Riječ je tijelom postala
„Riječ je tijelom postala.“ U ovoj rečenici je „Božić“. Isus postaje čovjek. On je do sada bio živa Očeva Riječ, sada postaje čovjek. Taj čas očovječenja Božje riječi je za čovjeka čin kojega neće nikada nitko do kraja razumjeti niti shvatiti. Zašto je Bog htio biti s čovjekom brat; brat s bratom. Ne znam hoćemo li shvatiti ali možemo pročitati, možemo odgovoriti. Odnosno odgovorio je za nas Ivan apostol kad je napisao: „Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac – Bog. Koji je u krilu Očevu, on ga je objavio (Iv 1,18).
Postoji predivna barokna freska na stropu rimske palače Rospigliosi, nazvana je „Aurora“. Freska je remek djelo talijanskog slikara Guida Renija. Naslikana je 1614. u Guidovu manirizmu, a izražava zanos tadašnjeg vremena. Guido je poznat i po svojim slikama: Raspeće sv. Petra, David s Golijatovom glavom, Otmica Dejanire, Atalanta i Hipomen itd. Neki ga smatraju da je u slikarstvu nadmašio i samog Rafaela.
Međutim, u tom se Guidovu remekdjelu nije moglo posve uživati. Rekoh naslikana je na svodu palače. Posjetioci su morali iskriviti vratove da bi fresku vidjeli i u detaljima uživali. Da bi se taj problem riješio, postavljeno je ogromno zrcalo na podu ispod freske. Zrcalo je omogućilo posjetiocima promatrati i proučavati ljepotu „Aurore“.
To upravo čini Isus Krist, Odnosno Bog Otac u Isusu Kristu. Dopušta da se Riječ Božja utjelovi i postane čovjek da čovjek ne bi iščašio vrat promatrajući nebesa poput biblijskih Galilejaca koji se pita „Galilejci, što stojite i gledate u nebo? (Dj 1,11). Isus je sišao dolje, k nama i zrcali nebesa na pogled očinjeg vida. Isus Boga Oca preko sebe prenosi nama.
U Isusu je Bog postao nama vidljiv i shvatljiv. Nikakvim istraživanjem ne možemo Boga istražiti i dokučiti. Iščašit ćemo i vrat i um i oči i uši, i srce i dušu tražeći Boga mimo Isusa Krista, mimo „Riječi Božje koja postaje čovjekom.“ Što se više trudimo da drugim putem do Boga dođemo, to ćemo biti više zbunjeni. Bog želi da i sami hodamo po zemlji, zdrava razuma, zdrava pogleda, racionalno i mudro da s Bogom živimo gledajući pogledom u život u sebi i oko sebe, ne „buljeći“ ni gore ni dolje, ni lijevo ni desno… Isus Krist je koji se ne nekim ljestvama, ili ne znam na koji drugi način, nego Utjelovljenjem, spustio na našu razinu i na naše misli, kako bismo mo barem donekle mogli shvatiti kakav je Bog u sebi. Sam Isus kaže: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca.“ (Iv 14,8). „Isus Krist je odsjev (zrcalo) Božjega sjaja“ (Usp. Heb 1,3).
Na kraju došašća slavimo Isusovo rođenje. Razmišljajmo o čudu kako je Riječ postala Tijelo. Dođimo i slavimo Riječ Božju utjelovljenju u Čovjeku. Kristovo rođenje dovodi svemogućeg, beskonačnog Boga u mogući čovjekov doseg.