U zahvalu don Ljubi koji je biskupovim dekretom premješten iz Kruševa u Stolac, Skupine župne zajednice u Kruševu organizirali su oproštajne večeri s don Ljubom. Bile su oproštajna večer sa zborom Horeb, zborom Gospa Karmelska, klapom Jela, sa zborom Ilijini Anđeli, donatorska i oproštajna večer s Nogometnim klubom i Župnim vijećnicima. U planu su večeri sa zborom Prorok Ilija, večer s predstavnicima Savjeta MZ Kruševo i predstavnicima Kruševa iz teških ratnih i obrambenih dana .

Ovdje je osvrt Marija Pušića na oproštajnu večer s klapom “Studenac”:

Na ponašanje djeteta uvelike utječu brojni faktori, kao što je socijalna sredina, religija, škola, ali najviše roditeljski odgoj. Svakodnevno susrećemo djecu koja su nemirna, razdragana, živahna, ponekad nekulturna, no znamo naići na onu djecu koja su sve suprotno od navedenog, i, njihovo ponašanje je, kako narod kaže, odraz njegova doma i roditeljske (ne)brige. Često znamo čuti od drugih kako mu dijete ne piše zadaću, ne sudjeluje u učeničkim radovima, ne priključuje se u vannastavne aktivnosti, nije uzoran i ima stalno loše ocjene. Opet, s druge strane, postoje i uzorni učenici s izvrsnim ocjenama koji se neumorno zalažu samo da bi ostvarili svoj cilj – izvrsnu ocjenu. Neki od njih toliko daleko „odlete“, pa se ponekad umisle da imaju više znanja od svojih učitelja i nastavnika. Da, možda i imaju, ali uvijek treba imati na umu odakle si krenuo, tko te usmjerio, tko ti je kupio pernicu i torbu, tko te savjetovao, tko ti je namirio užinu. Sve su to elementi jednog odgoja. Odgoja od kojega postajemo čestiti ljudi. Baš na tu pedagogiju ima velik utjecaj vjeroučitelj. Kod nas u osnovnoj školi ih je prošlo mnogo, a upravo među prvima bio je naš sadašnji župnik don Ljubo Planinić. Pamtimo ga od vjeroučiteljskih dana kada nas je upoznavao s biblijskim tekstovima, i približio našim dječjim očima i ušima, pravo značenje vjere u Isusa. Tako, malo po malo, uključuje nas u zborove gdje se upoznajemo s duhovnom glazbom, koralima, misama. Korak po korak, naši prstići se navikavaju na klavir i flautu. Okupljamo se redovito na probama solfeggia i sata klavira. U hodnicima glazbene škole kao da nema nikad živa mira, ili čuješ milozvuk glasovira, ili dječju viku, ili užurbano stupčenje stubama nekog zajapurenog učenika koji je očito zakasnio na svoju probu.

Sjećamo se kad smo kao klinci odlazili na Svetu Misu. U tom periodu bijaše samo jedan zbor, i to onaj „stari“ (kako mi volimo reći), sastavljen uglavnom od starijih žena i muškaraca. Nisu znali čitati note i jedino što su pjevali bijaše ono što se u narodu prenosilo, s uha na uho. Uskoro se organizirao dječji zbor i tada nije bilo većeg veselja u župi. Bijasmo svi ispunjeni što uopće možemo pjevati i uveličati Misno slavlje. Nas djecu, to je posebno ispunjalo. Cijelu našu župu! Međutim, crkva bijaše prepuna rupa, krov bijaše gotovo oronuo, a prozori nacikli i šuplji. Primorani smo zbog vlastite sigurnosti slaviti Svetu Misu u župnoj dvorani. Mnogi su od nas tada pomislili kako u crkvu više nikada nećemo moći ući, i da je zasigurno nećemo vidjeti u novom ruhu dok je našeg vijeka.

Župnik ko župnik, bacio se na posao. Sjećamo se toga razdoblja kada je otputovao na sami kraj svijeta ne bi li našao koji „dinar“, za jednu ciglu krova, zida, temelja. Naravno, i puk je pripomagao, koliko je tko mogao, bilo financijski ili radom. Župnik se vratio iz Australije i odmah se krenulo s obnovom crkve koja je uskoro postala jedna od najljepših na prostorima Zapadne Hercegovine. U jednom se mahu gradilo, obnavljalo, zaživjelo, ali u drugom se dijelu gubilo. Naš se dječji sluh i glas neumorno razvijao zahvaljujući glazbenoj naobrazbi, i iz toga razloga je jenjavao osjećaj za običajem i tradicijom. Naravno, župnik ni to nije prepustio slučaju. Obnavljaju se folklorne skupine, zaigrala se trusa, taraban, trojanac, ponekad i linđo, zapjevao se bećarac. Opanci tresu po zemlji, glas se poigrava u tercama i sekundama bećarca…Mladost i starost, ama svi skupa u narodnim nošnjama, pred svjetinom jednog Ilindana ponosno predstavljaju Kruševo. Taj se utjecaj folklora ubrzo proširio i po okolnim mjestima Blata, što je jedino kod nas kasnije rezultiralo napredovanjem kroz klapsko pjevanje. Za nas, tada već mladiće, to kao da je izgledalo nemoguće. To bi se moglo usporediti s gradnjom crkve kada nismo vjerovali da će se ikad izgraditi. U Kruševo je došao klapski voditelj, sazvao audiciju od desetak glasova te probrao one od kojih je mogao napraviti pravu dalmatinsku klapu. Ta klapa, koja nosi naziv po bunaru Studencu, uskoro osniva klapsku smotru u Kruševu. Bio je to velik kulturni procvat župske zajednice. Klapa ko klapa, ima svojih uspona i padova, ali vrijedi napisati da su od brojnih nastupa diljem BiH, Hrvatske i Austrije, zabilježili nastup i u Omišu – prijestolnici klapske pjesme. U tome periodu župnik također organizira i žensku klapu Jelu. Uključuje gotovo sve uzraste u Tamburaški orkestar. Pobrinuo se za one koji nemaju dara sluha i glasa te ih okupio u organizaciji drame o Jeli.

Tako smo se razvijali, i duhovno i tjelesno, odgajali u vjeri i pjesmi, a sve to zaslugom našeg dragog župnika i prijatelja. Puno toga se još ima napisati o njemu. Znamo samo da je neumorno radio za dobrobit svih nas i naše župe, maknuo nas s ulice i naučio o pravoj životnoj vrijednosti.

U to ime obilježili smo Vaše 32. kruševske godine koje će Vam vjerujemo ostati u najljepšem sjećanju.