirati. U niveliranju stećaka koristili smo se drvenim gredama. Ispod stećaka smo ubacivali kamen i zasipali zemljom. Akciju niveliranja ponavljali smo sve do 2000. Kada bismo vidjeli da je potrebno niveliranje prostora, zbog slijeganja nasute zemlje i pržine, tada bismo i vršili niveliranje stećaka. Niveliranje smo ponavljali u više navrata.

Niveliranje stećaka tijekom 1999. godine obavljali su: Ilija Puce, Andrija Smiljanić, Zdravko Vidačak, Nikola Vidačak i Brana Smiljanić. Niveliranje smo obavljali dva dana.

Prostor oko stećaka nasipali smo i nivelirali tijekom 1999. Nasipanje smo započeli 21. 7. 1999. Dotjerali smo pet tura zemlje. Zemlju je dovozio Stipe Rozić, ultom je radio Ljubo Vidačak. Do kraja nasipanja dotjerano je 28 tura pržine s Blata: 3. kolovoza šest tura, 14. kolovoza pet tura, 17. kolovoza deset tura, 6. rujna dvije ture. Zemlju, odnosno pržinu razgonio je do mogućih prilaza stećcima Ljubo Vidačak ultom (6. i 14. 8.), a Ilija Puce dalje razvozio kariolom i zaravnavao. Ilija je radove zaravnjivanja i razgonjenja pržine radio 36 dana. U pet radnih dana zemlju je razvoziti pomagao Andrija Smiljanić.

Tijekom 2000. godine nastavljeno je s nasipanjem i niveliranjem. U svim dosadašnjim zahvatima nasipanja i niveliranja nije nam uspjelo spriječiti stvaranje vododerina tijekom većih padalina po sredini nekropole. Kako bismo spriječili da voda ponovo ne ispere nasuti teren oko stećaka, morali smo ponoviti akciju nasipanja te niveliranja terena i stećaka prema novim visinama. Za potrebe pravljenja brvna za vodu dotjerali smo iznad nekropole deset kamiona pržine (Stipe Rozić) i zemlje s Blata. Svih deset kamiona materijala Ilija Puce je razvozio kariolom po prostoru oko stećaka. Radove smo počeli izvoditi početkom studenoga. Brvno za vodu pravili smo nasipanjem po sredini nekropole i vodu skretali prema vanjskom zidu. U istom zahvatu zbog nasipanja zemlje morali smo desetak stećaka nivelirati. Radove na niveliranju stećaka izvodili smo 17. 11. 2000. Niveliranje su izvodili Zdravko Vidačak, Nikola Vidačak, Branko Smiljanić i Ilija Puce.

Nasipanje i niveliranje iznad župnoga vrta

Pred početak radova na župnoj kući ostalo nam je nenasuto i neiznivelirano dvorište iznad župnoga vrta prema glavnoj ulaznoj kapiji. Taj prostor nismo stigli završiti prije radova na župnoj kući. Dobro nam je došla nenasuta rupa za otpad pri radovima na župnoj kući.

Rupu iznad vrta djelomično smo nasipali krajem 1999. i u prvoj polovici 2000. Veći zahvat nasipanja izvodili smo 24. 11. 2000. U toj akciji nasipanja velike rupe iznad sadašnjeg župnog vrta izvodio je Stipe Rozić u nekoliko radnih dana. U akciji smo dovozili samo krupni materijal. Poslije nasipanja teren je u jednom radnom danu zaravnao traktorskim ultom Franjo Damjanović iz Ljutoga Doca. Nakon ovoga zahvata na prostoru iznad župnoga vrta ostalo nam je teren nasuti sitnim materijalom: pržinom i zemljom te ga zasaditi sadnicama.

Zbog niveliranja prostora iznad župnoga vrta morali smo uraditi više i duže betonske podzide. Radove na betoniranju podzide od spusta u voćnjak do ulaza u crkveno dvorište od Vinina započeli smo 16. 8. 2000. Podzidu su radili Zdravko Vidačak, Brana Smiljanić i Nikola Vidačak. Nikola nije bio na radovima u cijelom razdoblju. Radovi na podzidi su završeni 14. 9. 2000.

Može se reći, završavanjem radova na ovim podzidama i nasipanjem terena iznad župnoga vrta završili smo konstruktivne radova u crkvenom dvorištu.

Konačno nasipanje i niveliranje crkvenoga terena završili smo s nasipanjem sitnijeg materijala: pržine i zemlje iznad župnoga vrta. Radove smo izvodili 5., 6., 7., i 8. lipnja 2001. Nasipanje su izvodili kamionima i ultom Ljubo Vidačak, Velimir Rozić i Stipe Rozić. Nasuli su 90 kamiona materijala. Vrijednost radova bila je 4500 DM.

U ovoj akciji nasipanja dotjerali smo i pet tura zemlje i pržine za niveliranje prostora po dnu župnog voćnjaka kod sadašnje šupe. Taj prostor nismo mogli prije nasuti jer je tu bio građevinski materijal za radove na kući i po dvorištu.

Nasipanje i niveliranje različitih lokacija po crkvenom dvorištu

U radovima oko obziđivanja crkvenoga dvorišta, 1993. i 1994. trebalo je na više mjesta zid zasipati zemljom i tvrdim materijalom. Zemlja i materijal u nasipu poslije nekog vremena se spuštala. Radove smo morali obnavljati i u više navrata sljedećih godina. Dosipanje oko zidova bio je teži dio posla. Naime, strojevima nismo više mogli po dvorištu prolaziti. Radove smo morali izvoditi kariolama i lopatama. Dotjerali bi nekoliko kamiona zemlje te istovarili na prikladno mjesto. Najčešće ispod Anđine ograde i odatle razvozili prema potrebi.

Sadnice u crkvenom dvorištu

U crkvenom dvorištu do 1989. bio je jedan dio dvorišta zasađen voćkama, drugi dio bio je zarastao u pristupačnu i nepristupačnu šumi.

Župni voćnjak se nalazio oko crkve, oko župne kuće, oko čatrnje, bolje reći po cijelom dvorištu. Voćke su bile zasađene bez nekog plana. Dio voćaka bio je navrnut na trensule. Najčešće su to bile trešnje navrnute na trensule. Tamo gdje je trensula nikla, tu je navrnuta trešnja. Sve oko voćaka u cijelom voćnjaku je organizirao pokojni župnik don Ante Romić. Poslije njegove smrti u župnom voćnjaku nije se ništa dorađivalo.

Zatečene voćke 1989.: trešnje, orasi, bademi, kruške, šljive, višnje bile su zastarjele. Na mnoge od njih se nije više smjelo peti.

Veći dio dvorišta, posebno oko stećaka, bio je obrastao u šumu, djelom u šikaru.

Obrezivanje i održavanje stabala

Svake godine od 1990. posvećivali smo pozornost stablima po crkvenom dvorištu. Stabla koja su već ostarjela a koja smo mogli kultivirati i spasiti da ih ne vadimo kultivirali smo, ona koja nismo mogli zbog zastarjelosti ili zbog loše pozicije u dvorištu vadili smo i zasađivali nova. Radove oko održavanja stabala u više navrata kroz godinu predvodio je Lovre Kordić. Lovri su po potrebi pomagali: Slavko Ereš, Ante Bevanda, Tadija Bevanda, Zlato Bevanda i Gojko Mandić

Lovre Kordić i Slavko Ereš su 5.-9. i 10. 2. 1994. dio stabala po dvorištu kultivirali, posebno boriće srebrenjake. Boriće sa sjeverne strane crkve prepilali su u visini od zemlje do dva metra. To smo učinili sa željom da ih formiramo u kugle, a da ne smetaju preglednosti dvorišta. Takvi zahvati su učinjeni i na drugim mjestima po dvorištu.

U crkvenom dvorištu bilo je više dudova – murava. Bili su sve izreda murve crnice. U vrijeme zrenja bile su vrlo ružne. Pod njima se nije moglo sjediti. Opale murve su se za nogama raznosile u crkvu i u kuću. Bile su i skupljalište muha. Neke od murava smo pilali i panjeve vadili. Jednu ispod čatrnje smo obrezali, i pustili da se omladi. Već omlađenu murvu Franjo Kordić je navrnuo 18. 6. 1994. na tužnu murvu. Kalem je donio iz Mostara iz parka na Rondou. Svi kalemovi su lijepo pošli. Nakon kalemljenja murva se pokazala vrlo lijepa.

Po crkvenom dvorištu bilo je na više mjesta posađenih badema. Bademi su bili već zastarjeli, nisu redovno obrezivani niti čišćeni. Bili su svi od reda ljutuni. Malo su ih sestre koristile u kuhinji. Bademe smo u veljači obrezali i pomladili. Na nove mladice na bademima navrnuli smo više vrsta badema mekušaca, i više vrsta kajsija. Kalemljenje badema učinio je 26. 6. 1994. Ratko Perutina iz Rodoča. Većina kalema mu je uspjela.

Tijekom 1995. posvećivali smo pozornost starijim stablima, obrezivanjem, a mladim smo pobijali koce, okopavali ih i dohranjivali. Radove na obrezivanju izvodili smo: 1., 6. i 7. veljače i 15. srpnja. Stabla su obrezivali: Lovre Kordić, Tadija Bevanda, Slavko Ereš i Zlato Bevanda.

U dvorištu ispred crkve nalaze se tri lipe, jedna starija i dvije mlađe. Lipe su bile izrasle već u visoka stabla. Zaklanjale su pogled na crkvu. Dvije mlađe ispred crkve već su bile zaklonile pola pročelja crkve. Starija se nalazi sa sjeverne strane. Tijekom rata bila je oštećena. Jedna granata pogodila joj je vrh. Granata je na lipi eksplodirala. Geleri granate su krošnju stabla na više mjesta izranili. Pogodak granate u lipu i eksplodiranje na krošnji lipe, smanjilo je jedan udarac granate u krov crkve.

Sve tri lipe odlučili smo podrezati i pokušati ih kultivirati u široku, ali ne visoku krošnju. Podrezivanje smo učinili 6. 2. 1995. Od podrezivanja svake godine potrebno je u veljači sve tri lipe obrezivati i postupno puštati u široke krošnje.

Sa sjeverne strane nalazio se pokraj crkve borić koji je izrastao iznad oluka crkve. Bio je blizu crkve, nagnut prema crkvi. Borić je svake godine toliko zaprljao i zatvorio oluke crkve da smo se iz godine u godinu morali peti, i s vrlo opasnih (opasnost od pada) pozicija čistiti oluke. Prijetila je i opasnost da se borić zbog jačih vjetrova prevrne na crkvu. Borić je ispilan 6. 2. 1995. Na mjestu gdje se nalazio, desno od ulaza u crkvu, sada se nalazi jarbol za barjake.

Iza apside crkve nalazilo se šest vrlo visokih hrastova, pet zakržljalih oraha, jedna smrdika, četiri drijena, deset grabova. Krošnje hrastova, grabova, smrdike i drijena bile su izrasle iznad postojeće šume i šikare. Poslije čišćenja dvorišta odlučili smo navedena stabla prepilati na pola, da bi krošnju spustili prema zemlji. Orasima smo krošnje očistili da bi ih omladili.

Hrast ispred kuće časnih sestara tijekom radova na dogradnji župne kuće pokušavali smo zadržati sve do onoga trenutka kad smo došli do visine novoformirane krošnje te smo uvidjeli da ga trebamo izvaditi iz zemlje.

Radove na hrastovima i orasima izvodili smo dijelom u veljači 1994.: 5., 9. i 10. veljače i nastavili u više radnih dana sljedeće godine od 7. 2. 1995.

Ručno pilanje i kultiviranje stabala izvodili su Lovre Kordić i Slavko Ereš. Ručno su pilali iz toga razloga da ulje od motornih pila ne bi zalazilo u stablo i time prijetilo uništenju cijeloga stabla.

U raspilavanju porušenih stabala sudjelovali su 8. 2. 1995. Zdravko Vidačak s frezom i prikolicom, Pero Begić, Stipe Rozić Matišin motornom pilom, Andrija Rozić Matišin, Jure Marić Andrijin motornom pilom, Sćepo Vidačak. Pile su pripadale Matiši Roziću i Andriji Mariću.

U kasnijem praćenju razvoja stabala uvidjeli smo da nismo nimalo pogriješili što smo navedene radove učinili.

Tijekom 1996. s Lovrom Kordićem stabla su obrezivali Tadija Bevanda i Zlato Bevanda, 17. veljače, 4. i 8. ožujka.

Tijekom 1995. crkveno dvorište smo nasipali i nivelirali zemljom i pržinom s Mostarskoga blata. Sa zemljom i pržinom dovezeno je kojekakvog poljskog raslinja (kupina, božje drvce, visoke trave). Nešto od donesenoga je iznicalo tijekom 1996. Da bi iskorijenili barem dio raslinja, organizirali smo akciju s šestoricom momaka s Krivodola da kopaju i vade nepotrebno raslinje u dvorištu. Akcija je bila 1. i 2. kolovoza 1996. Uviđali smo u kasnijem praćenju crkvenog dvorišta da je vrlo teško kupinu i božje drvce uništiti, kako ih se vadi, tako ponovo niču.

Tijekom 1997. Lovre Kordić je obrezivao stabla po crkvenom dvorištu u više radnih dana, počevši od 6. veljače. Tijekom 1998. šišao je i obrezivao stabla 16. veljače te 3., 13., 21. 25. ožujka. Lovru je u radovima ometala bura. Šišanje kuglastih borića obavio je u ljetnom razdoblju 15. lipnja, u jesen 19. 10. 1998. Kuglaste boriće ponekad tijekom godine treba šišati i do tri puta, ponekad i manje. Obrezivanje 1999. započeo je 13. ožujka. Radove je izvodio pet dana. U ljeto je obrezivao stabla dva dana počevši od 21. 6. 1999. Poslije navedenih godina već se ustalio rad oko obrezivanja: jedan dan Lovre je šišao lipe, drugi dan boriće, treći dan voćnjak i ukrasno bilje.

Za potrebe održavanja stabala po dvorištu i za zasađivanje novih u proljeće 2000. dotjerali smo 3. 11. 1999. dva traktora stajskog gnojiva od Mladena Senkića.

Orah ispred crkve, tzv. “Sretnički orah”

Potrebno je opisati orah ispred crkve. Tko ga je i kada sadio, ne zna se točno. Svakako je bio star. Pokušali smo ga spasiti i obzidati podzidom. Bagerima i rovokopačima nismo dolazili blizu njega sve dok radnici nisu počeli ručno kopati temelje za dvokrake ulazne stube u dvorište. Kopajući naišli su na nekoliko debljih već trulih orahovih žila. U pokušajima da se orah spasi morali smo učiniti više dnevnica ručnoga rada. Ali kada smo naišli na trule orahove žile, uvidjeli smo da mu nema spasa. Srušili smo ga 1. 4. 1994.

Kod naroda je orah, ispred crkve, imao simbolično značenje, mnoge je povezivao s njihovim djetinjstvom, igrama, sjedenjima i razgovorima ispod oraha. Mnogi događaji i zanimljivosti su se događale u hladovini orah. Ispod njega je bio oltar za ilindanske Mise. Narod je često govorio: “Razgovarali smo i dogovorili se za nešto pod orahom, kod oraha, ispod oraha, bili smo pod orahom itd.” Orah je imao veće značenje za Sretničane, oni su se najviše pod njim prije i poslije Mise okupljali, za Božić su pod njim poslije Mise i duže ostajali u razgovoru, pjesmi i nabacivanju jabuka i raznim čašćenjima. Seljani drugih sela za Božić su se okupljali poslije Mise na drugim mjestima po dvorištu. Točna lokacija oraha je bila u sredini, ispred prve stube dvokrakih silaznih stuba s asfalta u crkveno dvorište, na kraku koji vodi prema crkvi.

Posude za cvijeće ispred crkve

Kako smo se prestali u župnom podrumu baviti podrumarstvom, našlo se u podrumu više drvenih bačava neiskorištenih. Dio bačava smo prodali ili podijelili, a dio koji se nije mogao ni dati ni prodati raspilili smo po pola, učvrstili obruče, prepilane bačve nasuli zemljom i napravili posude za sadnju cvijeća. Bačve smo postavili ispred crkve i župne kuće. Radove su izvodili Pero Begić i Gojko Mandić 14. i 15. svibnja 2003.

Bagremovina u crkvenom dvorištu

U crkveno dvorište je pokojni župnik Kruševa don Ante Romić zasadio bagremovu šumu. Bagremova šuma se vremenom pretvorila u šikaru. Pokušavali smo je tijekom 1992. i u proljeće 1993. kultivirati. Uvidjeli smo da ne ide. Iz svake pa i najmanje bagremove žilice udarale su mnoge mladice i umjesto kultiviranja nastala još veća šikara. Pokazalo se da je bagremovu šumu vrlo teško održavati. Odlučili smo je potpuno uništiti, iskorijeniti i na prostoru gdje se nalazila bagremovina zasaditi druge vrste stabala.

Bagremova stabla smo 16. i 17. 9. 1993. (Zdravko Vidačak, Pero Begić i Ivica Ćorić) ispilali do visine metra iznad zemlje. Potom smo planirali i kasnije učinili čupanje bagremova panja i korijenja. Vezali smo ostatke bagremovih panjeva za bager i tako ih čupali, da bi se s panjem što više i žile povuklo. U velikim postotcima u planiranom smo i uspjeli.

Čupanje bagremovih panjeva izvodili smo 16. i 17. 11. 1993., i nastavili u veljači 1994., također dva dana. Bagerom je radio Ljubo Vidačak.

Poslije radova bagerom cijeli prostor smo prekopali krasnama da bi povadili svaki i najmanji ostatak bagremove žile. Veću akciju prekopavanja prostora gdje se nalazila bagremovina organizirali smo 17. 2. 1994., odazvala su se 23 čovjeka.

Prekopavanje prostora bagremove šume imali smo u radnim akcijama tijekom 1994. Krenule mladice smo polijevali Cidokorom 16. 6. i 12. 7. 1994.

Radovi oko uništavanja bagremove šume bili su dugotrajni, višegodišnji posao. Treba imati u vidu da je prostor gdje se nalazila bagremovina prepun grobova, tako da dublja kopanja rovokopačima ili drugim strojevima nismo ni planirali izvoditi. Nakon bagera koji je čupao bagremovinu sve zemljane radove i vađenje bagremovine izvodili smo ručnim radom.

Zasađivanje dvorišta

Do 1995. veći dio crkvenoga dvorišta čišćenjem smo ogolili. Stara zakržljala stabla; trešnje, orahe, platane, murve, hrastove, bagremove smo čupali. U sklopu projekta crkvenoga dvorišta, 1991. uradili smo i hortikulturalni dio. S projektom hortikulture krenuli smo 20. i 28. siječnja 1995. u obilazak i potražnju sadnica. Obišli smo rasadnike za voćke u: Rodoču, Jasenici, Buni i Ilićima, sve su to mali privatni rasadnici. Rasadnik hortikulturalnih stabljika obilazili smo u Ljubuškom kod Blage i kod Mate-commerca. U Ljubuški smo išli sa Zdravkom Kordićem. Po obilasku rasadnika počeli smo nabavljati sadnice prema projektu one koje smo mogli naći, ono što nismo našli prema projektu. ostavili smo za budućnost.

U svakom zasađivanju smo imali problema s nabavljanjem sadnica i njihovim cijenama. Imali smo problema i s održavanjem zasađenih stabljika. Posebno smo uviđali problem sa zalijevanjem stabljika, barem u prvoj godini. Zalijevanje smo imali tek u kriznim trenutcima velikih i dugih suša. Sa sušom smo se odlučili boriti na drugi način. Planirali smo zasaditi više stabljika, pa kasnije prorjeđivati one što ostanu. Ipak veći postotak stabljika, do 70 %, ostao je na životu. Česta zanimljivost na prostoru Kruševa bila je da poslije proljetnih i ljetnih kiša, kada se dobro natopi zemlja, okrene bura puhati po sedam dana, pa ono kiše što je palo bura dobro isuši, za mlade sadnice tada bude još gore, počnu vegetirati, a bura ih spriječi u razvoju.

Zasađivanje dvorišta prema godinama

– proljeće 1995.: voćnjak, stabljike oko crkve i oko dvokrakog ulaza u dvorište, oko župne kuće i bivše kuće časnih sestara

– ljeto 1995.: pikirane sadnice: u dvorištu ispod čatrnje, oko planiranog vanjskog zahoda, djelomično oko stećaka

– jesen 1998. (oko stećaka, oko planiranog vanjskog zahoda, iza crkve)

– proljeće 1999.

– proljeće 2000. više redova borića – srebrenjaka

Veći dio sadnica smo zasadili u proljeće i ljeto 1995., jesen 1998. i proljeće 2000. U drugim godinama sadili smo po manje stabljika, ali smo posvećivali pozornost već zasađenim: okopavanju, obrezivanju i presađivanju.

– Zasađivanje u proljeće i ljeto 1995.

– Za zasađivanje sadnica u proljeće 1995. potrošili smo 400 DM

– Sadnice, kod Blage u Ljubuškom 22. 1. 1995., arhiv 163/1995., plaćeno 1141 DM

• kotonaster 27 komada po 5 DM
• forzicija 38 komada po 5 DM
• lavanda i ružmarin 30 komada po 2 DM
• spirea bijela 28 komada po 5 DM
• lagestremia grm. 19 komada po 10 DM
• albicia (stablašica) 3 komada po 10 DM
• lagestremia (stablašica) 3 komada po 10 DM
• hibiskus 11 komada po 5 DM
• lonicera 7 komada po 5 DM
• iuniperus 13 komada po 12 DM
• jorgovan 5 komada po 5 DM
• tamaris 9 komada po 5 DM
• viburnum 10 komada po 5 DM
• šišmir (buxus) 150 komada
• Sadnice, kod Mate-commerca 20. 1. 1995. arhiv 146/1995., plaćeno 226 DM
• legestremije 3 komada po 40 DM
• cercis 1 komad po 25 DM
• masline 3 komada po 7 DM
• magnolije 3 komada po 20 DM

– Voćke s Bune nabavljao je Ratko Perutina i Drago Božić, a u Ilićima kod Stanka Komadine platili smo 400 DM (sadnja u proljeće 1995.). Na Buni i Ilićima nabavili smo: smokve, trešnje, višnje, jabuke, kruške, praske, šipak, jabuke japanke, kajsije, 1 praska (24. 2.), 12 oraha (10. 3.). Na Buni u staklenicima 28. 4. 1995. nabavili smo 120 komada ruža po 3 DM

– U Kruševu: smokve tri komada, praske tri komada, oskoruše tri komada.
Veći dio stabljika, po dvorištu u proljeće 1995. zasadili su: Tadija Bevanda, Zlato Bevanda i Zdravko Kordić, 25., 28., 30. siječnja 1995. Manji dio sadnica zasađivali smo 2., 3., 23. i 28. veljače te 10. i 20. ožujka 1995. U manjem zasađivanju radili su: Pero Begić, Zdravko Vidačak. Pero Begić je vodio radnu akciju kopanja rupa za voćke 2. i 3. veljače.

– Ljetna sadnja 1995. pikiranih sadnica: sađenje je organizirao od 21. 8. do 2. 9. 1995., Zdravko Kordić, plaćeno 5.573 DM, arhiv 163/1995., 10/1995. zasađeno je 176 grmova i 186 stabljika. Zasađivane su stabljike oko planiranog vanjskog zahoda i oko stećaka. Zdravku je pomagao Ante Bevanda Jozin. Zasadili su sljedeće sadnice:

• cotonaster grmasti 15 komada
• nevera helix 50 komada (bršljani)
• amfilopsus 60 komada (penjačice)
• arizonika piram. 43 komada (borići piramidalci)
• melia azderah 10 komada
• cercis siliqest 10 komada
• lameus nobilis 8 komada (lovorika pletena)
• lameusnobilis 10 komada (lovorika)
• betula 30 komada (breze)
• albicia 5 komada
• acer palmatus 10 komada (platan)
• laestremia 15 komada (grmasti)
• mirta 15 komada
• hibiskus 15 komada
• forzicia 21 komad
• bumalda 19 komada
• luniperus 16 komada (borići)
• mersina 15 komada

Gnojivo za potrebe zasađivanja dobili smo od Ilije Mandića (traktorska prikolica), Zdravka Vidačka (prikolica od freze), Bože Zovke (prikolica freze). Zemlju za potrebe zasađivanja nam je dovozio kamionom Stipe Rozića.

Za održavanje stabljika kroz godinu utrošili smo petnaest dnevnica. Održavanje su obavljali Zdravko Vidačak, Ivica Ćorić i Pero Begić.

Za posađene voćke i stabljike po dvorištu pobijao je koce Slavko Ereš 4. 3. 1995. Koce u sljedećim godinama, dok stabla nisu ojačala, morali smo često popravljati, stavljati veće, trule mijenjati. Većinu kolaca sjekli smo u Šimunovoj ogradi kod crkve. U zasađivanju 1998. koce smo dobili od Ante Rozića Perića.

– Zasađivanje sadnica 1996.

Manju smo pozornost i izdatke izdvajali za sađenje višegodišnjih stabala i voćaka. Išli smo 8. 3. 1996. u obilazak rasadnika po Hercegovini. Uvidjeli smo da su sadnice skupe. Dio radnih dana zasađivali smo jednogodišnje cvijeće i nekoliko dana višegodišnje stabljike. Zasadili smo po dvorištu više redoslijeda narcisa, tulipana i gladiola. Sadnju smo obavili 27. 2. 1996.

Zdravko Kordić nam je 31. 1. 1996. za sadnju dotjerao 47 pikiranih ružmarina i 50 komada niskog raslinja. Sadnju smo izvršili u veljači 1996.

Pet oraha ispod župne čatrnje u drvoredu zasadio je Pero Begić 27. 2. 1996. Sedam jabuka i krušaka i pet šipaka Pero Begić i Zdravko Vidačak zasadili su 6. 3. 1996.

U sadnji jednogodišnjih stabljika i cvijeća radili su Pero Begić i Zdravko Vidačak 26., 27. 28. veljače te 4., 5. i 6. ožujka i 11. 4. 1996.

U pripremljenu zemlju 21. 5. 1996. sestre: Vicenta i Jelena te Marina Tomić sadile su jednogodišnje cvijeće na više lokacija po dvorištu.

Za zasađivanje stabala zemlju nam je dotjerao Stipe Rozić 4. 3. 1996, dva kamiona.
U dvorištu je bilo zasađeno više stabljika. Nekima je bila prva godina od sadnje, nekima druga. U ljetnom periodu 1996. zavladale su dugotrajne ljetne suše. Da bi spasili mlade zasađene stabljike, organizirali smo zalijevanje. Zalijevanje su učinili Bože i Miro Vidačak 23. 7. 1996. Zalijevali su njihovom traktorskom cisternom.

– Zasađivanje sadnica 1997.

Zasadili smo 14. 2. 1997., 5. 3. 1997. i 12. 3. 1997.

• hrastova 15 komada
• jasenova 15 komada
• kostila 1 komad
• japanski ruža 22 komada
• oraha 22 komada
• kljen 1 komad
• oskoruša 5 komada 14.2.1997 zasadio Zdravko Vidačak

Tijekom ljeta 1997. više zasađenih mladih stabljika je pocrkalo. Bile su velike suše. Ponajviše ih je uništila kratkotrajna ljetna kiša koja je pala 19. 7. 1997., pa poslije kiše ponovo zasušilo. Stabla su nakon kiše počela vegetirati, vlage nestalo i pocrkali.

U župu su 13. 5. 1997. navraćali radnici Parkova iz Mostara i ponudili se da bi oni dvorište zasadili. Radnici su došli sami. Nismo se smjeli upustiti da bi oni dvorište zasadili i održavali. Bojali smo se da ne ćemo moći isplatiti njihove radove.

Za potrebe zasađivanja i nasipanja oko već zasađenih sadnica Stipe Rozić je tijekom 1997. godine dotjerao četiri ture zemlje.

– Zasađivanje sadnica 1998.

Dugo smo tražili neki rasadnik na području Herceg Bosne u kojem bi mogli naći hrastova, grabova, jasenova, i sličnih domaćih stabljika. Uspostavili smo vezu preko župnika u Drvaru don Vladimira Ošapa 10. 10. 1998. s rasadnikom u Glamoču.

Don Vladimir je javio da možemo krenuti po planirane sadnice 13. 10. 1998. Ujutro u 6 sati krenuli smo u Grahovski rasadnik po sadnice. Pošli smo dvama autima, kamion i malo auto. Trebali smo povesti sa sobom i ljude koji će kopati i vaditi sadnice. U grupi za kopanje sadnica se nalazilo 6 osoba: Pero Planinić (s kamionom), Ilija Puce, Lovre Kordić, Mate Brkić, Mile Pušić i župnik. Stigli smo u Grahovski rasadnik u 9 sati i 30 minuta.

Nakopali smo:

• hrastova-srebrenjaka 70 komada
• borića 40 komada
• jasena 100 komada
• lipa 20 komada
• breza 20 komada
• javora 20 komada
• kestena 20 komada
• ariša 15 komada
• pitomi kestena 10 komada
• i ponekih sadnica u manjim količinama.

U kopanju sadnica pomogli su nam radnici rasadnika iz Grahova. Velikodušno i ljubazno nam je izišla u susret ravnateljica rasadnika Ljilja Dujmović. Za hranu, čašćenja i razne usputne troškove, potrošili smo 670 DM. Potrebno je još navedenoj cifri dodati isplatu prijevoza i radnika koji su išli.

Poslužilo nas je lijepo vrijeme u cijelom danu. Odmah sutradan 14. 10. 1998. pristupili smo sađenju sadnica. Prvi dan smo ih rasporedili u iskopane rupe (rupe za sadnice bile su pripremljene prije polaska u grahovski rasadnik) i zatrpali s nekoliko lopata zemlje, tako smo ih privremeno spojili sa zemljom jer su još stabljike radile. Trajno zatrpavanje rupa zemljom, gnojivom, zaravnjivanje i zalijevanje obavili smo 15., 16. 17. listopada 1998.

Koce za zasađene sadnice usjekao je i dotjerao Ante Rozić Perić. Stajsko đubrivo smo dotjerali od Mladena Senkića, dva traktora.

Tražili smo u Glamoču ili po drugim rasadnicima da bi posadili i sljedeće sadnice: Crni bor, Španjolska jela, Himalajski cedar, Čampras, Počampras, Pinija, Tisa, Zlatnožuta tuja, Gnjezdasta smreka. Žalosna breza, Bajam, Ruj, Ukrasna jabuka, Judino drvo, Albicija, Forzicija, Kostila, Lovor višnja, Patuljasti javor, Božikovina, Jasmin, Zlatna kiša, Magnolija, Glog, Puzajuća Dumjarica, Puzajuća borovica, 250 borića srebrenjaka. Navedene sadnice nismo našli.

Tijekom 1999. zbog financijskih nemogućnosti nismo se bazirali na zasađivanje dvorišta.

– Zasađivanje sadnica 2000.

Dotjerali smo 2. ožujka 189 sadnica borića srebrenjaka. Boriće je nabavio Zdravko Kordić u Prudu. Jedan borić je koštao 9 DM. Nismo imali odmah novac za platiti sadnice. Isplaćene su 12. 10. 2000. Sve sadnice su bile pikirane. Te godine poslije sađenja bile su velike suše. Sadnice su dobro ostale iako je sušno vrijeme potrajalo. Samo ih je osam uginulo. Ni jedanput nisu bile zalijevane. Smatrali smo da bi nas više voda koštala za zalijevanje negoli sadnice koje ne pođu dogodine posaditi. Tako smo i učinili i na našu sreću sadnice su dobro ostale.

Sadnju borića izvršili smo u više redova po crkvenom dvorištu:

• sjeverno od crkve, po dnu dvorišta u jednome redu
• sjeverno od crkve na stazi koja vodi od podruma do stećaka u dva reda
• od čulanske kapije do podruma
• od sretničkog ulaza (ulaz iz svetišta crkve) do podgorskog ulaza (ulaz od groblja Sajmište)
• od glavnog ulaza u crkveno dvorište s desne strane do župske dvorane
• na nekoliko mjesta po crkvenom dvorištu u manjem broju sadnica.

S ovom sadnjom željeli smo po dvorištu napraviti nekoliko vjetrobrana a i zbog ljepšeg izgleda dvorišta.

Zasađivanje sadnica izvodili su Andrija Smiljanić i Ilija Puce od 7. do 17. ožujka. 2000.

U zasađivanju potrebe zasađivanja sadnica u 2000. dotjerali smo dva traktora stajskog đubriva od Mladena Senkića 3. 11. 1999.

– Zasađivanje sadnica 2001.

Kroz godinu, posebno na početku godine sve do ožujka, zasađivanje je obavljao Ilija Puce. Zasadili smo devet borića srebrenjaka, jedanaest jasenova, osam komada niskog raslinja. U voćnjaku je zasađeno pet vrsta voćaka sve po dvije sadnice. Kako je godina bila vrlo sušna, veći dio novo zasađeni sadnica je crkao.

– Zasađivanje sadnica 2002.

U ovoj godini zasadili smo tri jabuke, tri trešnje, deset borića, deset stabljika niskog raslinja. Na više mjesta po dvorištu sadili smo gladiole, tulipane i narcise. Od glavnoga ulaza u dvorište s desne strane zasadili smo uz asfalt zelenu ogradu.

– Zasađivanje sadnica 2003.

Tijekom 2003. zasađivanje u dvorištu započeli smo 25. 2. 2003. i u jedanaest radnih dana, do 17. 3. 2003. Andrija Smiljanić i Brana Smiljanić sadili su nove sadnice. Prva skupina zasađena je na kosini od izlaza iz crkvenoga dvorišta prema Sajmištu (podgorska kapija). Zasadili smo 60 sadnica niskog raslinja. No, zavladala suša i nije ih ostalo više od pet, šest komada. Zasađivanje istog prostora ponavljali smo od 1. 3. 2004. I drugo zasađivanje nije pošlo kako treba. Akciju u trećem zasađivanju smo učinili od 16. 3. 2006. s pikiranim sadnicama. Ovaj puta su Pero Begić i Gojko Mandić zasadili 60 žutih šišmira. I opet ljetne vrućine su uništile dio šišmira, ali sljedećega proljeća više ih je krenulo.

Druga dionica dvorišta, iznad župnog vrta, je prostor kojega smo u tijeku 2003. zasađivali novim sadnicama. Prostor smo u više prošlih godina nasipali. Došlo je vrijeme da zaravnati teren zasadimo. Odlučili smo taj prostor zasaditi orasima. Zasadili smo 23 oraha. U isto vrijeme radova zasadili smo deset novih borića.

Tri lipe ispred crkve, ovo je drugi puta da na ista mjesta sadimo lipe. Prva sadnja nakon godinu dana pocrkala. Sada smo iskopali pravilno rupe, metar sa metar, nasuli novom zemljom i zasadili lipe. Lipe smo ogradili ivičnjacima da ih ne bi auta u okretanju polomila. Treće godine jedna nam je u kolovozu (2006.) crkla.

Za potrebe zasađivanja novih stabljika dotjerali smo dva traktora đubreta.

Poslije sadnje u tijeku 2003. zavladala velika zimska i proljetna suša, posadili više novih stabljika a kiše nema. Morali smo sve novoposađene stabljike zasađivati. Zalijevanje smo organizirali 20. i 21. 3. 2003.

Dakle tijekom sađenja 2003. zasadili smo 23 oraha, 2 trešnje niskog rasta, 3 višnje, 60 komada različitih šumaraka, 5 borića srebrenjaka, 10 ruža penjačica, 5 borića iza crkve i 2 albicije.

Poslije 2003., zasađivanje dvorišta smo nastavili, ali u manjem broju sadnica. Glavni prostor kojega smo poslije zasađivali bila je dvorišna kosina od svetišta crkve prema Sajmištu. Taj prostor smo tri puta zasađivali i opet nije bilo kako treba. Tu je velika kosina, loša nasuta zemlja, velike ljetne vrućine sadnice propale.

Održavanje crkvenoga dvorišta

Bilo je potrebno svake godine u proljetno vrijeme dvorište očistiti od lišća i od polomljenih grana. Tijekom 1997. dvorište smo grabili 22. siječnja, 11. travnja i 12. svibnja. Do kraja 1997. dvorište smo čistili u radnim akcijama. Od 1998. organizirali smo ili radne akcije ili u plaćenim dnevnicama čistili dvorište. U 1998. godini dvorište je održavao Andrija Smiljanić. Održavanje je započeo 23. 2. 1998.

Dvorište u 1999. godini u radnim akcijama pregrabili su 14. ožujka: Biserka Tomić, Jela Mandić, Marica Smiljanić i Jagoda Senkić. Radili su od 8 do 12 sati, potom 17. ožujka: Biserka Tomić, Jagoda Senkić, Marica Smiljanić, Milka Delić i Jela Mandić. Treći dan grabljenja dvorišta organizirali smo 18. 3. 1999. Grabili su Mara Puce, Jadranka Begić i Jadranka Vidačak.

Ilija Puce i Andrija Smiljanić od 20. 10. 1999. posvetili su se sve do kraja godine čišćenju dvorišta od drva. U isto vrijeme, zavisno od vremena, krečili su prostorije po kući i čistili dvorište. U dvorištu je bilo na nekoliko mjesta hrpe drva. Sve smo od 20. 10. 1999. do kraja godine raščistili.

Do niveliranja dvorišta, do 1995. godine, dvorište smo kosili ručnim kosama. Poslije niveliranja i nasipanja, od 1996. dvorište kosimo kosilicama na gorivo. Od 1996. kosidbu dvorišta izvodimo preko plaćenih dnevnica. Zavisno od godine kosidbu smo izvodili od jedanput do četiri puta godišnje. Od 1996. do 2000. dvorište je kosio Ilija Puce.

U sastav održavanja ubrajalo se i svakogodišnje zasipanje stabljika umjetnim i stajskim gnojivom. Svake godine potrošena su po dva traktora stajskoga gnojiva za zasipanje novozasađenih stabljika.

Na održavanju dvorišta tijekom 2001. godine radili su Ilija Puce (107 dnevnica), Zdravko Vidačak (7 dnevnica), Gojko Mandić (14 dnevnica), Brana Smiljanić (2 dnevnice) i Dragan Ilije Puce (3 dnevnice).

Često se znaju po stabljikama u dvorištu pojavljivati različite uši i bolesti. Kao zaštitu od ušiju i drugih bolesti u poljoprivrednim ljekarnama preporučuju zimsko prskanje stabla. U tu svrhu smo 20. i 21. 1. 2002. organizirali u dva dana prskanje cijeloga dvorišta. Zimsko prskanje smo prakticirali i sljedećih godina.

U svibnju 2002. navalile su gusjenice na hrastove i drugu šumu kod stećaka. Jednostavno šuma ostade gola. Kako bi spriječili uništavanje lišća po šumi, organizirali smo prskanje šume velikom prskalicom. Prskanje smo organizirali 27. 5. 2002.

U siječnju 2003. zapuhale velike bure, a prije bure pale kiše. Kiše raskvasile zemlju, a bura jako zapuhala. Bura u raskvašenoj zemlji lako zanjihala mlada stabla sve do korijena, povaljala veliki dio borića srebrenjaka. Borićima je bila treća godina pa nisu pustili korijenje, nakon bure našli se većinom polegli po zemlji ili nageti u jednu stranu. Da bi spriječili uništenje borića, odmah poslije bure organizirali smo njihovo ispravljanje. Stavljali smo koce i zatezali prema potrebi pojedinog borića. Bilo je borića koje smo morali zategama vezati u više strana. Radove na ispravljanju i zatezanju borića izvodili smo u tri radna dana od 13. 1. 2003. Radili su Zdravko Vidačak, Gojko Mandić i Brana Smiljanić. Nekoliko nagetih stabala nismo mogli ispraviti, nego smo ih morali pilati.