Josip je diplomirao u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregorijani 19. lipnja ove godine. Ovdje donosimo osvrt na Josipovu diplomsku radnju prema Crkvi na kamenu: broj 8-9 / kolovoz – rujan 2014. str. 13

„Poticaj za svoj diplomski rad na Teološkom fakultetu Papinsko­ga sveučilišta Gregorijane u Rimu, pod vodstvom profesora Jana Da- čoka, student je Josip našao u pra­voj noveli milosti Božje. U Uvodu radnje opisuje kako mu je slučajno dospjela u ruke knjiga dvojice ta­lijanskih auktora “Rođeni smo, a ne ćemo nikada umrijeti. Povijest Chiare Corbella Petrillo” (Asiz, 2013.). Chiara je Rimljanka, rođena 1984., udana 2008., s mužem Enricom rodila je kćer koja je, deformirana, živjela pola sata i umrla; zatim je rodila sina Davida, koji je, deformiran, živio pola sata i preminuo. I konačno rodila je zdrava sina Francesca. Dokje njega nosila, li­ječnici su ustanovili da ona ima rak na jeziku. Umrla je od raka 2012. godine. To je bio povod studentu da se dade na prouča­vanje moralnoga problema pobačaja, ne onoga spontanoga, za koji osobe nisu odgovorne, nego hotimično namjernoga, za koji su osobe moralno odgovorne. Radnju je Josip opremio s preko 90 bilježaka, s bibliografijom od desetak crkvenih doku­menata koji tretiraju tu problematiku, oko 35 raznih auktora i desetak posebnih elektronskih portala.

Osim Uvoda, Josip u svojoj radnji donosi tri poglavlja, a u svakom po tri podnaslova:

U prvom poglavlju prikazuje suvremeni mentalitet u ko­jem čovjek u društvu gubi smisao života u odnosu na sebe, na druge, na Boga; buja “moralni pluralizam”. Čovjek živi u sebičnoj i nihilističkoj kulturi u kojoj “delikt postaje pravo, a moral postaje množina po kojoj se više ne prepoznaje što je što dobro, a što zlo”. Od pobačaja, koji je bio zabranjen kao zlo, došlo se do pobačaja koji se predstavlja kao zakoni­to pravo, kao nešto dobro. Nakon što je ozakonjen, pobačaj je posve lišen ikakvih ograda, postao izraz osobne slobode, samoodređenja i progresa. Na kraju student na primjeru tali­janskoga ozakonjenja abortusa 1978. godine donosi podatke kako je tekao taj “progres” u prvih pet godina nakon ozako­njenja: broj je pobačaja rastao, a nakon 1982. opadao. Iz toga primjera Josip promatra cio mentalitet zapadne kulture kao proabortivan.

U drugom poglavlju student obrađuje fenomen ili “kultu­ru straha” pred budućnošću koju čovjek ne poznaje, koja izi­skuje hrabrosti i vjere. Zato moderni čovjek izabire put abor­tusa kao “odgovoran izbor”. Terapeutski pobačaj promatra se kao zaštita fizičkoga i psihičkoga zdravlja majke. Proučava argumente koji zastupaju abortus, i kakav učinak ostavlja ta­kav čin na liječničku profesiju, na majku, na oca, na rođenu djecu i na cijelo društvo, sadašnje i sutrašnje.

U trećem poglavlju kandidat predstavlja kulturu života kao odgovor filopobačajnom mentalitetu. Crkva navješćuje kulturu života. Poštujući život kao neupitnu vrijednost, Cr­kva promiče život kao evanđeosku vrijednost nasuprot abor- tivnu mentalitetu današnjice. Ovo se vidi u svjedočenju Kri­stovih vjernika koji su u službi ne samo ovozemnoga nego i vječnoga života“.