Stabljika „japanke“ je otporna na različite klimatske promijene. Može podnijeti i nižu i višu nadmorsku visinu. Može izdržati veliku sušu ali i bogatstvo kiše i vode. Više joj odgovara kišno vrijeme i puno vlage u zemlji i u zraku
Nakon atomski bomba nad Hirošimom i Nagasakijem (6. i 9. kolovoza 1945.), najbližoj udaljenosti od mjesta Hirošime i Nagasakija prva stabla koja su se mogla susresti bila su jabuke „japanke“. Isto se dogodilo i u vremenima nesreće u nuklearnoj elektrani Fukushimi u ožujku 2011., mnoga stabla su se sasušila, a list „japanke“ i njezin plod prkosio je nuklearnom zračenju.
Ove godine, iako je bila sušna godina, naglo zasušilo, ali „japanka“ sitnija ili krupnija s plodovima je izdržala sve nepogode i bogato urodila. Kako se vidi na fotografijama, njezinu stablu, zbog bogatog uroda, više grana visi prema dolje, nego li što ih je bilo besplodno i uznosito prema gore.
No, pišući o jabuci „japanki“ misao mi ide i prema Japancima,
- narodu radišnom,
- narodu koji voli svoju zemlju,
- narodu kojemu je zemlja bogatstvo od kojega živi i za kojega živi,
- narodu koji čuva i obrađuje svoju zemlju,
- narod koji se koncentrirao na rad i ostvarivanje,
- narodu koji izgrađuje infrastrukturu koja u jednom „dahu“, jednoj minuti, može u Tokio primiti milijun ljudi i isto toliko iz njega izvesti u daleka predgrađa i naselja…
- narodu koji ne želi da mu netko nešto pokloni, nego želi sve svojim radom ostvariti…
- narod koji postiže izvrstan napredak
- narod koji sve sposobnosti i darove od Boga primljene na dobro koristi,
- narod koji postiže zavidne rezultate kojima se cijeli svijet divi…
Ide mi misao zaključiti ovo nabrajanje slijedećim riječima: Kada se na ovim našim prostorima životno prilagodila jabuka „japanka“, zašto se ne bi i mi mogli prilagoditi duhu japanskog naroda te počeli raditi, obrađivati, živjeti za svojoj zemlji, živjeti od zemlje i za zemlju. Kada kažem „živjeti od zemlje“ mislim na život od zemlje u širem poimanju, zemlje na kojoj će biti i tvornica i poduzeće i ustanova i institucija i njiva i vinograd i smilje i jabuka „japanka“ i „svakolika stabla… koja, svako prema svojoj vrsti, donosi plod… i vreva živih stvorova svuda uokolo i ptica… neka se sve plodi i množi… neka se napuni zemlja, voda, i zrak… Neka sve tvojim radom i trudom cvate i razvija se…
Neka tvoja zemlja izvede sva svoja živa bića, mnoga bića kojih je u zadnjih dvadesetak godina sve manje i manje. Mnoge vrste koje obitavaju i mogu obitavati na tvojoj zemlji: stoku, i zvjerad svake vrste. Sve je to Bog stvorio, a ti u lancu stvaranja nemoj svojim nemarom zaustaviti. Bog je na svršetku stvaranja rekao ‘i bi dobro’. I ti ćeš nakon truda i rada prepun zadovoljstva, radosti i sreće moći reći ‘i bi dobro’“. (usp. Pos. 1,11-25).
Zašto uz jabuku „japanku“ ne bismo mogli iz Japana uvesti duh radišnosti, rada… Narod Hercegovine je radišan narod… Ili možda bi bilo bolje reći: „Narod Hercegovine je bio radišan narod“. Što je danas s nama…