Stipe Gabrić, bogoslov prve godine u Sarajevu imao je rad kod profesora  don Ivice Mrše. Tema rada je „Josef Pieper – Problem moderne vjere“. Rad je imao u siječnju ove godine. Drago mi je da i naše čitatelje na mrežnoj stranici možemo upoznati sa „Stipinim teološkim mukama“

Umjesto uvoda

Josef Pieper je katolički njemački filozof koji je obilježio razdoblje 20.stoljeća. O njegovom djelu i radu ponajviše je govorio sadašnji papa emeritus – Benedikt XVI. Papa je posebno ukazao na probleme moderne vjere za vrijeme 2012.godine koja je upravo i bila proglašena „godinom vjere“. Papa se obratio vjernicima na audijenciji 21.studenog 2012.g. govoreći kako u srcu nosimo nadu da ćemo ponovno otkriti radost što je daje vjera jer nas vjera vodi do otkrivanja susreta s Bogom te uzdiže sve ono što je istinito, lijepo i dobro u čovjeku. Međutim, uz Josefa Piepera, Crkva je u 20.stoljeću osjetila mnoge probleme u vjeri. 20.stoljeće donijelo je veliku gospodarsku krizu te izbijanje dvaju svjetskih ratova koji su odnijeli mnoge žrtve širom svijeta. Prema tome, nastojat ću u ovom radu pojasniti određene stvari oko današnjih problema u vjeri.

1. Pojmovi

Credo ut inteligam (Vjerujem da bih razumio): Začetnik ovoga pojma je veliki kršćanski svetac i crkveni naučitelj sv.Augustin.  Drugim riječima, ovaj pojam nam jasno progovara kako nam vjera uvelike pomaže u razumijevanju sveukupne stvarnosti.

Inteligo ut credam (Razumijem da bih vjerovao): To znači kako nam um i razum uvelike pomažu u našoj vjeri. Vjera i razum su uvjeti da bi se shvatilo značenje Božje objave. Tu je upravo i sv.Augustin svjedok vjere koja se izvršava razumom jer vjera nas poziva na razmišljanje.

Fides quaerens intellecutum (vjera traži razumijevanje): Za ovaj pojam zahvalni smo svetom Anselmu. Težnja za spoznajom duboko je utkana u vjeru. Zbog toga vjera nije proturazumska. Iskazi vjere mogu biti nadrazumski jer se nama određene stvari u vjeri mogu činiti neshvatljivim, teškim i nelogičnim. Međutim, ako su meni nejasne neke stvari, to ne znači da koče moju vjeru jer je razum kadar spoznati postojanje Boga preko stvorenja.

Credere Deum: „Vjerovati Boga-vjerovati da Bog postoji“. Vjerujem ono što mi Bog govori (objekt vjere). Ovo je vjerovanje u Božje postojanje i egzistenciju.

Credere Deo: „Vjerovati Bogu“. Potrebno je vjerovati istinitosti svega što On govori jer vjerujem Bogu koji mi govori (motiv vjere).

Credere in Deum: „Vjerovati u Boga“. Drugim riječima, imati osobno uvjerenje i povjerenje u Boga jer težim onome koji mi govori na temelju onoga što mi govori. Stoga je ovaj treći „credere“ nazvan najvišim oblikom naše vjere (finalnost vjere).

Sveto/sakralno: Sveto je ono što pripada i ono što je posvećeno Bogu. Primjerice, crkva je sveti prostor te se, stoga, u crkvi ne možemo ponašati isto kao i na ulici i tržnici. Sveto je glavna sastavnica svake religije te stoji u kontrastu (suprotnosti) sa profanim.

Sekularno/profano: Suprotno od svetog/sakralnog je sekularno/profano. Sekularno/profano je ono što pripada vanjskom i građanskom svijetu. Drugim riječima, sekularno/profano je nešto čemu mi ne posvećujemo toliko pažnje kao prema svetome. Međutim, problem će nastati kada nam sekularna stvar postane sveta te kada joj mi predajemo važnost svetoga.

2. Politizacija Crkve i(li) evangelizacija politike

U današnje vrijeme potrebno je i nužno pisati o Crkvi i politici. Na početku ove teme uzet ću sliku od sv.Augustina koji promatra dva grada. U prvome gradu žive izabrani, a u drugome gradu profani. Sukladno s ovom slikom, kriterij bi u prvom bio život po Bogu, a u drugom život po čovjeku, ali u negativnom svjetlu. Još prije 2000.godina politkom se bavio filozof Aristotel koji jasno govori da čovjek kako bi ispunio svoj cilj i svrhu, mora biti dio određene zajednice. Nadalje, u naše vrijeme imamo primjer svetog Pape Ivana Pavla II. koji je primio „Nagradu za političku hrabrost“. A ta nagrada progovara o pravom načinu kako se dostojno zauzimati za opće dobro pojedinca i društva. Listajući i pregledavajući crkvene dokumente, možemo pronaći mnoge teme koje govore o Crkvi u suvremenom svijetu. Primjerice, Gaudium et spes govori kako je Krist svojoj Crkvi povjerio misiju religioznog reda, a ne ekonomskog, političkog i socijalnog reda. Štoviše, ova religiozna misija Crkve upućuje nas na daljnu obnovu i napredak cijelog čovječanstva i svijeta. Tako dolazimo do onih ljudi koji su angažirani u politici, a nisu vjernici. Takvi ljudi djeluju iz svoga vlastitog uvjerenja i onda to svoje uvjerenje koriste za mnoge političke aktivnosti da bi, na kraju, sačuvali ili poboljšali postojeće strukture društva ili institucije. S druge strane, imamo vjernike koji aktivno sudjeluju u politici. Vjernici su, stoga, pozvani da budu uzor i primjer zauzimanja za opće dobro jer „svi kršćani trebaju da političkoj zajednici postanu svjesni svog posebnog poziva.“ (GS 75.)

Često se izvan Crkve znaju čuti napadi na biskupe i svećenike kada se u svojim propovjedima i izlaganjima dotaknu teme o politici ili državi. Odmah nakon sv.Mise ili izlaganje slijede napadi i prigovori: „Zašli ste u politiku. Bolje bi bilo kad biste se bavili isključivo duhovnošću!“ Ovakvi prigovori i argumetni su pokazetelj današnjega društva i kulture u kojoj živimo i radimo. Međutim, ako bolje pogledamo crkvene dokumente, ti isti dokumetni nam govore o neovisnosti i autonomiji. Kao što je zadaća bilo koje države promicati i širiti opće dobro (bonum commune), tako je i zadaća Crkve da naviješta evanđelje te da tu svoju misiju Crkva vrši na područjima ljudskoga djelovanja. Doista, bilo bi krivo shvatiti i vidjeti kada bi se Crkva ponašala kao neki nedodirljivi sudac koji će uvijek dijeliti „lekcije“ drugima služeći se teološkom frazeologijom koja je nepoznata i nerazumljiva običnom čovjeku. Prema tome, važno je spomenuti i naglasiti kako se biskupi „ne bave politikom“ kada iznose stav Crkve o nekim političkim pitanjima ili određenim problemima u društvu jer je zadatak crkvene hijerarhije da naučava i autentično tumači moralne principe kojih se treba držati u vremenitim stvarima. Drugim riječima, biskupi moraju (uz pomoć stručnjaka) iznositi nauk Crkve te time promovirati i čuvati temeljne moralne, religiozne principe. Dok je sadašnji papa emeritus Benedikt XVI. bio kardinal i prefekt kongregacije za nauk vjere, posebno je isticao da nema svete pričesti za one političare koji službeno zagovaraju i podržavaju abortus. Dobar primjer za ovo je američki senator John Kerry koji se kandidarao za predsjednika SAD-a te izgubio na izborima. Premda se oslovljavao kao katolik i išao redovito na sv.Mise i sv.pričest, javno se zauzimao za stav koji podupire abortus (pro choice – za izbor). Međutim, ovakav stav kandidata za predsjednika SAD-a unio je nered i razdor među biskupe Amerike jer su se pitali trebaju li dati pričest onome tko je javno nedostojan primiti svetu pričest. Svoju zabrinutost iskazao je kardinal McCarik koji je progovorio da sveta pričest postaje političko bojno polje, a prava bi se borba trebala voditi u ljudskim srcima i savjestima. Kardinal Ratzinger u svom stavu bio je vrlo jasan i precizan: „Oni koji tvrdokorno i uporno ustraju u očitom teškom grijehu, nakon što ih njihov župnik/biskup upozori i pojasni nauk Crkve o tim stvarima, dužan je i obvezatan uskratiti im pričest“.

Portal IKA je 2004.godine objavio vijest da biskup Belo isključuje predsjedničku kandidaturu te da prepušta politiku političarima. Biskup Belo dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1996.godine za postizanja mira u Istočnom Timoru. U biskupu Belu uočavamo dva bitna i odlučujuća uvjeta za njegovo eventualno kandidaranje; prvi uvjet je široka politička potpora jer bi ga oko 80% građana podržalo, a drugi je uvjet odobrenje Svete Stolice. Ustvari, oni koji razmišljaju o kandidaturama trebali bi imati ove dvije stvari na pameti: široku političku potporu i odobrenje crkvene vlasti. Stoga nam je i sv.Augustin ostavio sliku o jednom građaninu Jeruzalema, koji je građanin nebeskog kraljevstva, kako obavlja službe u zemaljskom kraljevstvu, ali mu je srce iznad zemaljskih stvari. U tom smislu, i vjernik kršćanin već ovdje na zemlji izgrađuje nebesko kraljevstvo nadajući se da će ga Gospodar nagraditi za njegov znoj, rad i trud.

3. Što svećenika čini svećenikom? Što crkvu čini crkvom?

Kada bismo određenu osobu pitali da nam definira i razjasni pojam „differentia specifica“ (npr. Liječnika-kirurga) najvjerojatnije bismo dobili odgovor da je to ona osoba koja liječi. Naravno, kasnije bi bilo pojašnjeno da je školovan za liječenje, ali ima i onih koji nisu završili školovanje, a imaju moć i dar liječenja drugih osoba. Zapravo, svatko od nas je liječnik jer majka, primjerice, liječi svoju dijete dok ima temperaturu ili blagi kašalj. Međutim, što se događa kada taj liječnik uđe u ulogu oca, muža, djeda, susjeda… Je li on onda u takvim siutacijama postaje „manje liječnik“?

Ako ovu gore navedenu situaciju imamo na pameti, zasigurno ćemo onda lakše i jasnije shvatiti zašto II.Vatikanski koncil često naglašava „stvarnu razliku“ onoga što jedino svećenik može činiti. Nadalje, dolazimo do pojmova delegatio i consecratio. Consecratio-svetog nije novi koncept koji je isključivo vezan samo uz kršćanstvo. Čak i Stari zavjet koristi izraz „consecratio“ kada govori o Aronu i njegovim sinovima koji su posvećeni ili za proroka Jeremiju da je posvećen još od majčine utrobe. Na jednoj strani medalje nalazi se consecratio, a na drugoj strani pronalazimo pojam dedicatio. Ova dva pojma idu skupa i nerazdvojna su! Dedicatio uvijek prethodi činu consecratio jer dedicatio implicira nečije predanje ili posvećenje od onoga običnog i svakodnevnog. Međutim, dedicatio (izuzetost) ne znači automatski da je neka osoba postala sveta. Štoviše, bit ove preobrazbe pronalazimo u nekom autoritetu (u konkretnom slučaju crkvenom). Potvrđujemo, stoga, da se dvije stvari događaju u svečanom činu ređenja: dedicatio – čin samopredanja onoga koji želi biti zaređen i consecratio – čin predanja čovjeka koji se predaje na služenje Bogu.

S druge pak strane, termin delagatio (poslanje) leži u činjenici da onoj osobi kojoj su povjerene i date određene dužnosti i službe, samim prihvaćanjem istih od nekoga autoriteta ne prolazi osobnu promjenu tj.transformaciju. Drugim riječima, consecratio/posvećenje čovjeka mijenja u Persona sacra – posvećena osoba. Posvećene osobe u nečije ime, u ime nekoga, to je ono što mislimo kada kažemo da netko nastupa ili zastupa nekoga. Primjerice, glumac govori i čini u ime Hamleta/in persona Hamlet koga predstavlja. Krist je prisutan u svetoj žrtvi, u osobi svećenika. Sv.Toma Akvinski nam govori o tome kako se Euharistija ne može drugačije činiti osim u osobi Isusa Krista. Stoga, svećenik za vrijeme sv.Mise obučen je u ruho/odjeću. On, u tom trenutku, nije osoba koju netko može identificirati po njegovoj vozačkoj dozvoli, nego da ta osoba tj.svećenik govori i čini „in persona Christi“. Dakle, svećenik nije part-time posao niti nešto što se može obavljati u svoje slobodno vrijeme.

Nadalje, uz pojam svećenika blisko vežemo i pojam crkve kao svete zgrade. U današnjem vremenu nužno je i potrebno govoriti o crkvi i crkvenoj arhitekturi jer bi crkva kao građevina trebala biti sveta zgrada. Primjer za to je katedrala u Los Angelesu koju je kardinal Roger Mahony blagoslovio prije nekoliko godina. Ta je vijest odjeknula na mnogim portalima i medijima jer se na katedralu, dvorane, garaže i suvenirnice potrošilo negdje oko 200 milijuna eura. Ona slamnata i blatom sazidana crkva u Africi zasigurno ima svoju ljepotu i ispunjava svoju svrhu kao i ona ogromna crkva koja je negdje po Europi ili Australiji. Svaka crkva je građevina te je po svojoj definiciji sveto mjesto i sveta zgrada (aedes sacra). Međutim, koncept svetoga nije arhitektura ni estetika. Ako će pravi arhitekt pitati liječnike i medicinsko osoblje kako treba izgledati nova bolnica, onda je isto tako normalno da taj isti arhitekt pita i sasluša savjete onih koji imaju nešto reći o onoj važnoj i ključnoj karakterisitici crkve građevine, a to je koncept/kategorija svetosti. Crkva-građevina ne postaje snagom svoje arhitekture nego snagom posvećenja jer se blagoslovom prostora ta prostorija izuzima od nečega profanog i uobičajenog. Takav se prostor posvećuje za Božju službu i za svete čine te, stoga, crkva mora biti odijeljena i odvojena od onoga profanog, svakodnevnog i uobičajenog. Na kraju, potrebno je da se zapitamo koliko je naših crkava doista prostor gdje se čovjek osjeća u prisutnosti svetoga i božanskoga.

4. O vjeri – Josef Pieper (drugo poglavlje knjige)

U strogom smislu riječi onaj tko vjeruje prihvaća neki objektivni sadržaj kao stvaran i istinit. Filozof Martin Buber kaže da postoje dva načina vjere: prvi je grčko-kršćanski koji se odnosi na držanje članaka vjere istinitima, a drugi način je židovski koji izriče odnos povjerenja prema Bogu kao osobi. Sv.Toma Akvinski bi rekao: „Svatko tko vjeruje usuglašava se s iskazom Nekoga!“ Vjerovati znači nešto držati istinitim i stvarnim na temelju svjedočanstava nekoga drugoga. Drugim riječima, razlog da se nešto vjeruje je u tome da se vjeruje nekome. Primjerice, ako je istražni sudac saslušao članove bande može biti uvjeren da su neke njihove priče i iskazi točni, ali razlog toga držanja istinitim nije povjerenje i suglasnost s osobom onih koji daju iskaze. Nadalje, kada bismo upitali nekoga čovjeka koji istinski vjeruje „Što ti zapravo vjeruješ?“ On bi morao, ako bi htio biti što više točan i precizan, pokazati na svog jamca i odgovoriti: „Vjerujem u ono što je ovaj rekao!“ Time bi naveo odlučujuće zajedničko obilježje svih pojedinih objektivnih sadržaja u koje vjeruje, ono što ga potiče da ih sve drži istinitima. Obično se među ljudima događa da tako jedan drugomu iskazuju povjerenje, ali da njegove iskaze ne priznaje istinitima isključivo na „njegovu riječ“. Gdje god se u odnosu čovjeka prema čovjeku prakticira „vjera“ u strogom smislu, tu se događa nešto neljudsko, događa se nešto što je protiv naravi ljudskoga duha te nešto što je nespojivo s njegovom ograničenošću i njegovim dostojanstvom. Bitno je znati da postoji Netko, tko je neusporedivo viši iznad nas, te nam upravo taj Netko govori na čovjeku zamjetljiv način.