Isus ostvaruje ljudima želje i potrebe, ozdravlja ih, a onda kad su ogladnjeli dade im jesti (Iv 6,1-15).

Gdje su naše krajnje želje za potrebnim?

Najčešće smo u strahu da imamo premalo. Često imamo želju imati više.

Umirujemo svoju savjest uzrečicom „od viška glava ne boli“ i tvrdimo da nas obilje neće iskvariti.

Rijetki su među nama zadovoljni s onim što je dovoljno.

Nama je dovoljno samo ako pretječe.

Želimo više svega i svačega: novca, bolji automobil, odjeću po posljednjoj modi.

Kratkotrajno zadovoljstvo, ubrzo se raspline, a mi smo opet nezadovoljni.

Ne daj Bože da iziđe međuvremenu neki novi trend, a da ga mi ne možemo pratiti.

U biti nismo radosni, nismo sretni, nismo zadovoljni.

Nemoguće nama je utažiti glad za onim „daj više“. Na žalost naša potrošačka kultura ili nekultura ne govori „dovoljno je“ nego nas tjera imati sve više i više.

Ostaje pitanje koliko trebamo imati da bi bili radosni, sretni, zadovoljni. Konzumerizam je postala religija našeg vremena.

Problem današnjeg čovjeka leži u činjenici što brka potrebe i želje.

Od rođenja, pa do smrti imamo tek nekoliko potreba: potrebu za zrakom, vodom, hranom. I to je to.

Ali kada je riječ o željama, tu nema granice.

U tom vrtlogu želja, ostaje pitanje što je s našom dušom?

Koje su njezine potrebe i želje? Š

to je s duhovnim potrebama?

Osigurajemo li duši ono što joj je potrebno.