Teško je današnjem čovjeku oprostiti. Opraštanje najčešće slijedi logiku „srca“. Kad nadođemo u trenutke kad bi trebali oprostiti, pojave se pitanja: Komu oprostit, zašto? Na putu praštanja često imamo različita mjerila: jedan je stav prema nama samima, drugi prema djeci i obitelji, treći prema drugima. Prema sebi i svojoj djeci, svojoj obitelji, najčešće pristupamo s velikim razumijevanjem i lako nađemo opravdanje kako bi trebali oprostiti, a prema drugima pristupamo s velikim nerazumijevanjem i golemom osudom.

Tamo gdje čovjek oprašta u onom smislu koje nosi ta riječ, tu je Bog na djelu. Tko nije spreman oprostiti taj u sebi nema cjelovit odnos prema Bogu. Onaj koji ne oprašta on je u okovima zla, on se ne može slobodno ponašati. Oprost nosi u sebi slobodu. Onaj koji oprašta želi živjeti, a ne robovati.

Često je u prednosti onaj kojemu nećemo oprostiti nego li smo mi koji ne opraštamo. Opraštajući drugima oslobađamo sebe za put slobode. Nitko nam ne priječi oprostiti.

Zašto ne opraštamo?

Odgovor sami znamo.