U tijeku 2006. privodili smo radove na župnoj kući kraju, osiguravali smo župnu dvoranu za liturgijski prostor, psihički se i moralno pripremali za početak radova na obnovi crkve.
Pred početak radova župna crkva je bila jadnog izgleda. O 1989., gledao sam vrlo ružno, izgledno stanje na crkvi. Upoznao sam stanje na krovištu, u temeljima, zidovima, elektrici, uzemljenju i mnogim drugim upitnim dijelovima i vidjelo se da se mora pristupiti ne „krpanju“ nego temeljitoj obnovi. Riječ je o obnovi za kojoj će se moći reći da je više nova izgradnja „iste crkve“, nego li klasični pojam obnove u kojoj se neki oštećeni dijelovi obnavljati, a drugi ostajati.
Upoznavanje Biskupa i Ordinarijata s obnovom
O stanju na crkvi više puta sam upoznavao osoblje u Ordinarijatu. Ovaj puta u ožujku 2006. (13. 3. 2006.) upoznao sam Biskupa da planiram za koji mjesec dana preći iz crkve u dvoranu i otpočeti radove na obnovi crkve. Po tome sam stupio u razgovor s Biskupom s temom blagoslova oltara u župnoj dvorani, najprije sam obavio telefonski razgovor (13.9.2006), a onda sam se obratio i službeno pismenom.
Upoznavanje Župnih vijećnica s obnovom:
O obnovi crkve i prijelazu s liturgijskim slavljima iz crkve u dvoranu, moralo se razgovarati i sa župnim vijećnicima. Na sastanku Župnog pastoralnog vijeća (8.9.2006.) u temi o obnovi crkve rečeno je: „Radovi u dvorani su kraju, i može se preseliti kada se Biskup odluči doći i blagosloviti oltara. U dvorani je postavljeno novo oltarište, sakristija s ormarima. Stalne stolice za dvoranu naručene su u Stocu“.
Dan prijelaza iz crkve u župnu dvoranu
U nedjelju, 24. 9. 2006. imali smo ranu misu u crkvi, a pučku u 11,00 sati u župnoj dvorani. Pučku misu s blagoslovom oltara predvodio je novi generalni vikar don Srećko Majić, bilo mu je to „vatreno generalno vikarsko krštenje“.
Početak obnove župne crkve
Zašto smo učinili prijelaz iz crkve u dvoranu? Trebalo se s obnovom od nekuda započeti. Od 1989. pratila me stalna priča o obnovi crkve, o potrošenim novcima u obnovu, a ništa se nije završilo ni učinilo. Bilo je stotine nekih prijedloga, sve malo pa neki drugi prijedlog. Trebalo je stati s pričama, praznim pričama, praznim prijedlozima. To „od nekuda započeti“ bilo je prijelaz iz crkve u župnu dvoranu. Trebalo je dati do znanja svakome da se u onako trošnoj crkvi ne može više biti. Krenulo se, cilj se znao, ali kada do njega doći nije se vidjelo. Tako je bilo odmah s početka, vrijeme od 24. 9. 2006. pa do početka veljače 2008. potrošeno je na papirologiju i različite dozvole, a i nije se moglo otpočeti s radovima, jer nije bilo ni „prebijene pare u župnoj kasi“. Onoga časa kada smo iz crkve u dvoranu prešli nismo znali, niti vizije imali kada će se obnova crkve završiti i kada se ponovo u crkvu vratiti.
Mnogi su mislili, da će se radovi brzo izvoditi i završiti. Jesu li znali, ne znam, ali nije se imalo ni „dinara“ za početak radova. I generalni vikar u blagoslovu oltara u župnoj dvorani bio je s viđenim iznenađen. Reče: „pa vi se ne mislite brzo iz dvorane u crkvu vraćati“. I nastavi govoriti: „nova sakristija u dvorani, nove klupe, novi oltar, oltarište, pjevalište, ispovjedaonicu kao da će se stalno ostati u dvorani“. Bila je to proročka vizija, kojom je izrečena nemogućnosti u skorašnjoj obnovi župne crkve u Kruševu.
U župnoj dvorani s misama i drugim liturgijskim slavljima ostali smo sve do 20. 10. 2013. Tada smo se s blagoslovom oltara i novih crkvenih vrata iz dvorane vratili u obnovljenu župnu crkvu.