Mirko Lesko o sretničkoj tragediji 

Grozni požar u selu Sretnice

ostavi  nam mnoge sirotice

dne. 9. veljače 1938.god.

Na desetog bilo je veljače

Čuj građane i patni seljače,

Na hiljadu devete stotine

Trideset osme žalosne godine,

Što se dugo zaboravit neće,

Dok nam rosno ne savene cvijeće

Na grobnici palih mučenika,

Ovdje se razvi žalost prevelika.

Otkad sunce na nebu se vije,

Nijesmo čuli veće tragedije.

Na Sretnicam kraj grada Mostara,

Tu izginu narod od požara.

Prizor taj se opisati ne da,

Ni onome, koji sve to gleda.

To su bile nemile strahote,

Tu su mnogi postali sirote:

Tužne majke,nevina dječica,

Brat i seja, ljuba sirotica.

Ko da broji bolne uzdisaje,

Plač i jauk još i danas traje!

Tužnu pjesmu zato Vama zborim

I o smrti njihovoj govorim,

Da bi čula zemlja Hercegova,

Što joj plamen radi od sinova.

Čuli jeste, moja braćo mila,

Kad je ova tragedija bila.

Pred po noći u najgore doba

Trideset duša otpremi do groba,

Još osamnaest dopadoše rana,

U svatovima Rozića Ivana.

U razvitku svoje mlade želje,

Kad je ima najviše veselje,

Za trenutak crne oči sklopi;

Glas odjekne po cijeloj Evropi…

Prvog časa novoga života

Vjerna ljuba osta mu sirota.

Ljuto cvili, bjele ruke pruža,

Da bi svoga prepoznala muža

Na gomili složenih mrtvaca,

Među crnim lešovima ovaca,

U pepelu drvlja i kamena,

Što izgori u žaru plamena.

Odkad žarko sunce zemlju grije,

Ta se žalost dogodila nije.

Bijela kuća visoka mu bila,

Na sred sela – proglašena vila.

Ta visina biše na dva štoka

Sa podrumom u kom leži stoka.

Bog je strašnu sudbinu okren’o

I suho se zapalilo sijeno.

I velika premda biše soba,

U njoj nasta užasna tjeskoba.

To je bila svatska perjanica

I sa sela mnoga djevojčica.

Tu je bilo braće i rođaka

I bez broja poznatih seljaka;

Omladine dosta iz tuđine,

Prijatelja i druge rodbine,

Koja dođe na pir i veselje,

Da bi svoje ispunila želje.

Nitko nije mogao ni sniti,

Da će požar u podrumu biti.

Na početku jedanestog sata

Javila se vatra obilata.

Narod pjeva, a pjesma se, ori

Strašni požar pod nogama gori

U tom jedno zapazilo dijete,

Da mu vatra dolazi do pete.

Hitro skače i narodu javlja,

Da se svako veselje ostavlja,

Da se bježi kud je komu bliže,

Jer se požar iz podruma diže.

Dok to mali uzdirljivo viknu,

U tom požar strahovito riknu.

Vidi narod, da tu nije šale,

Sve ostavi klupe i astale.

Mase svijeta sa prozora skaču,

Sitna djeca pod nogama plaču.

Više nitko tu se i ne pazi:

Staro, mlado jedno drugo gazi.

Tad se vatra pojavi žestoka,

Nijesi mogo otvoriti oka.

Zbunjen narod gore, dolje trče,

Modar plamen strahovito srče.

Neko bježi prozoru staklenu,

Neko gori u strašnom plamenu;

Neko bježi na pokrove kuće,

Da ga slavno dočeka svanuće.

Cika stoji stara i nejaka,

Jer ih vatra osvojila jaka.

Stoji jauk i gorki uzdasi:

«Ima l’ itko da nas noćas spasi?»

Strašno ciče dječica nejaka:

«Daj mi ruke, izvucime vanka,

Da mi mlado tijelo ne samrije,

Dok me plamen dohvatijo nije.»

Usred vatre skaču majke mile,

Da bi svoja čeda izbavile;

Al’ su skupa u požaru pali,

U mukama s dušom se rastali.

Masa svijeta osta u pepelu,

Plač i jauk razvi se po selu.

Sa svih strana lete pomoćnici

I sa sela oci duhovnici.

Narod leti, da požar ugasi

I od vatre, da sirote spasi.

Oci, majke, kćeri i sinovi

Ostadoše na mjestu lešovi.

Mal i stoka u podrumu biše,

Što u ovoj vatri sagoriše.

Požar nitko nije mogo z gasit,

Ni sirote izgubljene spasit.

I dok mnogi nestaše u lugu

Cijelom svijetu objaviše tugu.

Silan narod kroz ulice leti,

Da bi slučaj vidio prokleti.

Ljuto cvile mnogi ranjenici,

Strašno gore mrtvi pokojnici.

Na sve strane tužno zvona zveče,

A seljaci iz sveg srca ječe.

Ljudi redom stoje kao kamen

Strašni ovaj gledajući plamen.

Na sve strane umukoše ćuci,

Sve prisvoji uzdah i jauci.

Miris stoji čovječ’jeg mesa,

Modar plamen sijeva do nebesa.

Tako traje do četiri sata,

Ništa nijesi vidio na vrata.

Samo plamen visoko se vije,

Bože dragi strašne tragedije!

Na sve strane jauci se dižu

I krvavi uzdasi se nižu

U tom nesta vatre i žestine,

A narod se kupi iz daljine.

Tu za dvadeset i četiri sata

Nijesi mogo unići na vrata.

Djeca plaču i govore:»Majko,

Gdje je nama naš mili babajko?»

Žena gleda i stoji je krika,

Da prepozna svoga vjerenika.

Ljudi plaču i poznaju ženu,

Koja mrtva osta u plamenu.

Tužno seja dolazi na vrata,

Da bi svoga prepoznala brata.

Momak gleda u sudbinu gorku.

Ne bi l’ svoju raspozno djevojku.

Curam suze lijevaju se gorke

Mrtve svoje gledajući momke.

Sitna djeca na ulazu stoje,

Da bi majke prepoznali svoje.

Nekom plače seja i rodica,

A nekome cijela porodica.

Dvadest sedam hiljad’ gledalaca

Hrpu crnih gledalo mrtvaca.

Još je bilo, čuj dragi narode,

Sa svih strana velike gospode.

Od Mostara i Širokog Brijega

Pada narod kao lapti snijega.

Sve se aut za autom vije

Gledat čudo ove tragedije.

Dođoše nam kršni Dalmatinci,

Našeg plavog mora divni sinci.

Bol svakoga pojednako svija,

Ljude raznih vjera i nacija.

Tu su bili hrabri Ljubušaci

I iz sela patnici seljaci;

Još načelnik kotara Mostara

I četiri fotografičara.

Strašno djelo na film postaviše

I filmove svijetu otpraviše.

Novinari daju na saznanje

Što žandarsko javlja saslušanje.

Do pedeset bilo je fratara

Od Širokog Brijega i Mostara.

Došli svome patničkom puku,

S kojim djele nevolju i muku;

I svjetovna do tri svećenika

I sa sela mnogo duhovnika.

Dok narodni naši zastupnici

U toj strašnoj gledali su slici:

Gledali su kako narod strada

Od plamena, nevolje i jada.

Svi iz reda daju saučešće,

Neko bijele na grobnicu svijeće;

Tanke svijeće uz pokojne gore,

Od plača se ostati ne more.

Cvile žene i prosiplju jade:

«Vjerni mužu, gdje mi tužnoj pade,

Gdje ti mrtve sagoriše kosti,

A ostavi mene u žalosti!»

Jauk cura odliže po selu:

«Ti moj dragi osta u pepelu!»