Don Nikola je rođen 25. 2. 1905. u Čulama od Ilije i Mare r. Ivićević sa Slipćića. Kršten je 26. 2. u Ljutom Docu. Kum mu je na krštenju bio Ivan Paradžik iz Ljutoga Doca. Kristo ga je fra Ivan Vasilj (Vasiljević). Pučku školu je završio u Ljutom Docu. Završetkom četvrtog razreda Pučke škole pošao je u Travnik u gimnaziju od 1919.-1921. Završivši gimnaziju pošao je u Sarajevo u bogosloviju 1927.-1931. Zaređen je za svećenika 4. 10. 1931.
Po svoj prilici don Nikola je još iz Kruševa ponio sa sobom klicu tuberkuloze, koju je nosio i «vukao» kroz cijelo sjemenište i cijelu bogosloviju. Njegovoj bolesti i njezinu razvoju na štetu Nikolina tijela doprinijela je još ljuta i žestoka ,kako travnička tako i sarajevska klima sa svojom hladnoćom, ledom i maglom. U bogosloviji je sve malo, pa opet imao upalu pluća. Ne mali dio vremena za vrijeme bogoslovskih studija proveo je u bolesničkom krevetu.
Bogoslovi sarajevske bogoslovije u ona vremena većinom su ređeni za đakone i za svećenike u nadbiskupskoj kapelici u Sarajevu. S don Nikolom je bilo, zbog njegova zdravstvenog stanja, drugačije. Za đakona ga je u Vitini u župnoj crkvi zaredio biskup Mišić 27. 9. 1931. Isti biskup ga je desetak dana kasnije, 4. 10. 1931. na Humcu zaredio za svećenika.
Mladu misu je imao u Kruševu u župnoj crkvi, onda maloj kapelici, koja je bila na istom mjestu gdje je sadašnja župna crkva. Na misi mu je propovijedao don Petar Čule. Bilo je vrlo hladno vrijeme. Don Nikola je zbog bolesti, koja je već bila uhvatila svoj mah, izgledao jako slabo.
Mladomisnički ručak bio je u Begića, u Čulama u obiteljskom domu. Na ručku je bilo više uzvanika, među njima je bio Dr. Bariša Smoljan, advokat u Mostaru, tada politički vođa Hrvata u Hercegovini. Bariša je tom zgodom održao «u počast mladomisnika» govor prožet religioznim i domoljubnim duhom. Za ručkom uz Barišu bilo je nekoliko nazdravica koji su mu pozdravljali don Nikolu u ime prijateljstva i poznanstva. Pri kraju mladomisničkog ručka, kako kaže don Jozo Zovko: «Don Nikola je rekao samo ove riječi: ‘Hvala vam, braćo, na vašoj ljubavi’. Po svemu izgledalo je, da će ga bolest ubrzo nadvladati.»
Poslije mlade mise biskup Mišić imenovao je don Nikolu kapelanom u župi Potoci (Bijelo Polje). Ali, bolest koja je razarala njegov mladi organizam nije mu dala djelovati u pastoralu. Zbog zdravstvenog stanja otišao je 25. 10. 1931. na liječenje u Novi Marof.
Ulaskom u lječilište javio se don Petru Čuli. Čule mu je odmah odgovorio: «Dao Bog da Ti boravak u sanatoriju bude ugodan i da se što prije Tvoje zdravlje u toliko popravi da mogneš k nama veseo i radostan se povratiti. Molit ćemo se za Te da Te Bog krijepi i čuva.» Zdravstveno don Nikolino stanje ni na lječilištu u Novom Marofu nimalo nije krenulo kako treba, naprotiv bivalo je sve gore i teže. Don Nikola je umro 13. 12. 1931. Duhovnik lječilišta u Novom Marofu vlč. Stjepan Lesny brzojavom je obavijestio Ordinarijat: «Vaš dobri svećenik Begić u sanatoriju proviđen preminuo trinajstoga. Sprovod petnajstoga dopodne praesente cadavere (uz mrtvo tijelo). Javite rodbini ako tko želi doći, onda čekamo do poslije podne. Mi ćemo se pobrinuti za doličan pogreb. Javite hoćemo li čekati.» Iz Biskupskog ordinarijata odgovoreno je: «Nemoguće doći na sprovod svećenika Begića. Molimo uredite sve po uviđavnosti.»
Don Nikola je pokopan u groblju u Novom Marofu. Hercegovački svećenici su mu podigli nadgrobni spomenik.
Don Nikola se školovao za svećenika za pastoralno djelovanje među narodom u Hercegovini. Zlokobna bolest koja je razorila njegov mladi organizam nije dopustila da više od 70 dana živi kao svećenik. Ostalo je zapisano sjećanje na dobrog don Nikolu u peru don Joze Zovke koji svjedoči da je don Nikola bio: «Dobre ćudi, srca, vladanja i duha.»