Tijelovo, blagdan svake Sv. Mise, u središtu ima proslavu Presvete Euharistije, ustanovljene na Posljednjoj večeri. Početno se blagdan i zvao ne Tijelovo nego Euharistija.

Blagdan Tijelova povezan je s Kristovim riječima s Posljednje večere kad je Isus nad kruhom i vinom izgovarao riječi „…Ovo je Tijelo moje…“ i „…Ovo je krv moja …“. Kristovim riječima koje izgovara svećenik u Sv. Misi kruh i vino postaju pravo Tijelo i prava Krv Isusa Krista. To je događanje pri kojem kruh i vino zadržavaju svojstva, ali im se bit mijenja, te poslije izgovorenih riječi više ne govorimo o kruhu i vinu nego o Kristovom tijelu i Kristovoj krvi. Čudesno je to događanje skriveno našim očima, a spoznatljivo očima vjere.

Iako je svaka Sv. Misa Tijelovo, Crkva je kroz povijest ustanovila zasebnu proslavu ovog blagdana. 

Kod Hrvata katolika ovaj blagdan uz naziv Tijelovo naziva se još i Brašančevo. Jedan i drugi naziv su sadržajno nepotpuni. U biti ovaj blagdan bi trebalo zvati: Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Pravilno bi bilo pisati naziv s prvim slovom velikim a sva druga slova osim imenična trebala bi biti mala, ali iz počasti Presvetoj Euharistiji vjernici pišu sve početne riječi velikim slovom.

Naziv Brašančevo povezan je s riječju brašno, smjesa samljevene pšenice od koje se pravi kruh, a kruh u pretvorbi u Svetoj Misi postaje Kristovo tijelo, od tuda i naziv Brašančevo. Nastanak riječi Brašančevo povjesničari povezuju s nastankom u 18. stoljećem.

Prve proslave blagdana Tijelova, kao zasebnog blagdana Presvete Euharistije spominju se u 8. stoljeću.

Ipak, proslava blagdana povezana je sa svetom Julijanom iz Belgije (1209.). Sveta Julijana je u viđenju punog mjeseca vidjela na mjesecu mrlju. Puni mjesec ona je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao svetkovinu koja Crkvi nedostaje. Zatražila je pomoć od mjesnog biskupa koji je razumio njezinu mističnu viziju i odredio proslavu Tijelova za svoju biskupiju.

Ubrzani razvoj proslave Tijelova i Presvete Euharistije kao zasebnog blagdana povezan je s dva mjesta:  Bolseni u Italiji.  U Bolseni (1263.) u Italiji je svećenik slaveći Presvetu Euharistiju posumnjao u pretvorbu kruha i vina u Isusovo Tijelo i Krv. Kad je lomio posvećenu hostiju, zapazio je kako iz hostije kaplje krv koja se slijevala po oltaru.

Drugo mjesto slične sumnje dogodio se 1411. u Hrvatskoj, danas Varaždinska biskupija u mjestu Ludbregu. Svećenik koji je slavio Sv. Misu, sumnjajući u pretvorbu, vidio je da se u kaležu nalazi prava, svježa krv, prestrašen i zbunjen, kalež je stavio iza oltara i „brzimice“ završio Misu i otišao ne govoreći nikome što se dogodilo. Danas je Ludbreg hodočasničko mjesto s nazivom „Sveta nedjelja“.

Ni Pape u Rimu nisu ostali nijemi i slijepi na vapaje i događaje vezane uz Presvetu Euharistiju. Prihvatili su mistično viđenje sv. Julijane iz Belgije. Papa Urban IV (1264.) je bio napisao bulu kojom je htio proglasiti proslavu blagdana Tijelova za cijelu Crkvu. U tome ga je smrt spriječila. Kasnije je papa Ivan XXII (14. stoljeće) učinio ono što je zamislio papa Urban IV. Danas je Tijelovo blagdan cijele Katoličke Crkve.

Bogatstvu liturgije Tijelova u povijesti su uključene i procesije po ulicama gradova. Prva procesija zabilježena je u 13. stoljeću u Njemačkoj, u Kölnu. Procesije se i danas obilježavaju po mnogim gradovima i mjestima.

Pored procesija, u mnogim crkvama, katedralama i svetištima izgrađene su kapelice Presvete Euharistije. To su prostorije u kojima je trajno izloženo Presveto. Uz zajedničko okupljanje pred Presvetim, dolazi se i pojedinačno, kraće ili duže moliti i klanjati pred Presvetom Euharistijom.

Izvor: Katolički tjednik, prilisce.hr, jutarnji list