Križevci – 31. kolovoz i 1. rujan 2019.

Glazbenici, tamburaši, zbor, klapa i solisti…mladost Kruševa i okolnih župa grada Mostara krenuše na put za Križevce 31. kolovoza 2019. Tako smo preko graničnog prijelaza Bijača autoputom stigli do Zagreba i otuda se usmjerili prema Križevcima. Bijaše to subota suncem okupana kada smo stigli u taj povijesni prigorski grad. Rijetki su od nas poznavali sami grad i njegovu bremenitu povijest, a kada smo ušli u konkatedralu sv. Križa Bjelovarsko – križevačke biskupije, doista nas sve obuze oduševljenje. Crkvu su gradile ruke prvih Hrvata te se u njoj prosipala krv hrvatskog plemstva nakon saborne prijevare hrvatsko – ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog. Taj nesretni događaj oslikan je na portalu ponad oltara. To je slika koja govori nama Hrvatima da ne zaboravljamo otkuda potječemo i da ne smetnemo da se od začetka hrvatske grude boj bije za dah njene slobode. Najpoznatiji župljanin Križevaca je sveti Marko Križevčanin. On nas poziva na vjeru, da živimo po Kristovim riječima i da se okupljamo na nedjeljnim misama. Grad je ovjenčan mnogobrojnim baroknim crkvama, starim dvorskim kurijama i vinskim podrumima, krajolikom ispunjenim buketima svježeg cvijeća, šumskim zelenilom i prigorskim zlatnim brežuljcima. U večernjim satima u crkvi sv. Križa pod misom pjevao je mješoviti zbor Fontes, a misu je predslavio don Ljubo Planinić. Netom nakon mise uslijedio je koncert na kojem su nastupili solisti: Dominik Čule, Gabi Kordić, Stipe Gabrić i Miran Pušić, Stanko Škobić – Ćana i Mirko Golemac – Šinda. Poslije solista nastupila je klapa Studenac s melosom hrvatskog primorja: pjesmom o majci i uvijek radosno otpjevanom dobrom starom jutru. Večer je okrunio biserni zvuk tamburaškog orkestra Mostar. Pjesma nije jenjala ni za večernjim stolom konobe gdje se mogao osluhnuti i grloviti bećarac Hercegovine. Druženje je potrajalo dugo u noć. Već u ranim jutarnjim satima, orkestar i zbor bili su pripravni za nedjeljnu misu u župnoj crkvi sv. Ane. Poslije Mise i ručka krenuli smo na imanje obitelji Belja (Zvonko i Marinko). U lijepom ambijentu družili smo se s Ramcima (Beljama) koji su prisilno u vremenima potapanja njihovim rodnih kuća u vremenima izgradnje hidroelektrane Rama morali se iz Rame seliti. Uz pozdrav s Beljina imanja društvo iz Kruševa krenulo je na put za Hercegovinu. Tako smo na ovome putovanju naučili još nešto novo; koliko je danas hrvatski čovjek doista Hrvat, koliko čuva svoje običaje te koliko živi u vjeri? Crkve su ispunjene starcima dok mladost tumara ulicama tragom Zapadnog stila života. Povratkom domovima i obiteljskim ognjištima u molitvama Bogu preporučujemo čitav zagubljeni i obeshrabljeni hrvatski puk. Mi glazbenici tako smo otkrili još jednu stranicu hrvatske plemenite zemlje. Zahvaljujemo Bogu na talentima i molimo da nas uvijek prati Kristov blagoslov na našim putovanjima i životnim putovima.

Mario Pušić