Ovaj naslov i tekst su povezani s naslovom i tekstom ” Dvadeset i pet godina u župi Kruševo od 1989. do 2014.” vidi ovdje

Elektronapon u župnim prostorijama, zatečen 1989. godine bio je veoma loš. Niskonaponska je elektromreža bila monofazna. Trasa mreže obrasla je nepristupačnom šumom. U župnoj kući i crkvi bile su postavljene žice za monofaznu struju s monofaznim satom. Kućni aparati, niti bilo koji drugi aparati nisu mogli raditi, napon je bio vrlo nizak. Često se događalo da u župnoj kući u isto vrijeme ne mogu raditi dva obična aparata, elektromotori su im često pregarali. Nije se moglo planirati bilo što raditi na kući, crkvi, župnom dvorištu, bubanj najobičnije miješalice za beton nije se mogao okretati. U više mjerenja napon struje nije bio viši od 150 V.

Odmah početkom 1990. godine stupili smo u više neugodnih razgovora s RO Elektro-Hercegovina OOUR Elektro Mostar. Konačno smo se na navedeni naslov obratili službenim pismom br. 112/1990. od 3. 9. 1990.

Odgovorili su na pismo i usmene razgovore. Provokativno, bez uvoda i bilo kakvog objašnjenja 28. 9. 1990. poslali su predračun radova za rekonstrukciju elektromreže (niskonaponske) od škole u Kruševu preko Ćorića ograda do crkve. Predviđeni predračun radova bio je:
– materijal 59.496,50 dinara,
– radovi 69.000,00 dinara,
– prijevoz materijala i radnika 12.000,00 dinara.
Preračunato u njemačke marke radovi na poboljšanju elektromreže prema župnoj crkvi od škole u Kruševu bili su 16.736 DM.

U kasnijim usmenim razgovorima Elektro Mostar je tražila od Župnoga ureda da financira cjelokupnu rekonstrukciju elektromreže ako želimo da se elektromreža popraviti. Župni ured je pristao, iako nevoljko, ali smo bili prisiljeni. Uvidjeli smo: ako želimo bilo što planirati i izvoditi na crkvenim objektima, mora se najprije riješiti pitanje elektromreže i elektronapona. Poteškoće vezane uz elektronapon imali smo u izvođenju radova na zvoniku. U pojedinim trenutcima tijekom radova na zvoniku morali smo dovoziti agregat te preko njega izvoditi radove s miješalicom i dizalicom.
Valjda je upravu Elektro Mostara iznenadilo i to što smo pristali platiti rekonstrukciju elektromreže, pa su započeli na druge načine zatezati i postavljati kojekakve uvijete kojima su odugovlačili početak radova na rekonstrukciji elektromreže. Stjecao se dojam da ne žele ništa uraditi na rekonstrukciji elektromreže od škole prema crkvi. Imali smo dojam da od rekonstrukcije elektromreže nema ništa. Pokušali smo djelovati na Elektro Mostar preko Komisije za vjerska pitanja. Razgovarali smo više puta s pravnikom Elektro Mostara Blagom Planinićem. Njegovo mišljenje je bilo da ništa ne ćemo postići naglošću nego polako i smireno. Opisano nam je stanje u poduzeću koje nije naklonjeno našim traženjima.

Dva pisma, br. 4/1991. i br. 5/1991. od 17. 1. 1991., naslovljena na Elektro Mostar napisali smo i odnijeli direktoru Elektro Mostara Nikoli Gašiću. Predali smo pismo i vodili usmeni razgovor s Nikolom Gašića na temu: poboljšanje električnog napona na području Župnog ureda Kruševo. Nije ništa pomagalo, čak ni to kad smo pristali da platimo popravak niskonaponske mreže od škole u Kruševu do crkve. Dakle, uprava Elektro Mostar jednostavno nije htjela izvoditi radove, a drugi nitko nije smio.
Onog trenutka kad smo uspjeli dokazati (kao da to on nije znao) direktoru Elektro Mostara i njegovim suradnicima te Komisiji za vjerska pitanja da je Župa Kruševo jedini religiozni centar (sve katoličke crkve, pravoslavne i sve džamije) na prostoru Mostarske općine (od Drežnice do Žitomislića) koji nema adekvatnu elektromrežu i napon u župnim prostorijama krenulo se s mrtve točke. Spominjali smo u razgovoru kako u Kruševu u župnoj kući ni sijalica ne može kako treba svijetliti dok u Žitomislićima oko manastira po dvorištu postavljaju rasvjetu (1990.).

I konačno, usmeno je poručeno po Branku Martincu da se planira elektromreža rekonstruirati, da Župni ured organizira radove i napravi prilaz do dosadašnje niskonaponske monofazne elektromreže. Odmah (20. i 21. siječnja) smo sazvali radne akcije. Na radne akcije su pozvani: jedan zaselak s Krivodola, jedan sa Selišta i jedan sa Sretnica, odazvala se 21 osoba. S jednom motorkom pilom (Zlato Hrsto) i s navedenim brojem osoba očistili (protrsili) smo postojeću trasu elektromreže od crkve prema školi. Postojeća trasa elektromreže je bila toliko zarasla u šumu i šikaru pa smo nailazili na tri mjesta gdje je žica zarasla u hrastove grane, a na bezbroj mjesta su se grane šume doticale elektrožica.

U šest radnih dana radnici Elektro Mostara su na postojeće drvene elektrostupove postavili još dvije žice tako da smo dobili trofaznu struju u župnom centru. Radove je iz Elektro Mostara predvodio Branko Martinac. Zahvaljujući upravo njemu i njegovom traženju kod uprave Elektro Mostara učinjena je rekonstrukcija niskonaponske elektromreže od škole prema crkvi. Poslije završenih radova na poboljšanju elektromreže bili smo zadovoljni da smo mogli planirati već zamišljene građevinske radove na župnim crkvenim objektima.

Elektromreža, iako obnovljena, i dalje je ostala problematična, posebno zbog čestih nestajanja struje i čestih gromova. Kako je župna kuća pri kraju elektromreže, mnoga elektropražnjenja su završavala u župnoj kući i na crkvi.

Često se događalo da nam izgore motori na elektrificiranim crkvenim zvonima, na postavljenom satu. Dva puta do 1995. mikroprocesore smo nosili u Austriju na popravke. Više puta smo morali viklovati elektromotore satnih mehanizama i elektrozvona. Sve nam se to događalo zbog lošeg ili nikakvog uzemljenja postojećih elektromreža po cijelom Kruševu.

Elektromreža u Kruševu je postavljena 1958. Od 1958. na elektromreži nije bilo ozbiljnijih zahvata, posebno na dalekovodu iz Rodoča do Kruševa. Ponešto se na mreži privremeno popravljalo, ali temeljitijeg zahvata nije bilo. Sve posljedice i nedostatke elektromreže po Kruševu, tako i ove prema crkvi, plaćali su aparati i strojevi po našim kućama i domaćinstvima, a pogotovo zadnji priključci na pojedinoj niskonaponskoj mreži kao što je bio slučaj sa župnom kućom i crkvom.

Cijela elektromreža na prostoru Kruševa je rekonstruirana od 1996. do 2006. Rekonstrukciju smo započeli izvoditi na dalekovodu od Rodoča prema Kruševu, slijedilo je mijenjanje drvenih stupova po cijelom Kruševu i postavljanje betonskih. Radovi su izvođeni po selima. Po završetku radova u jednom selu prelazilo se u drugo. Veći dio je završen do 2006. Ostala je još nezavršena dionica elektromreže od crkve do kuća na polju. Može se slobodno reći da u ovom zahvatu osim spomenute dionice nije ništa ostalo od stare mreže, sve je izmijenjeno i postavljeno novo.

Tijekom 1994. stupili smo u razgovore s direktorom Elektro Mostara, Ivicom Vučićem, s direktorom Elektro Herceg Bosne Matom Jurkovićem i s pravnikom Elektro Herceg Bosne Blagom Planinićem. Upoznali smo ih sa stanjem elektromreže prema župnom uredu u Kruševu, o elektronaponu u župnoj kući i crkvi. Nakon razgovora zaključeno je da stanje ispita Ivica Vučić, da se mogućnosti razmotre, da se dade optimalni prijedlog što bi bilo najbolje učiniti.

Na sastanku održanom 28. 7. 1994. rečeno mi je da će se u Kruševu kod crkve postaviti nova trafostanica. Za mene je to bila radosna vijest. O liniji na sastanku nije bilo govora. Pred Božić 15. 12. 1994. održan je sastanak na kojem je dogovoreno da se odustaje od dosadašnje linije elektromreže prema crkvi i da će se nova mreža priključiti na dalekovod koji ide od Selišta prema Podgorju, od podgorskog dalekovoda će voditi dalekovod do trafostanice koja će se postaviti iza crkve na seliškoj ulici. Na navedena dva sastanka dogovoreno je da će trafostanica i postavljanje elektromreže biti donacija Elektro Mostara, željezni stup za trafostanicu će biti donacija Elektro Široki Brijeg (Ante Ramljak).

Kako je cjelokupni zahvat donacija dviju općinskih Elektra, trebalo je više sastanaka održati da bi se svi detalji dogovorili i usuglasili. Održano je 25 dužih i kraćih sastanaka: u Mostaru, Širokom Brijegu i župnoj kući u Kruševu. Bitni sastanci su bili: 28. 7. 1994., 15. 12. 1994., 15. 1. 1995., 10. 2. 1995., 15. 3. 1995. i 4. 2. 1996.

Župni ured je preuzeo organizaciju i izvođenje pripremnih zemljanih radova:
– iskop rupe za trafostanicu 2 x 2 x 2,
– kanal za uzemljenje trafostanice u tri pravca od trafostanice u duljini do po 30 m,
– iskop rupa za stupove,
– iskop kanala od trafostanice do spojnice na vanjskoj strani sakristijskoga zida na crkvi, kanal dug 90 m
– iskop kanala od sakristije do župne kuće dug 45 metara

Inženjeri Stanko Galić i dvije djevojke iz Elektro Mostara 15. i 19. siječnja 1995. razmjerili su novu trasu elektromreže od podgorskog dalekovoda do planirane trafostanice. Odredili su mjesta stupovima (određeno je da budu tri betonca i četiri drvena) i točnu lokaciju trafostanice te smjerove kanala za uzemljenje.

Određeni dio posla župni ured je započeo izvoditi u radnim akcijama 30. 1. 1995.: kopani su temelji za trafostanicu i rupe za stupove. Radne akcije su nastavljene: 31. siječnja, 1., 2., 6., 7., 8., 9., 14., 15. i 16. veljače. U radnim akcijama kopanja temelja za trafo i rupa za stupove sudjelovali su: Podgorčani, Selištani i Čulani. U akcijama je sudjelovalo u svim danima 63 osobe.

Radnici (traseri) Elektro Mostara započeli su raditi 18. 4. 1995. Dolazili su 20 puta na radove elektromreže i trafostanice. U jednoj skupini bilo ih je od 7 do 15.

Trafostanica, tri betonska stupa (dovezeni 28. 2. 1995.) i četiri drvena, postavljeni su od 18. do 21. travnja, te 5. 5. 1995. Beton za zalijevanje stopa trafostanice i betonskih stupova dovožen je od Interinvesta Mostar. Kamen za potrebe betoniranja dovezao je Ljubo Vidačak ultom. Radnici Elektro Mostara su svoj dio posla završili pred Ilindan 1995.

Kanal za spojni kabel od trafostanice do sakristije kopao je bagerom Franjo Damjanović iz Ljutoga Doca (19. i 22. svibnja 1995.). Kanal je ostao više od pola godine iskopan ali nezavaljen, nismo bili u mogućnosti naći odgovarajući kabel. Kad smo kabel našli (kabel i spojnice smo naručili 17. 11. 1995. preko elktropoduzeća Antas Čitluk, naručeni kabel smo dobili 27. 1. 1996.), ostalo nam je pitanje financiranja. Tražili smo da nam kabel netko donira. U čekanju smo uvidjeli da od donacije nema ništa. Kabeli i kutiju sa spojnicama platili smo (3000 DM) novcem iz župne blagajne. Postavljanje i spajanje kablova s trafostanicom i priključivanje župnih prostorija na novu trafostanicu izvršeno je 1. 2. 1996. Ovim datumom, što se pokazalo i u sljedećim godinama, riješili smo se muka u župnim prostorijama vezanim uz niski napon. Umanjile su se opasnosti od gromova (iako se nikad ne zna). Riješili smo se ponajviše neizvjesnosti i straha koji je u nama vladao zbog stalne opasnosti za pregaranje kućanskih aparata, sata na zvoniku, elektromotora na zvonima (otkako su postavljeni: sat na zvoniku (9. 7. 1990.) i elektromotori na zvonima (5. i 6. lipnja 1991.) više zbog lošeg napona nisu radili nego su radili. Od 1992. godine sat nije nikako radio. Konačno smo 15. 3. 1996. pozvali Ivana Grgurina iz Kaštela da nam popravi sat na zvoniku, elektromotore na zvonima i da sve stavi u pogon. Grgurin je odnio mikroprocesor sata na popravak, vratio ga je 15. 6. 1996. Poslije ovog datuma još se nije do 2000. ništa od rečenoga pokvarilo.) itd. Osim spomenutoga mogli smo planirati bilo koje poslove u župnom centru a da ne strahujemo da nam aparati i strojevi priključeni na elektromrežu ne će raditi.

Nakon 1. 2. 1996. za župni ured ostala je obveza osim rečenih dosadašnjih muka, potrošenu struju platiti.

Staru trasu elektromreže od škole do crkve nismo demontirali, ostavili smo je za rasvjetu na ulazu u crkveno dvorište. (Rekonstrukicija elektromreže prema crkvi (1996.) i dovođenje vode u župni centar su dva vrlo važna pothvata učinjena na poboljšanju infrastrukture u župnom centru.