Često se nađem s pitanjem kako nekoga utješiti. Sve više ljudi je koji traže utjehu. S razlogom ili bez razloga ljudi su sve više uznemireni, uzrujani, prepuni neizvjesnosti, panični… Teške su im priče.

Priču uznemirene osobe treba najprije saslušati. Nitko se ne pita možeš li se nekoga saslušati. Može li se naći prava riječ u pravo vrijeme. Mnogi kažu: „Ti si svećenik i trebaš saslušati“. Naučio se narod svećeniku „jadati“. U odgovorima i razgovorima s ljudima ne može se ponašati unikatno, ponavljati priču, nešto reći i „priča završena“. Prema svakoj osobi treba se postupiti „drugačije“

Neki ljudi se dođu izjadati, pa ih eto drugi i treći puta, s istom pričom, istim problemima, istim mukama.

U pomoći ljudima nije se dobro služiti floskulama, pričama radi priče, odgovorima da bi se nešto „bilo što“ reklo. Nije dobro u „jadanju“ ljudskih slučajeva i tragedija dijeliti lažnu utjehu.

Dobro je suosjećati s ljudskim tragedijama.

Dobro je preporučiti molitvu krunice, litanija, Vjerovanja, Dušo Isusova…

Dobro je pomoliti se za osobu koja ti se došla „jadati“.

Dobro je preporučiti čitanje utješnih biblijskih citata.

U trenucima muke dobro je pročitati kao riječi utjehe Psalama 27. Psalam 27. kaže: „U Božjoj blizini nema straha….“.

Dok se čita i razmišlja uz riječi dvadesetsedmog psalma bilo bi dobro skupa s psalmistom usrdno se i pomoliti: „Bože, pomoći moja, nemoj me odbaciti! Ne ostavi me, Bože, spasitelju moj!“

Nije dobro da se odbije i odbaci osobu s mukama i tragedijama, a da se barem ne pokuša udijeliti utjehu.